Pjesme sa Zarezovog i Kultipraktikovog natječaja "Na vrhu jezika" za najbolju poeziju autora do 35 godina starosti.
1999.
počeli smo zaključavati sobu noću vidjevši
djedovu sjenu kako stoji kraj naših kreveta s nožem
rekao je da je čuje korake oko kuće
i pazi da nas ne odvuku zauvijek u šumu
nedugo iza počeo je prvi puta pričati s mrtvima i
pobjegao preskočivši visoku ogradu našeg dvorišta
(tako su svjedočili susjedi)
nakon četiri dana našli smo ga na drugom kraju grada
skrivenog u jarku
rekao je da bježi i ne smije se vratiti
netko siječe ljudima glave i sadi ih u šumi
da uzgoji vojsku
2000.
kad se vratio, ruke su mu se tresle dok je pušio cigarete
nešto je bilo prazno i strašno unutra pa smo izbjegavali
gledati u praznu sobu iza očiju
(gdje je možda još uvijek i sjedio
ali više nismo mogli ući)
otac je došao sa šibom
prvi put
drugi put
treći put
skrila sam se djedovih leđa
a on je širio ruke kao veliku hrastovu krošnju
s tisućama svijetlećih riječi koje su umirile
svaku zvijer koja je prilazila
2002.
nije se stigao vratiti s nama
živjeti s lisicama ježevima i srnama
ali slika voćara koju nam je poklanjao svake jeseni s godinama je
narasla u biosustav njegovih šljiva velike stare kruške
koja se sustavno pomlađivala i dvije trešnje koje su
rumenile uvijek u svibnju
usred jesenskog stapanja (u skupljanju plodova)
prekopali bismo tunel kroz vrijeme i preko smrti
pričali s njim
obrasli bršljanima puni koštica
šljiva koje su nas odgajale
kad se dogodilo odumiranje
jeseni su se pojele unatrag
nisu nas više doticale
nitko ne ubire šljive
a djed osamljeno sjedi
ispod stare kruške čekajući da se
sjetimo
2004.
prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica
sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rengenu
dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti
je li ludost nasljedna ili zarazna
još godinama poslije nije nam prilazila
bila je polusrna polubaka
s blatom na kopitima bojali smo se da će
nas zamazati da će u nas posaditi sjemenje jeseni
koje će nas obrasti, kao korov
duboko u svom trbuhu čuvajući zavjete mog oca
rekla mi je da je imala puno momaka i jelena
jednom su je našli, priča se, i s popom
kraj potoka
2003.
otac je imao nekoliko ličnosti koje je postavljao
na lice ovisno o postotku vlage u zraku
i dubini jeseni
teških listopadskih dana koji su mu promakali utrobu
sjedio je ispred kuće i dozivao mačke lutalice
s ponekom psovkom ispod jezika koji se otpetljavao
miljama u šumu po ježavkama kestena
onih lakših dana jeseni u limbu stvarnosti i planinskog sunca
živio je u priči moje majke u kojoj se
ako je sumrak dovoljno oštar i rastegnut rubom šume
pretvara u lisicu
i vraća svakih deset godina, kao prokletstvo
2006.
magija je doselila s majkom iz bosne
i zidovi kuće obrasli su biljnim receptima za
postavljanje obitelji
svi susjedi pretvorili su se u miševe vješce
kad smo već bili stariji doselio je susjed djed Jozo
njegove mišje uvećane oči uvijek su nas zlosutno promatrale
kroz debela stakla
na sprovodima majka je znala reći da je sve to jer smo ukleti
ispod naše kuće podzemne životinje krivo gmižu
i sumrak nam krivo razapinje sjenu,
nekako ukoso
2008.
kako bi prekinula prokletstvo
majka je žrtvovala stado ovaca
traktor piliće zečeve
čak je i kukuruz pustila umrijeti
u siječnju se rascvjetala, po četvrti puta, kao mlada trešnja
a plod je bio sitnih očiju za dobru sreću
i kose pune hrasta
polusrna polusestra
2013.
osim naznaka koje se pojavljuju kao pravilno razmještene bore
oko očiju
ništa drugo ne govori o starenju moje majke
svi su pod zemljom
i njene priče godinama su grumen
grumen
grumen
u grob
noću se pretvara u vješticu
dugo jašući kroz snove susjeda
krade im mladost:
još uvijek se očima smije kao dijete
i nesebično voli samo mačke
***
Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Studira fiziku u Zagrebu i piše poeziju. Pjesme su joj objavljene u Zarezu, Stranama, Rukopisima.