13.7.2016.

Monika Herceg  

Sve je to jer smo ukleti

 

1999.

 

počeli smo zaključavati sobu noću vidjevši

djedovu sjenu kako stoji kraj naših kreveta s nožem

rekao je da je čuje korake oko kuće

i pazi da nas ne odvuku zauvijek u šumu

 

nedugo iza počeo je prvi puta pričati s mrtvima i

pobjegao preskočivši visoku ogradu našeg dvorišta 

(tako su svjedočili susjedi)

nakon četiri dana  našli smo ga na drugom kraju grada 

skrivenog u jarku 

rekao je da bježi i ne smije se vratiti

netko siječe ljudima glave i sadi ih u šumi

da uzgoji vojsku

 

2000. 

 

kad se vratio, ruke su mu se tresle dok je pušio cigarete

nešto je bilo prazno i strašno unutra pa smo izbjegavali

gledati u praznu sobu iza očiju

(gdje je možda još uvijek i sjedio

ali više nismo mogli ući)

 

otac je došao sa šibom

prvi put

drugi put

treći put

skrila sam se djedovih  leđa 

a on je širio ruke kao veliku hrastovu krošnju 

s tisućama svijetlećih riječi koje su umirile

svaku zvijer koja je prilazila

 

2002. 

 

nije se stigao vratiti s nama

živjeti s lisicama ježevima i srnama

ali slika voćara koju nam je poklanjao svake jeseni s godinama je

narasla u biosustav njegovih šljiva velike stare kruške

koja se sustavno pomlađivala i dvije trešnje koje su

rumenile uvijek u svibnju

 

usred jesenskog stapanja (u skupljanju plodova)

prekopali bismo tunel kroz vrijeme i preko smrti

pričali s njim 

obrasli bršljanima puni koštica

šljiva koje su nas odgajale

 

kad se dogodilo odumiranje 

jeseni su se pojele unatrag

nisu nas više doticale

 

nitko ne ubire šljive

a djed osamljeno sjedi 

ispod stare kruške čekajući da se 

sjetimo

 

2004. 

 

prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica 

sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rengenu

dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti 

je li ludost nasljedna ili zarazna 

 

još godinama poslije nije nam prilazila

bila je polusrna polubaka

s blatom na kopitima bojali smo se da će 

nas zamazati da će u nas posaditi sjemenje jeseni

koje će nas obrasti, kao korov

 

duboko u svom trbuhu čuvajući zavjete mog oca

rekla mi je da je imala puno momaka i jelena

jednom su je našli, priča se, i s popom

kraj potoka

 

2003. 

 

otac je imao nekoliko ličnosti koje je postavljao

na lice ovisno o postotku vlage u zraku 

i dubini jeseni

teških listopadskih dana koji su mu promakali utrobu

sjedio je ispred kuće i dozivao mačke lutalice

s ponekom psovkom ispod jezika koji se otpetljavao

miljama u šumu po ježavkama kestena

 

onih lakših dana jeseni u limbu stvarnosti i planinskog sunca

živio je u priči moje majke u kojoj se

ako je sumrak dovoljno oštar i rastegnut rubom šume

pretvara  u lisicu 

i vraća svakih deset godina, kao prokletstvo

 

2006.

 

magija je doselila s majkom iz bosne

i zidovi kuće obrasli su biljnim receptima za 

postavljanje obitelji

 

svi susjedi pretvorili su se u miševe vješce

kad smo već bili stariji doselio je susjed djed Jozo

njegove mišje uvećane oči uvijek su nas zlosutno promatrale

kroz debela stakla 

na sprovodima majka je znala reći da je sve to jer smo ukleti

ispod naše kuće podzemne životinje krivo gmižu

i sumrak nam krivo razapinje sjenu, 

nekako ukoso

 

2008. 

 

kako bi prekinula prokletstvo

majka je žrtvovala stado ovaca

traktor piliće zečeve 

čak je i kukuruz pustila umrijeti 

 

u siječnju se rascvjetala, po četvrti puta, kao mlada trešnja

a plod je bio sitnih očiju za dobru sreću

i kose pune hrasta

polusrna polusestra

 

2013. 

 

osim naznaka koje se pojavljuju kao pravilno razmještene bore

oko očiju

ništa drugo ne govori o starenju moje majke

svi su pod zemljom

i njene priče godinama su grumen 

grumen 

grumen 

u grob

 

noću se pretvara u vješticu

dugo jašući kroz snove susjeda

 

krade im mladost:

još uvijek se očima smije kao dijete 

i nesebično voli samo mačke

 

***

 

Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Studira fiziku u Zagrebu i piše poeziju. Pjesme su joj objavljene u Zarezu, Stranama, Rukopisima.