Ivan Ladislav Galeta bio je mnogo toga, umjetnik i filmaš prije svega, ali za mene je bio i ostao prvenstveno profesor
Od svoje srednje škole autoritete, među koje su spadali i profesori, dijelio sam uglavnom na one racionalne i iracionalne. Malo je reći da ove koji su svoj autoritet nametali preko svoje institucijske pozicije moći i nisam previše doživljavao. One druge koji su svoju poziciju gradili na znanju, posvećenosti studentima i pravednosti cijenio sam najviše. Prema njima sam gajio strahopoštovanje i do njihovog mi je mišljenja bilo veoma stalo. No bili su rijetki. Tu je spadao i Galeta koji se izdvajao u moru profesora koji su davno zaboravili zašto i zbog koga su došli na Akademiju. Bio je jedan od onih koji nije radio razliku između likovnosti i filma, nije se volio svrstati u bilo koju od ponuđenih ladica. Izdvajao se među onima koji su svoja predavanja mrzovoljno odrađivali ili na koje nemotivirani nisu uopće dolazili. Galeta je imao energije i bio je jedan od onih u koje sam se momentalno zaljubio. Otvarao nam je vrata umjetnosti, igrao s nama svoj intelektualni tango – dvije četvrtine, četiri osmine, četiri četvrtine... Pa onda unazad.
Umjetnost život magija
Kod Galete smo godinama pronalazili načine i rupe u sustavu samo da bismo iznova slušali njegove izborne predmete, Priroda, mediji, virtualnost ili Eksperimentalni film, jedan, dva, tri... Svi koji su ikada slušali njegova predavanja znaju da je bio vrhunski zabavljač. Znali su da je to bila sreća identična najdivnijem gutljaju vina. Svjetlost.
Osim predavanja i ispite je pretvarao u umjetnost, performans. Pa ima li većeg ideala za jednog pedagoga, za pastira koji je svojim studentima utirao put prema zvijezdama? Svatko bi od nas prilikom tog performansa, za koji se na kraju dobivala i ocjena, morao samom sebi postaviti pitanje i na njega dati odgovor. Jedne godine, na kraju semestra shvatili smo to olako. Nije se Galeta naljutio, nego nas je držao u predavaonici dobra dva sata, samo da bi nam pokazao da nema banalnosti na ovome svijetu, da sve ima svoju priču. Satima smo pričali o pitanju: ako je danas temperatura nula stupnjeva, a sutra će biti dvostruko hladnije, koliko je to zapravo? Ili o zrcalima, koje je smatrao opasnom stvari.
Učio nas je cijeniti one prije nas i da se prema ovome svijetu odnosimo s poštovanjem, sa sviješću da ovamo nismo došli prvi. Učio nas je da ne budemo sebični i pohlepni i pri tome nikada nije zaboravio transcendentalno, nikada ni u čemu nije zaboravio pitanje duše. Bilo da je riječ o maslačku koji raste na krtičnjaku, o rupi u siru ili siru s rupom, odnosno o tome da je sve tu, ali da ničeg nema; iluzionističkoj magiji. Vrhunski sugovornik s kojim se moglo satima razgovarati o bilo čemu, ali ne bilo što.
Naučio nas je i jednu veoma bitnu stvar, a to je da nema razlike između života i umjetnosti. Niti između života i magije. Nema toga što bi mogla ili ne bi mogla biti umjetnost. Naučili smo da umjetnici proizvode smeće, kao i ljudi uostalom. Možda je zato s istim žarom prikazivao radove Eisensteina, Zbigniewa Rybscynskog, Mathiewu Kassovica i Borisa Mitića... Ili nam pričao o zorama u svome Kraju Gornjem pored Zagreba; tamo gdje nas na kraju nikada nije odveo i tamo gdje je pažljivo čuvao intimu svoje obitelji. Sve to zajedno za njega je bila umjetnost, jedan od onih umjetnika kod kojih nije bilo razlike između samog života i umjetnosti.
Odrastao u toj prvo srijemskoj pa kasnije vojvođanskoj ravnici, budio je kod nas taj predivni osjećaj prema prostoru, prema toj gotovo pa patetično melankoličnoj crti. Maštali smo o tom pastiru njegovog djetinjstva koji je nedavno preminuo i o kojem mi je pričao da je za njega najveći živući umjetnik. Zamišljam danas taj salaš u ravnici, prepun predmeta i uspomena, otpadaka koji su pretvoreni u vrhunsku umjetnost. Siguran sam i vjerujem da zaista postoji. Znali smo ga sresti u gradu i onda bismo satima pričali. Nešto smo “kužili”, nešto nismo, a nešto ćemo tek “skužiti”. Razumio se Galeta u vaterpolo i znao je da smo oni koji tek pokušavaju plivati pa nam je kada je to trebalo dodavao šlauf ili bacao jastučiće.
Nismo ga čuli
Bio je vrhunski intelektualac i, da prostite, vrhunski zajebant starog kova.
Ladislav je jedan od onih, rekao bih old school ljudi, tvrdih i upornih, koji je svoje bitke temeljito vodio. Nažalost, sada kada si svi dajemo pravo da napišemo neku riječ o njemu, kada tugu i ponos da smo ga poznavali iskazujemo preko Facebook statusa i raznih tekstova, moram glasno napisati kako ga često nismo znali čuti. To je naprosto istina. Mnogi ga nisu čuli kada je glasno govorio o tome da Zagreb nema kinoteku. Nisu ga čuli ni kada je prisilno otišao u mirovinu. Nismo ga često čuli i razmišljat ćemo o tome.
Već nedostajete, profesore. Prisjećam se jedne vaše rečenice: “Umjetničko se ‘prosvjetljenje’ pojavljuje u trenutku kada svaka kap počinje prelijevati čašu. To prelijevanje zovem istinskim umjetničkim djelovanjem. Tada umjetnik više nema kontrolu nad svojim činom, što znači da, bio živ ili mrtav, više ne može fulati”.
Imam nekakav čudan osjećaj da ste svoju umjetnost doveli do krajnjih granica. Vi koji ste radili krajnju umjetnost u Kraju Gornjem, možda ste odlučili napraviti posljednju gestu i shvatili da je to negdje gdje ste otišli zapravo vrhunski umjetnički čin. Zato, vidimo se, profesore. Ili kako biste Vi to znali reći: “Vidimo se, majstore”.