Sve je autobiografija

Povijest je često bila vrednovana kao fakticitet, ali nasuprot faktografiji, činjenicama, trebalo bi afirmirati važnost osobnih iskustava i emocija, afirmirati usmenu predaju, analizu pisama, biografija, prikupljanje sjećanja. Kako je pisala povjesničarka J. Scott, osobno iskustvo jednako je važno kao i političke aktivnosti. Trebalo bi stoga, smatraju povjesničarke koje se koriste feminističkom metodologijom u svojim istraživanjima, ispisati her story, tj. njezinu priču, priču žene kao subjekta u povijesti, a takva bi priča trebala zauzeti legitiman status u znanosti. O tome nam na posredan način govore eseji Julijane Matanović. Eseji ili…

Dvojne žene

Autorica pogovora Alida Bremer zanimljivo je istaknula da je riječ o hibridima između priča, crtica, anegdota, parabola i autobiografskog diskursa, povezanih kolumnističkim komentarom. Ova obrazovana znanstvenica i popularna pripovjedačica, lišena potrebe za dokazivanjem, za potvrđivanjem, govori o sebi intimno, neposredno. Naime, dok će njezin kolega pamtiti datum doktorske promocije, ona će se sjećati nekih nebitnih detalja, neće organizirati slavlje, nego će se povući u kuću i ondje čitati. Kolege će činiti pritiske – tražit će od nje izjašnjavanje – da se odluči želi li biti spisateljica ili pak znanstvenica, jer je za tradicionaliste nemoguće povezivanje obiju aktivnosti. Uz pisanje vežu luckastost (kolega joj je, uostalom, rekao: “Vi koji pišete, svi ste doista luckasti, rekao bih čak i bolesni”).

Guber i Gilbert pisale su o dvojnosti – o ličnosti žene i ličnosti umjetnice. Nerijetko umjetnice i same uočavaju da postoje kao dvojne žene – jedna je ona koja gleda, pjeva, začarava, a druga ona koja živi, voli, hrani. Još od vremena C. Brontë žene su vidjele sebe kao ličnosti razapete između dviju krajnosti – otmjene dame i buntovne luđakinje, a pomiriti obje žene u sebi nosi neku bolećivost i neki bunt, u slučaju Julijane Matanović, protiv nagovora kolega da čita samo “prava imena”, a ne stihove anonimaca. Ona se opire tim kamenim tvrdnjama tko je klasik, a tko je manirist. Odnos sa znanošću i pisanjem uspoređuje s odnosom imanja ljubavnika i muža, a u nas se čak i takva metaforika licemjerno smatra subverzivnom, jer “imati ljubavnicu je stvar prestiža, a imati ljubavnika stvar upitnosti jednog morala”.

Kada piše o nepoznatom pjesniku koji nikad neće doživjeti svoje lektirno izdanje, a vredniji je od drugih, proslavljenih, također želi unijeti pomutnju u književne periodizacije i hijerarhije. U eseju Oglasnik ističe: “Svjesna sam da ću čitati o godinama rođenja, godinama smrti, godinama profesionalnog imenovanja i napredovanja, godinama primitka velikih nagrada i učlanjivanja na akademije, da ću, jednostavno, čitati događaje u kojima se ništa neće govoriti o raspoloženjima onih čija su imena bila najuže povezana s njima”. Stoga ironizira pretencioznost, oslanjanje na suhu teoriju i povratak “jezika na staro”. Ne želi po svaku cijenu pisati o narativnim tehnikama i “furati” se na trendove. A treba reći kako se u to vrijeme, kada je počela baviti se književnom znanošću, dakle osamdesetih, bez takve teorije nije moglo, jer se čak upisivanje emocija u tekst povezivalo s odrastanjem u provinciji. Danas pak ponovo je, zbog postkolonijalnih studija, aktualno vraćanje na identitet pisca odnosno na mjesto njegova odrastanja.

Mitsko vrijeme

Julijana Matanović nas uvlači u mitski svijet djetinjstva, kada je vrijeme sporije teklo, kad su se ljeta činila duljima. Zato spominje i Bosnu u kojoj je i rođena, uz koju veže drukčiju vremenitost – sporu, ispunjenu legendama, drukčiju od one kapitalističkog svijeta, pa nam se čini da, čitajući tekst, čujemo klopotanje starog kaubojskog vlaka. Ona čak i naglašava kako njezin sat otkucava neko vrijeme, drukčije od onog koji kuca na rukama istaknutih predstavnika društva. Naime, u njihovim minutažama nema vremena za priče o ljudskim sudbinama, a njoj bivaju važniji, na primjer, odlasci u manja mjesta na čitanja, posvete, rukopisi nekih početnika, prve rečenice u romanima. Sada, kad mnogi pisci iznose svoju intimu u javnost, Julijana Matanović, koja je među prvima ušla u medije i pokazala da pisac ne mora biti bolestan i blijed, opire se shvaćanju da je knjiga samo roba – Desničinu knjigu kupuje samo zato da ne bude u dućanu odmah pokraj parizera.

Kroz tekstove se provlači atmosfera melankolije, kao da je njezino pisanje “diktirala laka melankolija” (tako svoje dnevničke bilješke naziva V. Woolf), pa se čini kao da su ti tekstovi nastali u vrijeme ljetne stanke, kad se teme razgovora naglo mijenjaju, kad se opušteno razgovara i opaža. Naime, autorica bilježi detalje na tuđem licu, materijal na stolcu, posvuda vrebajući pravo na priču. Ona rado spominje spremanje hrane, šeće tržnicom u nabavi paprika, ponosi se vlastitim ajvarom, koji postaje metaforom njezina opiranja novim trendovima. Time pokazuje poštovanje prema prošlosti (“svijet ne počinje sa nama”), obiteljskoj, ali i prošlosti u kojoj smo tek točka u dijakronijskom nizu, kao osobe koje se svojim radom samo nastavljaju na druge – zato rado ističe one koje posebno cijeni: profesora Frangeša, Zlatka Crnkovića… Ne zapostavlja tradiciju spisateljica koje tek naknadno otkriva, kao što su Dragojla Jarnević, Kamila Lucerna, Dora Pfanova, Zofka Kveder, Jagoda Brlić.

Julijana Matanović rado se prisjeća djetinjstva – traži ondje razloge vlastite obuzetosti knjigom, a kroz osobnu priču o rasutoj obitelji, bilježi i nedavni rat, vlastito viđenje rata, te oponiranje visokim dužnosnicima koji se ne osvrću na male ljudske živote.

U njezinim tekstovima važan je prostor – opisuje topografiju grada, prostor stanova ili bilježnički ured. Benjamin je pisao o Berlinu, tako da je, gledajući kroz prozore stanova, govorio o njegovim unutrašnjim prostorima. I ona želi dati podjednaku važnost unutrašnjim i vanjskim prostorima. Kuća je mjesto koje posebno poetizira – zamišlja sebe u nekim drugim prostorima, iščitava karakter osobe u čiji stan prvi put dolazi.

Prisjećanja na ranu mladost kao da su zamjena za neke neispisane stranice dnevnika koje su trebale poslužiti kao podsjetnik za neke buduće priče zato što nema neki vlastiti uredni dnevnik čitanja (potrebno je podsjetiti kako je Woolf u dnevničkim bilješkama ispisivala naznake svojih budućih djela). A povodi mogu biti različiti – sitnica, neki naizgled nepovezani događaji, neka mistična veza među njima. Vrijeme u njezinim tekstovima je mitsko – začas se mogu povezati naizgled udaljeni vremenski događaji, jer u svemu nalazi neku osobitu logiku koja nema uporište u kronologiji. Umjesto linearnog vremena, autorica afirmira ono ciklično – a još su L. Irigaray i J. Kristeva pisale kako se žene prije svega realiziraju u vremenu druge povijesti, u cikličnom vremenu. Žene u ciklusima dobivaju mjesečnice, rađaju, doje, ponovo zatrudne, i kao priroda obnavljaju se, provode ljudsku i biološku reprodukciju.

Obični čitatelji/čitateljice

I čini se da autorica, baš ako i profesorica Laura Singer, koju spominje i u naslovu svog romana i kojoj posvećuje tekst, živi kao da prolazi kroz književni tekst. Priče njezine profesorice o autorovu pravu na priču, na pisanje, na autobiografiju kao jedini mogući žanr, te njezino neosvrtanje na kronologiju, na razlike fikcije i fakcije, postaju njezin poetički kredo. Umjesto Paula de Mana ili nekog drugog teoretičara, ona radije citira svoju učiteljicu koja ističe da je sve autobiografija, “jer sve je ionako izmišljeno”.

Još jedna važna osoba koju spominje je teta Valentina koja se ljutila na književnokritičke ocjene, na liste čitanosti, ali nikad nije sumnjala u smisao čitanja. Dajući važnost tim ženama koje nitko neće spominjati, ona ih upisuje u povijest, a time stvara neku drukčiju povijest – onu koju naseljavaju junaci/junakinje, ponekad važniji od onih o kojima učimo i koje spominjemo i gradimo im spomenike. Treba se na ovom mjestu prisjetiti Virginie Woolf i njezinih eseja o tzv. običnim čitateljicama – čudnim ženama iz nekih davnih vremena koje su bile pasionirane čitateljice, neke su i pisale, ali su ipak negdje zaboravljene.

Umjesto da veliča neke velike teorijske i ine uzore i da se upinje na prste kako bi se dodvorila velikim Očevima, ona se radije okreće ljudskim pričama i sudbinama. Kolege će je i dalje pitati zašto ne čita samo velika imena, tražiti da se odluči “što će biti”, možda će je i doživljavati kao neozbiljnu dok budu pisali svoje monumentalne povijesti književnosti…Važnije od svega toga je, posredno im poručuje, živjeti, ne sramiti se vlastitih emocija. A čitatelji/čitateljice su to ionako već prepoznali.