Sve je pokret, dakle sve je statično

U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu nedavno je održana izložba Kinetizam od početka do danas koja se bavi fenomenima kinetičke umjetnosti i luminokinetike na hrvatskoj, francuskoj i talijanskoj umjetničkoj sceni. Zanimljiv pregled je nažalost okrnjen nedovoljno definiranom koncepcijom i izborom izloženih djela, a taj je nedostatak posebno vidljiv u francuskom i talijanskom djelu izložbe. Suprotno tome, hrvatska selekcija dobro predstavlja raspon kinetičke umjetnosti, od vremena Novih tendencija do danas.

Skulptura koja pljuje

Nove tendencije – pokret i ciklus od pet izložbi, započet je godine 1961. u Zagrebu, nadovezujući se na, i istodobno prevladavajući, razdoblje enformela. U početku, bila je riječ o širokom rasponu ideja – od neodade do novog realizma, no kasnije je pokret definiran u okvirima neokonstruktivizma. Vizualna istraživanja, oblikovanje i teorijski tekstovi činili su okosnicu djelovanja pokreta, čija je utopijska želja bila realizacija konstruktivističkih ideja u vremenu modernizma šezdesetih godina 20. stoljeća, zbog čega se Nove tendencije povremeno označavaju pojmom posljednja avangarda. Na konstruktivističko-kinetičke ideje Novih tendencija utjecala su suvremena zbivanja u Parizu – iako su sama istraživanja prividnog ili doslovnog pokreta u vizualnim umjetnostima starija – sežu do Tatlina, Gaboa ili Duchampa. U Parizu je, naime, 1955. održana paradigmatska izložba kinetičke umjetnosti, u galeriji Denise René nazvana jednostavno Pokret. Kinetička umjetnost realizirala je specifičnu sintezu koja uvođenjem vremenske komponente postaje promjenjiva – do tada statično vizualno djelo postaje dinamično. Ideje modernizma poput tehničke preobrazbe i estetizacije svijeta prenesene su manje-više doslovno u umjetničku estetiku. Povijest kinetičke umjetnosti ne može se tražiti samo u idejama avangardi, nego i u nekim ranijim estetikama – poput luminizma krajem 18. stoljeća u djelima Louisa Bertranda Castela koji je konstruirao svjetlosne orgulje, ili Skrjabina koji je početkom 20. stoljeća stvarao Gesamtkunstwerk djela u kojima je pokušao objediniti svjetlo, zvuk i kazalište – uz pomoć svjetlosnog klavira koji je određene zvučne strukture povezivao s određenim dijelovima spektra vidljive svjetlosti. Apstraktni film koji se razvijao u prvim desetljećima 20. stoljeća također je utjecao na kasnije definirane ideje kinetičke umjetnosti: autori Arnaldo Ginna i Bruno Corra bavili su se među ostalim svjetlosnim eksperimentima. Kinetička je umjetnost šezdesetih godina 20. stoljeća trenutačno postulirana na razinu simbola vremena – kao što je tehnologija omogućavala realizaciju složenijih pokretnih skulptura poput kompleksnih Tinguelyjevih radova, tako je i umjetnost pokreta postala metaforička veza između vremena i umjetničkog djelovanja. Jean Tinguely je zanimljiv i zbog ironijske interpretacije ideja kinetizma – njegovi strojevi nisu samo pokretne skulpture fascinantnih formi, nego je riječ o autodestruktivnim objektima koji pljuju, izbacuju lopte, crtaju ili prijete da će gledatelja politi vodom. Takve su ideje, manje-više uvezene iz Pariza, no istodobno redefinirane i reinterpretirane činile okosnicu pokreta Novih tendencija i cjeline “sastavljene” od pet izložbi.

Kinetizam objekta / kretanje promatrača

Želimir Koščević autor je hrvatske selekcije na izložbi Kinetizam od početka do danas. Referirao se posebno na prvu zagrebačku izložbu Novih tendencija održanu 1961. u Galeriji (danas Muzeju) suvremene umjetnosti. Zagreb kao mjesto važno za razvoj umjetničkih avangardnih kretanja nakon Drugog svjetskog rata nezaobilazna je povijesno-umjetnička činjenica, iako se centar zbivanja u međuvremenu očito pomaknuo drugdje. Aleksandar Srnec sa svojim mobilima najdosljedniji je autor na području kinetičkih i svjetlosnih istraživanja. Njegov postupak slikanja svjetlom podrazumijevao je doslovno kretanje unutar njegovih objekata – elektro-motori pokreću određenu formu – skulpturu od žice koja osvijetljena ocrtava različite pokretne crteže na zidu. Suprotno, Ivan Picelj – na izložbi predstavljen s nekoliko rekonstruiranih radova nije kinetičar koji rabi doslovni pokret. Njegovi se radovi bave fenomenom iluzije pokreta i vibriranjem površina nastalih statičnim poticajem. Interaktivni odnos između promatrača i djela simulira pokret unutar djela; iako sam rad ne sadrži nikakvu dinamičnu komponentu, pokretni dio ili aktivno svjetlo. S aktera Novih tendencija Koščevićev je izbor proširen i na mlađe umjetnike – a u samom konceptu izložbe kinetička umjetnost je definira kao nedovršen umjetnički projekt, čiji su tragovi prisutni i u djelima suvremenih autora.

U cjelini, hrvatska je selekcija najraznolikija i dominira izložbom – ponajprije zato što su uvršteni individualno kvalitetnih radova. Generacijski, selekcija je rastegnuta od spomenutih sudionika Novih tendencija poput Ivana Picelja, Vjenceslava Richtera i Aleksandra Srneca; preko Miroslava Šuteja do Ivane Franke, Mirjane Vodopije ili Damira Sokića i Ante Rašića. Mirjanu Vodopiju i Ivanu Franke Koščević je sveo pod pojam ženski rukopis; iako to određenje nije najjasnije. Centralno smješten rad Ante Rašića nizom zrcala postavljenim na prilagodljivim nosačima pod različitim kutevima kroz koje se lomi svjetlost zapravo paradigmatski predstavlja čitavu izložbu – iako nije riječ o kinetičkom djelu koje bi podrazumijevalo bilo kakvo doslovno kretanje, složeno kretanje prisutno je ovisno o poziciji promatrača. Zrcala, kao iz Ikee, u rad uvode i zanimljiv moment korištenja predmeta visokoserijskog industrijskog dizajna. Mrdalice Damira Sokića su objekti na kojima umjetnik u različitim varijantama radi od kraja sedamdesetih. Riječ je o okvirima slika unutar kojih je mehanizam pokretan motorom pomoću kojeg se unutar okvira kreće neki objekt. Sama ideja kinetičke umjetnosti ironizirana je pomoću krajnje jednostavnog kretanja unutar okvira karakterističnog za medij klasične slike.

Supostavljanje nacionalnih selekcija

Projekt izložbe realiziran je suradnjom Umjetničkog paviljona i talijanskog Instituta za suvremenu umjetnost, a izbornici nacionalnih dijelova izložbe predstavili su karakteristične umjetnike koji su sudjelovali i na izložbama Novih tendencija. Talijanska selektorica Giovanna Barbero, kao i autor francuskog dijela izložbe Giovanni Granzotto pretjerano su usmjerili prema mediju slike. Ideja kinetičke umjetnosti proširena je dakle sa samih mobilnih skulptura koje su pokretne, ili simuliraju kretanje, prema minimalističkom op-artu. Nažalost, nedovoljno široko da bi se kontekst u kojem su takvi radovi nastali dovoljno jasno mogao razumjeti. Primjerice, rad Jorrita Tornquista ističe sam materijal, simbolizirajući ideju svakodnevice što je zanimljivo no u okvirima kinetičke umjetnosti može se činiti nebitno. Neki prezentirani talijanski umjetnici bili su članovi skupina ENNE 65 ili Grupe N, a Francusku prezentiraju bivši članovi grupe GRAV: Hugo Demarco, Horacio García Rossi, Julio Le Parc i Francisco Sobrino. Esej Giovanne Barbero objavljen u katalogu izložbe Danas, budućnost šezdesetih godina izvrsno objašnjava želju kustosa da prikažu kinetičku umjetnost kao neprekinuti tok ideja i zbivanja od tog vremena do danas.

Sve u svemu – izložba Kinetizam od početka do danas dobar je pregled ideja kinetičke umjetnosti šezdesetih godina prošloga stoljeća i transformiranih ideja u suvremenim umjetničkim praksama. Unatoč tome, sama je koncepcija na nekim razinama manjkava. Osnovno – nametnut je problematičan nacionalni okvir – koji se nužno negativno odražava na problemsku ambiciju izložbe. Neki predstavljeni umjetnici svakako zaslužuju da budu uvršteni u odabir djela na problemskoj izložbi kinetizma, no neke odluke o uvrštavanju mogle bi biti znak organizacijskih manjkavosti. Inzistiranje u francuskoj i talijanskoj selekciji na mediju slike čini se problematično – ne samo zbog toga što je pojam kinetičke umjetnosti u svom najdoslovnijem tumačenju ipak vezan uz pokretnu skulpturu, nego i zbog velikog raskoraka s hrvatskom selekcijom. Zbog toga, domaća selekcija u kojoj dominiraju objekti neusporedivo je atraktivnija od stranih. Isto tako sveobuhvatna odrednica u naslovu od početaka do danas čini mi se preambiciozna za izložbu na kojoj se predstavlja osamdesetak autora. Ponovno teorijsko čitanje cjelokupnog fenomena luminokinetike i kinetetičke umjetnosti bilo bi dobrodošlo, ne samo u kontekstu predstavljanja suvremenih umjetnika koji se u svojim radovima nadovezuju na ideje šezdesetih, nego u kontekstu šire kritičke redefinicije tih fenomena.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija

Naslov teksta je citat J. Tinguely