Razmišljanja o životnoj ironiji, nedosljednostima i ljepoti prevare na temelju Guitryjeva antijunaka stvorenog za publiku koju “još uvijek zabavlja iskrenost”
Još se nije rodio onaj koji je životne lekcije mudrošću prebrodio. A kako nas mudro uče danas popularni evolucijski biolozi i psiholozi, čovjek je životinja koja uči iskustvom. Situacije pak kojima ga stječemo, naučili smo, nepredvidljive su i neukrotive poput prirodne kataklizme. No, to nikoga ne sprječava da prečac i krotiteljski alat potraži u svima dostupnoj self-help i holističkoj literaturi koja zainteresiranom čitatelju običava obećavati glatko preskakanje neugodnih spoznaja, efikasno zauzdavanje manje ugodnih karakternih crta i elegantan galop prema željenom cilju harmonične egzistencije.
Basna o zecu i kornjači danas je zamijenjena bajkom o zecu u sportskom automobilu. U spomenutoj popularnoj literaturi prvo ćemo saznati kako je lako misliti pozitivno i još lakše vjerovati u vlastiti potencijal. Ono što te krepke pileće juhice za dušu čini pomalo nejestivima jest nedostatak paprenijih životnih začina poput autoironije, samoprijekora i kritičnosti prema ljudskoj prirodi, prvo vlastitoj, a onda i tuđoj.
Srećom, uvijek je bilo i onih koji su dijelili savjete ne da bi skratili muke, a produžili taštinu, već da bi zabavili istinom i utješili univerzalnošću izazova s kojima smo suočeni. Takav self-help obično se naziva književnošću, a u njemu također pronalazimo neke poučne, iako često neočekivane životne lekcije čak i onda kada se autor ne trudi poput Ezopa ili La Fontainea zaokružiti poduku kakvom zgodnom poukom.
Tko krade, preživljava Jedan takav književni priručnik za bolji život nalazimo u elegantno duhovitoj prozi Sache Guitryja. Svoju je životnu mudrost veliki francuski komediograf, glumac i redatelj sa svijetom podijelio u jedinom mu romanu objavljenom 1935. godine, a nedavno prvi put prevedenom na naš jezik.
Sjećanja jednoga varalice ironični, dovitljivi i stoga neodoljivo šarmantni Guitry otvara grotesknom anegdotom o smrti čak jedanaest članova obitelji naslovnog junaka koji u prvom licu iznosi svoju nesvakidašnje vrludavu životnu priču. Bizarna obiteljska tragedija iz djetinjstva ispripovijedana je u prvom licu na lakoper, ležeran i gotovo perverzno šarmantan način. Naš nas junak na prvoj stranici bez imalo uvijanja obavještava o nesagledivom gubitku što ga je iskusio kao dvanaestogodišnji dječak: “Preko noći, zbog jednoga jela od gljiva, ostadoh sam na svijetu”. A pri tom odmah domeće i pomalo neočekivan razlog zbog kojeg je baš on jedini preživio: “Sam, jer sam bio ukrao nešto sitnog iz ladice da bih kupio špekule – pa je otac razjareno viknuo: ‘Ukrao si, i zato nećeš jesti gljive!’”
I eto prve velike životne lekcije za koju ga nitko nije pitao želi li je naučiti – onaj tko krade prolazi bolje od onog tko se slijepo drži onoga što piše tamo odakle bi svi trebali čitati.
I eto nas odmah u specifično guitryjevskom svijetu u kojem su učtivost, blaziranost i doličnost zamijenjene ironijskim razotkrivanjem kontradikcija i nedosljednosti društvenih konvencija i normi. Zarana podučen kako u životu prolaze upravo oni koji se ne odaju prakticiranju lažnog morala i beskompromisno izmiču lancima nametnute duhovne stege, naslovni junak kreće manje istraženim putevima uvažavanja paradoksalnosti ljudskih odnosa. Na njemu će susresti svakojake svate prerušene neprobojnim maskama iza kojih često mirno čuče sitni interesi, taština i pohlepa. Prednost je našeg junaka, koji je za životnu karijeru odabrao onu profesionalnog varalice, u tome što se svojih slabosti i mana ne srami, već ih lukavo upreže u kola vlastitog opstanka. Kao svaki kockar pobjedu je prisiljen graditi ne samo na tuđim, već i vlastitim slijepim točkama, a da bi se njima vladalo, valja ih biti svjestan. U književnim se odisejama što su beziznimno vodile k ugodi i ljepoti što ih omogućuje zrelost do cilja uvijek dolazilo akumuliranjem iskustva, a iskustvo stjecalo nizom kako bezopasnih tako i opasnih pustolovina.
Životne lekcije za slobodoumne avanturiste Guitryev roman jedinac tako je zapravo hibrid dviju najdugovječnijih pripovjednih matrica – one Bildungsromana i pikarske pustolovine. Radnja je iznesena u prvom licu s vremenske distance od tridesetak godina od vremena radnje kako nam nakon nekog vremena otkriva sam pripovjedač: “Zapravo, učinilo mi se da vjeran opis pustolovnog života koji sam vodio više od trideset godina može razonoditi i poučiti neke ljude koje još uvijek zabavlja iskrenost. Zbog toga pišem ove retke”.
U Sjećanjima jednog varalice naš junak kroz niz pustolovina koje mu je namijenio život polako i sigurno savladava najvažnije lekcije na putu k otkrivanju vlastita identiteta kao i zakona funkcioniranja društva kojem pripada i u kojem je prisiljen preživjeti. Samo što kod Guitryja to nisu one lekcije koje smo isprva očekivali, a tome uvelike pomaže što je naš junak, baš kao i njegov autor, izuzetno slobodouman svat.
Prvu i možda najvažniju životnu lekciju naučio je još kao mladić i njome se vodio na svim raskršćima uzbudljiva životna putovanja. Kao mladić je spoznao da je groteskni gubitak obitelji opisan na samom početku romana zapravo bio vrsta oslobođenja te je time vlastitu obiteljsku tragediju odvažno pretvorio u svojevrsnu prednost – sada je mogao postati bilo tko. A ono što je želio postati, iskreno je samom sebi priznao: bogataš! Nije se pritom radilo o ispraznom materijalizmu, već o humanom hedonizmu: “Novac ima vrijednost jedino kad izlazi iz vašeg džepa”.
Taj hazarderski moto u svojoj pozadini krije pouku kako je najveća snaga upravo sloboda da sebi i svojoj sudbini pripišemo značenje neovisno od onoga što ga propisuje društvo. Značenje onog što se naziva sudbina nije ulovljeno u očima promatrača niti u sjaju zvijezda, već konstantno nastaje u svijesti igrača, kako svog divljenja vrijednog junaka voli nazivati Guitry, na kraju zaključivši: “Kad ste igrač, zaista igrač, ne možete varati – ne možete se staviti na mjesto pukog slučaja”. Drugim riječima, za igrača ne postoji sudbina, postoji samo sljedeća pustolovina.
A jedna od pustolovina tog romana jest i ona verbalna jer Guitry je nenadmašan verbalni virtuoz čiji je stil istovremeno jednostavan i sofisticiran. Neposredno i prirodno pripovjedanje krije nepresušan izvor kompleksnih uvida u ljudsku prirodu od kojih je svaki elegantno lišen svakog moraliziranja i generaliziranja. Guitryjev je stil poput prirodnog slapa punog kapljica osvježavajućih otkrića pa imate dojam kako sjedite zavaljeni u jednu od raskošnih fotelja njegova slavnog salona dok on poučnim anegdotama zabavlja Cocteaua, Viana i vašu malenkost. Pri tom se virtuozno elegantnim stilom lako sublimiraju ne tako virtuozne i elegantne ljudske strasti i mane.
Slučaj i slučajnost su predivni Sacha Guitry (Sankt Peterburg 1885. – Pariz 1957.) na pozornicu je stupio s pet godina nastupajući za ruskog cara Aleksandar III. koji mu je bio krsni kum. Naime, Guitryjev otac Lucien bio je glumačka zvijezda svjetskog kalibra s kojim je Sacha imao problematičan odnos. Po povratku obitelji u Pariz dječak se muči sa službenim obrazovanjem te nakon čak jedanaest isključenja na kraju ne uspijeva završiti srednju školu. Ne čudi da se taj zakleti ženomrzac ženio čak pet puta isključivo glumicama, a prvu je suprugu preoteo vlastitom ocu.
Svoje je prve komade, u kojima je uvijek i glumio, postavio već kao tinejdžer, osvojivši odmah simpatije publike, no ne i kritike koja ga drži minornim autorom koji slavu može zahvaliti više skandaloznom životu, a manje umjetničkoj umješnosti. Guitry je iza sebe ostavio čak 124 kazališna komada koji isprva nisu shvaćani kao umjetnički vrijedni, no danas ne manjka onih koji Guitryja stavljaju uz bok Molièreu i Beaumarchaisu.
Neupitni kralj francuskog bulevarskog kazališta u razdoblju između dva rata, bio je i velikan sedme umjetnosti od kojeg su učili i kojem su se divili takvi filmski divovi kao što su Orson Welles, François Truffaut i Alain Resnais. Welles se čak stigao i pojaviti u dva od čak 36 filmova koje je Sacha Guitry stigao snimiti oduživši se tako svojem velikom učitelju. Guitry je tako sam ekranizirao svoj jedini roman pretvorivši ga u istoimeni film koji je sam napisao i režirao te odglumio naslovnu ulogu. Kao i roman, film odiše duhom kozerije i nonšalancije koji je dan kroz brojne invencije na polju režije, baš kao što o formalnoj inventivnosti romana svjedoče i u njega umetnute ilustracije čiji je autor sam Guitry.
Kao one-man show ovaj je neumorni Francuz ruglu izložio lažni moral društva kojem je pripadao, kao i njegove dominante vrijednosti koje se rijetko ili nikad ne dovode u pitanje. Kao i sve lekcije i poduke, i one Guitryjeve, koliko god neodoljive bile, valja uzeti s mrvicom soli, odnosno zrncem razuma. Kada nas taj prekaljeni zabavljač upućuje kako novac valja trošiti njegova lekcija više služi prokazivanju svih onih njoj suprotnih prema kojima bi ga trebalo hitro u čarapu sakriti. Svoj roman Guitry završava poukom koju je nemoguće pronaći u na početku spomenutoj literaturi koja bi nas brzo i lako trebala odvesti ka životnoj sreći. Slučaj i slučajnost su predivni, tvrdi Guitry, a mi ćemo mu, omamljeni njegovim zavodljivim i autentičnim glasom, možda i povjerovati. Samo što za vjerovanje u hazardnost iskustva treba i razuma i hrabrosti. Oni koji nad svojom sudbinom imaju najmanje kontrole i dalje će se lako dati uvjeriti kako su njeni suvereni gospodari.
Esej je prethodno pročitan u emisiji Bibliovizor na Trećem programu Hrvatskog radija.