Noga filologa - Sve je super i sve je za pet

Captatio benevolentiae ima, poštovana publiko, nekoliko važnih funkcija u plemenitoj vještini PR-a. Najprije, latinski termin svojom sličnošću medicinskoj dijagnozi daje čitavom poslu pečat dostojanstvene ozbiljnosti. Mimo lingvistike, captatio benevolentiae tu je da bismo poštovanoj publici načas skrenuli pažnju s ekrana laptopa, jesenje idiličnog prozora ili sadržaja desne nosnice. Napokon, captatio benevolentiae omogućava poštovanim medijima da otrče van i od naše uvodne eskapade naprave soundbite čitavog našeg izlaganja za sutrašnjih deset redaka ili večerašnjih 25 sekundi. Surovo rečeno: captatio benevolentiae je ono po čemu će ljudi pamtiti naše izlaganje.

Pogledajmo zato – nakon ove imitacije čehovljevskog feljtona – kako captatio benevolentiae izvodi majstor.

Pristojan broj krugova

Ustavši negdje oko osam sati ujutro, kako zbog tjelesne slabosti, tako i zbog zraka koji je ujutro hladniji, pa sliči više na sredinu jeseni mada je sredina ljeta, uredio sam se i pomolio, a onda se popeo na kola i po hipodromu napravio jedan pristojan broj krugova, s tim da je zaprega vozila koliko je moguće pažljivo i ugodno. Nakon toga prošetavši, malo sam si otpočinuo. Onda sam se namazao i okupao i mrvu prigrizao, pa uzeo u ruku neke tragedije.

Ovako je Dion iz Pruse – poznat i kao Dion Hrisostom, iliti Zlatousti – počeo svoj govor “O Eshilu i Sofoklu i Euripidu, ili o Filoktetovu luku”. Godina je otprilike stota, Rimskim Carstvom vlada Trajan, Dion je u pedesetima ili šezdesetima, i vjerojatno se vratio u rodni grad – u Bitiniju, na prostoru današnje sjeverozapadne Turske – nakon višegodišnjeg izgnanstva; pred njim su kako vrhunac svjetske slave i književne djelatnosti, tako i domaća razočaranja (govori na teme iz Pruse vrte se oko zavisti, loše uprave i spletkarenja). Govor o Eshilu, Sofoklu i Euripidu nije politički; to je kratak štiklec antičke književne kritike, usporedba triju drama velikih tragičara na istu temu, o Filoktetu – onome s lukom kome se usmrdjela rana pa su ga ostavili na pustom otoku, a poslije su zbog toga ljuto požalili; inače, od Filokteta je do nas stigao samo onaj Sofoklov.

Gospodin čovjek

Dionova captatio benevolentiae zvuči lagano ekscentrično. Govornik poduzima jednu retoričku piruetu: kaptira benevolenciju rizikom, balansira između prosvjetiteljstva i komičnosti.

Naime, kad nam počinje pripovijedati o nečemu, taj nam Dion počinje pripovijedati kao da smo društvo iz kafića (iz antičkog ekvivalenta kafića): kak sam se probudil, kakvo je vreme, kaj sam sve ujutro delal, kaj je onda bilo. I iz toga ćakulanja, skroz mekano i neobavezno, uklizavamo u stvarnu temu govora, diskretno najavljenu kao “neke tragedije”. Ujedno, a isto tako diskretno, Dion nam daje do znanja kako se ponaša, kako živi “fini gospodin”, “gospodin čovjek” (Dion je – poput glavnog dijela njegove publike – aristokrat: zemljoposjednik, zajmodavac, investitor, taj očigledno nije opterećen radnim vremenom niti mora u firmi biti svaki dan): briga za tijelo i za bogove; fiskultura i duhovna kultura.

A opet – ovdje pazite, molim vas – Dion trkaća kola po hipodromu vozi “koliko je moguće pažljivo i ugodno”. E sad, to definitivno nije Ben Hur! Ovdje se dobrano iznevjeravaju očekivanja – barem naša, dvadesetiprvostoljetna. Zamislite moderan ekvivalent: “sjeo sam u Ferrari i lagano, opušteno odvozio dvadesetak krugova po pisti.” Kontradikcija. Tu je rizik, tu Dion može ispasti smiješan, kapriciozan. Takvom dojmu damo doprinose daljnje njegove aktivnosti – šetnjica, pa dremka, pa kupanje, pa snek. Jel on to ozbiljno?

Helenistički small talk

Logično je ovdje prigovoriti: ne možemo sve mjeriti vlastitim mjerilima. Današnji kriteriji za muškarčine i sportske tipove možda se naprosto razlikuju od onih iz grčkoga svijeta prvog stoljeća nove ere; smijući se mekušastom Dionu, činimo grijeh anakronizma.

Povjesničar će se ovdje sjetiti strasti koje su sportska natjecanja izazivala u antičkom svijetu. Nije slučajno spomenut Ben Hur; ako je on i sam odviše moderan, možemo se sjetiti slavnog Augustinova prijatelja, onog novopečenog kršćanina koji žmiri kad ga društvo silom odvede na stadion – ali, kako nije začepio i uši, zbog same buke podlegne općem navijačkom zanosu, te vrag spektakla odnese sav asketizam, sve dobre odluke i sve moralne vertikale. I sam je Dion bio u prilici kritizirati stanovnike helenističke Aleksandrije zbog prekomjernog oduševljenja dvjema vrstama natjecanja – nastupima harfista i utrkama kola. No, podatak koji nam možda najtočnije otkriva Dionovu kaptacijsku strategiju nalazimo u Epiktetovu Priručniku; Epiktet, jedan od najslavnijih stoičkih filozofa, bio je Dionov suvremenik, a imali su i istoga učitelja: rimskog stoika Musonija Rufa.

Odaberi si neki način ponašanja i stav koji ćeš čuvati i pred samim sobom i pred ljudima, i uglavnom šuti, a govori samo ono što je nužno i to ukratko. Ako kad prigoda bude zahtijevala da govoriš, govori, ali ne o bilo čemu: ne o gladijatorima, ne o konjskim utrkama, ne o atletima, ne o jelu ili pilu, ne o svakodnevnim stvarima, a posebno ne grdi ljude, ne hvali ih i ne uspoređuj.

Udica

Diona iz Pruse, Hrisostoma, obično nazivaju “sofistom”. Za njegovo doba, to može značiti da je odličan improvizator – da može ekstemporirati za zadanu temu ili protiv nje, svejedno – ali i da je filozof-šarlatan koji prodaje verbalnu maglu, koji se ne bavi ničim ozbiljnim ali to svoje skupo naplaćuje. Napokon, “sofist” može označavati i nekoga tko je i mislilac i govornik istovremeno.

Captatio benevolentiae Diona iz Pruse u govoru o tri antička tragičara počiva na smionoj retoričkoj strategiji. Počinje kao nešto ultra-uobičajeno; rutinom urednika komercijalne televizije, Dion bira nešto što kod publike zagarantirano pali. Osobni ton, “ljudski pristup”, upravo one teme koje su (kako nam nabraja Epiktet) opća mjesta helenističkog small talka – sve ide kao po loju – a onda kontra: “fini gospodin” penje se na kola da bi se hipodromom vozio polako. Rekreativno.

Dion dekonstruira vlastitu temu, zaokreće pod ručnom: pokazuje kako je ta vožnja kola nebitna, naprosto jedna od stvari koje je radio tog dana, naprosto uvod u ono glavno. A onda, kad je publika (zamislimo) već naćulila uši i digla se na stražnje noge, kad se već ekipa pogledava i pita se kakav to tip stoji pred njima – kad su progutali udicu do olova, kao publika dvadesetprvostoljetnih reklama – Dion im počinje govoriti o Filoktetima Eshila, Sofokla i Euripida. I o tome im govori sve do kraja, ne spominjući više nijednom riječju nogomet – pardon, konjske utrke.

Captatio benevolentiae.