Sve je u redu

“I što onda napravi deda?”, pitam. Jednim okom trudim se gledati televiziju, ali pokušaj je beznadan. Lana u rukama drži slikovnicu o mišiću i koki koji se idu kupati, njezine su modre oči znatiželjne, razmišljaju duboko kroz lijevo uho. Tako su modre i ozbiljno misle. Šale i izvlačenja su zločin. “Što napravi deda?”, pitam još jednom, iako malo odsutno. Entuzijazam nije nužan: sudjelovanje jest. Nakon vijesti glavne su novosti i tako prošle. Deda baš nije oduševljen Laninom interpretacijom te konkretne pričice iako ona već ukazuje na naprednost mašte. Prema njezinom objašnjenju ja sam u slikovnici mišić koji napuše bazenčić; koka koja bazenčić napuni vodom je Lana. Zbunjuje ju to što mišić u slikovnici pored ogromnog nosa, brčića i ljubičaste majice, ima još nacrtan i rep, a ja ga nemam. No ne baš previše. Zapravo ustraje u tome da i o-o, u stvarnosti ima repić, samo što ga ona ne zna naći. To je manji problem. Zapravo, mislim kako te tako drugi pokušavaju smjestiti u svemir. Ponekad se pitam. Što ja znam. Mislim, možda sam u njezinim očima samo nekakva neuspjela preslika tog pravog, rekao bih potpunog o-oa, zapravo prave prirode o-ovstva kakvo bi moralo biti, i isto bi imalo razne dodatke, zajedno s impresivnim repom koji se silovito vije u zrak, kao što su ga nekada imali naši preci od kojih smo degenerirali. Kada ju vozim na biciklu voli mi dizati majicu i prstima bockati po trtici u nadi da će naći šćućureni organ. “Gegi bum-bam!”, usklikne Lana pobjedonosno. Kad je bazenčić napunjen, na pozornicu dolazi slonić Gašpar u golemim kupaćim gaćama i baci se u bazen, tako da u njemu više nema prostora ni za mišića ni za koku. Dramatičan vrhunac pripovijesti. Dakle, kao što sam rekao, čini mi se da dedi to objašnjenje malo ide na živce. Zašto je baš deda slon? U slikovnicama se pojavljuju daleko fascinantnije životinje. Ne treba baš biti lav – ne treba niti pretjerivati, ali tu su i nojevi, jazavci...

“Bum-bam!”

Lana se na guzu baca u bazenčić pa štrca na sve strane. Jebeš takvo kupanje. Toplice. Mislim, ne razumijem potpuno ni što penzioneri vide u toplicama. Ajde još preko zime, ali preko ljeta... Horde ljudi. Svi oko blatne lokve u kojoj je temperatura preko trideset stupnjeva, izgledaju ludo relaksirani i ostavljaju dojam kao da je namjera da se ovdje za vrućih dana malo namočiš. Da lakše preživiš. Koliko znam, to bi za vrućih dana značilo da se osvježiš ili tako nešto.

Isparena tekućina iz njedara majke Zemlje pomiješana sa znojem stotina homo sapiensa koji su dosegli taj stupanj inteligencije da usred ljeta pužu u vruću vodu – mislim??? I među njima ja, ležeći potrbuške u dječjem bazenčiću. Oslanjam se na laktove, mokar čuperak na vratu mi se spaja sa znojem. Koja ugoda.

No, Lanu to još ne odbija. Lani topla voda za vrućih dana nije nikakva prepreka, ali – voda jest. Njezini rukavčići plavičasto svijetle, nasmijanu bradu diže u zrak. Na drugom kraju dječjega bazenčića na trbuhu leži Klara i smije se Lani. Tko se ne bi. Ne znam zašto me tako jako stišće u trbuhu

“Gledaj, mama je ribica”, šapnem Lani. Ona se okrene prema mami i začuđeno ju pogleda. “Mama ne”, kaže. A zatim: “Ne lrlrlr”.

Vani se, iza debelog stakla koje odvaja unutarnje kupalište od vanjskoga, mrači. Znam da će se uskoro vidjeti i prva munja. Unutar kupališta stoje dva visoka krana i kad bi koji od njih pogodila munja, bio bi to pravi spektakl, a možda i opća opasnost. Jel’ netko nekada već bio elektrošokiran u bazenu u toplicama? Svih tisuću preznojenih komada koji su odjednom bili u bazenu? Bi li to bilo moguće?

Vani tiho, prigušeno zagrmi. Lana se trgne i pogleda preko ramena, preko naslona kauča, potom pogleda mene. Nad nama se vuče tutnjanje neba: bilo je još dovoljno daleko da se odjek razvukao naširoko, jako široko, stotine metara dug. Na Laninom je licu očekivani izraz. O-o?

“Jel’ zagrmjelo?”, pitam te i ja malo okrenem glavu – ne da mi se okrenuti do kraja. Da, bit će nevrijeme. Večer se već polako spušta, ali ipak je mračnije nego što bi trebalo biti kad bi sve bilo normalno; s te strane zapravo i nema toliko oblaka. Vjerojatno je baš iznad nas, nad krovom zgrade, već prilično crno. Mrklina zraka ispred prozora još nije zlosutna, iako je nekako turobna.

“Da”, kaže Lana.

Vani šušti lišće; počeo je blagi vjetar. Lana me gleda i malo joj se smije.

Lana rukom nespretno otrgne peteljku maslačka i nestašno me pogleda. Stojimo u visokoj travi, tik uz rub pokošene. Klara stoji malo više, na nekih trideset metara, pored klupe gdje nam je torba, kamera, užina. Lijepo je popodne. Pogled je veličanstven unatoč tome što nismo posebno visoko. Na jednoj se strani vidi do Nazarija, Bočne ob Dreti, Nove Štifte, a na drugoj strani sve do gora koje zaklanjaju Robanov kut. Malo niže, tristotinjak metara u stranu, vidi se kuća, veliko imanje, sigurno nekakav seoski turizam. Dobar položaj, iako bi mogli imati nešto više infrastrukture. Nemaju niti jedno dječje igralište, na primjer. Da, nekada me to nije toliko zanimalo. Iza nas šuma. Malo je maglovito, nebo prekriva siva koprena pa je i malo hladnije, što je zapravo jako dobro. Dosta nam je vrućine. Za Lanu je idealno.

“Iiiiiii!” peteljkom maslačka navali na moje gole noge. Malo se blesavo osjećam, ali moram početi poskakivati; takva mi je uloga i uopće konvencija tih stvari. Poštujem to. Lana škaklja. Lana škaklja o-oa. Lana se jako smije. Lana je čudesno dobre volje. Čudno, ali kad ju na trenutak pogledam, čini mi se da je njezin pogled usprkos tome neobično tup. Sumnjivo tup.

*

“Jel’ smiješno?” Pitam je i malo više se okrenem prema njoj. Da, počelo je puhati; zaista je nevrijeme na putu.

“Da”, kaže Lana i ispusti slikovnicu. Bauljajući polako i ona se uspravi. Uhvati se za naslon kauča i zagleda se prema van. Udar vjetra i lišće se zatrese na drvetu; prozor je zatvoren, ali gotovo da možemo čuti šuštanje javorova, iako bih rekao da je riječ samo o poetičnoj utvari, s obzirom na to da su prozori novi, plastični i s peterostrukom izolacijom, dakle takvi zvuci neukroćene prirode nemaju šanse. Lana se oduševljeno zagleda u lišće.

“O-o!”, uzvikne i pokaže na donje srebrnaste strane listova koji se neprestano pokazuju dok se grančice njišu.

“Što je Lana?”, pitam i provirim prema gore kako bih vidio je li mrak već doista pokrio nebo iznad nas ili još možda postoji nekakva nada da će se oblaci odvući nekamo drugamo.

“A”, neodlučno reče Lana.

“Hoćeš mi nešto reći?” Iza tog pitanja, kao i obično, slijedi kratak trenutak tišine. Lana zagrli naslon i zamišljeno gleda prema van.

“Da”, kaže potom. 

Gledam je sa strane. Ocrtava se njezin zamišljen profil i unatoč nenadanom polumraku još ga je moguće dobro vidjeti.

“Tata bi rado da mi ti nešto kažeš”, kažem. Okrene se prema meni, nasmije se, a potom se pokloni. Njezini mi se topli prstići prime za obraze, pritisne mi obraz na lice, skoro sasvim na usta. Meke, sitne usnice. Najmekše usnice na svijetu.

“Hoćeš da ti otrgnem list?”, pitam.

Lana snažnim koracima hoda po vodi. Naravno, snažan dojam ostavlja zato jer se ziba amo-tamo, a u biti je cijelo vrijeme na granici toga da bubne koliko je duga i široka. Smije se na sav glas, njezin svijetloplavi kupaći kostim mlatara amo-tamo, a zatim joj se smiješak nekako zaledi, oči joj se izgube i korak postane nedovršen. Samo za trenutak, dovoljno da ubode u želudac; ipak već se smije, postavi se na rub dubljega dijela i potom skoči prema naprijed. Klara i ja se pogledamo, oboje mislimo potpuno isto. Tu nema sumnje, iskustva su zajednička i iscrpna, nije moguće da netko od nas dvoje pomisli na nešto drugo. Ali sve je u redu, trajalo je samo sekundu, a na takve smo sekunde navikli, s njima nije problem živjeti. Voda špricne na sve strane. Možda je malo pretopla, to bi mogao biti problem. Ne smije se pregrijati, može biti pizdarije, pizdarija će biti ako se pregrije.

“Jaaa”, zapjeva. Moram se nasmijati. Lišće se pod prozorom trese u sve jačim udarcima, po cesti se može vidjeti sitan ružin prah koji se amo-tamo podiže od asfalta. Možda bude tuče, prave su okolnosti za nešto takvo. Klara je u gradu, Bog zna gdje je parkiran auto. Možda će ga opet izlupati. To smo već doživjeli.

“Lana, tata ne može otrgnuti list”, kažem. “Predaleko je”.

Lana zastane i nekako me zbunjeno gleda. Čini se kao da me modre oči pitaju; no, pa zašto si se onda ponudio? O-o, dogovorili smo se da ne natežeš.

“Tata bi skočio van, na cestu, ako bi se rastegao do lista”, kažem kako bih se izvukao.

Još onaj upitni pogled.

“Bum-bam”, pokušavam objasniti razumljivijim riječima. Lana se nasmije, jednu ruku položi na naslon. Onaj smiješak u jednom trenutku postane nekako grčevit, ruka na naslonu malo se stisne i u laktu se blago zatrese, pogled najednom skrene udesno, a potom i lice. U trenutku znam.

Lanino je lice, dok me još škaklja s tom maslačkovom peteljkom po golim nogama, potpuno neobjašnjivo. Smije se, gleda me, a čini se kao da me ne vidi. Možda su joj oči za milimetar više usmjerene ulijevo od tamo gdje ja doista jesam. Možda su za nekih deset centimetara usredotočene dalje od tamo gdje doista stojim. Ipak, smije se i pruža ruku s odlomljenim cvijetom prema meni. Ne znam što bih mislio. Tako je vesela. Još nikada nije bilo tako. Čučnem: zapravo gleda pored mene. Sada je i smiješka manje, njezine su oči uistinu ozbiljne, zamišljeno ozbiljne.

“Lana”, kažem joj, “možeš li pogledati tatu?”

“Ne”, zamišljeno odgovori. Još i govori. To je nevjerojatno.

“Lana, osjećaš li se loše?”, pitam. Iako Lana gleda više udesno i još stoji, ipak odgovara:

“Da”, kaže.

Kao posječena padne u vodu. Nema sumnje u to, ali zato što ležim na trbuhu u toploj vodi ne mogu biti od pomoći: kao u onim snovima kad pokušaš potrčati, ali ne možeš. Velikim se zamasima nastojim uspraviti, doći naprijed, prema njoj. Glavica s rozim šeširićem njiše se nad sitnim valovima toplica poput patkice; hvala Bogu glavom je okrenuta prema natrag, ruke su joj u padu povučene naprijed i prema gore kao u kakvom pokretu obožavanja i sad su se tako ukočile, tako da je vodoravno položena pa joj je brada iznad vode. Odostraga se jedva vidi kako se blago diže gore-dolje, gore-dolje.

Munjevito jurnem s kauča i zgrabim je. Imam je u rukama, ali više to ne mogu zaustaviti: tiho zaplače, i već se odmiče, sve dalje, svake ju je sekunde manje. Nema sile na svijetu koja bi ju u tom trenutku mogla zaustaviti. Usnice joj se svijaju, još tihi jauk, zatim ju stegne i više nije tu.

*

Koliko mi sklisko tlo dozvoljava, bacim se prema njoj; kao da sam na usporenoj snimci. Vrijeme, u trajanju od najvjerojatnije jedne sekunde, rasprši se u bezbroj djelića koji se razlete po cijelom bazenu do najudaljenijih kupača koji se veselo zibaju u vodi ili sasvim do onih koji kod kafića srču Coca-Colu i ližu sladoled, pa do onih koji se izležavaju na ležaljkama, na ručnicima, udobnost i vodena para, mislim, nema što. Već ju imam u rukama, držim je pod pazuhom, tvrda je, polako rukama nespretno udara malo prema gore, izgleda poput prevrnute igračke u kojoj je nešto zapelo, a kotač se nemilosrdno vrti; pokušava je pomaknuti s mjesta. Više nikamo ne ide. Ne trebam ni vidjeti da bih znao. Znam da gleda ravno gore, očima kao bijelim porculanom, znam jer joj se oba pazuha jednako tresu u mojim dlanovima, dakle obje se moždane hemisfere pale odjedanput. Znam da joj nožice okreće prema unutra, da su napete a nemoćne. Sve to znam, kao što znam da Klara već trči prema našoj torbi pokraj ležaljke i da su njezine oči širom otvorene, a ipak sabrane, adrenalinski su sabrane.

Kad je položim, leži na kauču poput trupla. Oči su joj izokrenute udesno, nepomične, kao na mrtvoj životinji. Jako su tamne i usmjerene nekamo drugamo. Bog zna što vide. Uvijek sam si time razbijao glavu. Nije čudno da su za to nekad govorili “Božje oči”. Kada počne, uvijek se ukoči, zanese se, kao da joj se polako počinje otkrivati božanstvo u svoj svojoj veličini, postupno joj lice sve više plavi, grčevito drži donju usnicu i polako je, jedva primjetno, ritmički pomiče gore-dolje, gore-dolje. Možda vidi o-oa s golemim repom. Što ja znam. Držim je za oba ramena i gledam.

“Lana”, kažem joj. “Lana?”

Još bih joj nešto rekao. Bog zna što. Bilo što, što bi pomoglo. Bilo što, što bi čula. Iako joj meko poljubim toplo rame koje se trese, bodem je čekinjastom bradom, kako god: otišla je. Najstrašniji je taj pogled – ne znam kamo gleda. Kad je primim, prsti idu kroz nju.

Zajedno s Klarom položim ju na klupicu pored travnjaka: Lana je sasvim udaljena i kako god se postavimo pred nju ne znamo vidi li nas ili ne. Sama ju zbunjena nesreća jede, diše plitko, lišce joj je blago modrikasto, ali ne jako, ne jako. Što je to? Može li se to nazvati punovrijednim napadajem ili ne? Bi li joj pomogao mali, sitni mlaz midazolama ispod jagodične kosti? To joj se ne bi sviđalo, još je malo svjesna, progutala bi ga, a to ne smije. Mora se polako probiti kroz sluznicu, izravno preko kapilara u krv, a potom u mozak gdje vjerojatno šalje hice frekvencije od 3 Hz na dio spojeva – to bi srušilo i nekoga mnogo većega od nje, dvogodišnje knedle koja sjedi i usporeno gleda uvijek više ulijevo. Da, istina je, to se događa. Uvijek gleda više u stranu, od veličanstvenoga pogleda na Nazare, preko Bočne ob Dreti i Nove Štifte, do Robanovoga kuta na sjeveru. Nebo je maglovito i pritišće. Još diše dovoljno ujednačeno. Veliki je Rogatec rastrgan, poput surove hridi trga trbuh zraka koji puzi. Lanine obrve blago, jedva primjetno, počnu podrhtavati gore-dolje, gore-dolje.

Više nema vremena za čekanje: previše je poplavila, svakog će trenutka proći dvije minute, a to se više ne može tek tako podnositi. Samo mirno. Iz kutijice izvučem malu pikicu, ispod je poput nekakve tube, gore ima dugi, stožasti vrat s okruglom bombicom na kraju. Stesolid, deset miligrama diazepama. Manguparija po ulicama ga guta u tabletama i ispire ga velikim gutljajima vina. Za nešto ipak vrijedi. Čak i za tako malo biće. U kutijici je još i mala tuba masti. Otvorim je i istisnem malo na vršak kažiprsta, zatim je zajedno s kutijicom odbacim na stol, u ruci još imam samo pikicu. Brzo joj namažem šiljasti vrat, zatim primim bombicu i zakrenem je da se odlomi plastika. Spremni smo.

Povučem Lanine hlače i pelenu prema dolje. Njezina je guza ispod velike pelene doista mala. Kad je primim i malo razmaknem guzove Lana trzne. Neobično, prisegao bih da je bez svijesti, ali kao da je barem komadić nje još tamo, još je tamo i čula je kako sam ju zvao.

“Lana”, kažem. “Lana”. Kad joj pritisnem vršak tube na sitni anusić ponovo nekako pokuša trznuti, kao da bi se htjela izmaknuti, ali ne može jer je ukočena i cijela je tamo, a ne ovdje, gdje je njezino tijelo u koje ću za čas ubosti plastičnu cjevčicu. “Lana, tata će ti dati lijek da se bolje osjećaš”.

Znam da to neće pomoći; znam da u takvim prilikama objašnjenje ništa ne vrijedi; no stvarno se više ne opire, vjerojatno zbog toga što je više definitivno nema, iako se i prije tako činilo. Sada je gotovo. Sada je još samo nešto drhtajućih mišića koji su moj najdraži čovjek na svijetu. Do polovice potisnem tubu unutra i stisnem.

U vrućem jacuzziju leže tri starija tipa, onaj okrenut prema nama žmirka. Koliko će to još trajati? Sranje je ako predugo traje. Klara je nagnuta prema njoj, drži je za glavu i nešto joj šapće na uho, Lana se trese kao da je priključena na struju. Dobila je mililitar midazolama, uskoro bi trebalo početi djelovati. Ako ne počne u roku od pet minuta dat ćemo joj još nula pet, a onda više nemamo ništa čime bi mogli pomoći. Ampula u mojoj ruci tvrda je poput komada žice. U tom prostoru previše je vode, tople vode. Ako ovo još malo potraje, mogli bi početi u pamćenje, i u sve što jesmo, ubadati kalcij i vodu u količinama koje su opasne za neurone. Zaista previše vode. Oslobađa se glutamin koji otvara vrata novom kalciju. Neuroni su sve razdraženiji i pulsiraju, kucaju u ritmu iona, elektrona i kvarkova, tresu cijelo tijelo koje se vrti na planeti Zemlji. Kalcij oslobađa još više glutamina i to još više otvara vrata, i voda sve odnosi, stan, namještaj, igralište, slike u albumima, o-oov kompjuter, igračke; ako još duže potraje odnijet će ime o-o. Na kraju, zaključujem, odnijet će ime mama. Odnijet će sve, žabac bježi patkici, ali i njezina je kuća pod vodom, zajedno bježe do prasca, ali on već mora gledati kroz tavanski prozor, zajedno bježe od poplave sve dok ne dođu do zečića čija je kuća na brdu, sigurna od pobješnjele vode. Tamo zajedno papaju, zečić ima špinat i mrkvicu i jabuku i kruh, ali jednoga dana shvate kako imaju još samo jedan hljepčić kruha. Ako uskoro toga ne bude – kraj.

Kauč mi se uvlači u koljeno. Taj njezin strašni, crni pogled, širom otvorenih kapaka, sasvim udesno, tako da je veći dio očiju bijel poput vrućeg mliječnog neba iznad kojega su tama i vakuum. Svemir se okreće poput njezinih očiju, Venera, Jupiter, asteroidi, kvazari i crne rupe, sve puže nekamo na stranu i odlazi. Promatram je: Lanine se ruke počinju tresti, snažni udarci: to može i ne mora biti dobar znak. Klonula faza obično ne traje dugo. Samo da ne ostane u stanju odsutnosti. Njezini napadaji znaju biti tako prokleto komplicirani da toga nema ni u kakvom priručniku. Lana nadilazi sve priručnike. Meka koža njezinih nogu protrlja me po obrazima, cijela se blago strese.

“Lana”, kažem. “Lana”.

Zatim iznenada: na trenutak se ukoči. Naglo dignem glavu. Ukoči se, zatim glasno zastenje i ispusti dah. Mislim da ću i ja ispustiti dah. Kao da se pomaknula masivna zemaljska lavina. Izdahnula je. O, Bože.

Lana zatvori oči. O, Bože. Zatvori oči i počne disati. Udahne, izdahne. Izdah je nekako napet, stenjući. Ali to je u redu. To je čudesno. Oči su zatvorene, a lice spokojno. Slinava je oko usta, ali to je u redu. To je u redu.

Ležim na kauču.

Vani još tuli vjetar, pomislim, i kapljama šiba stakla, ali to je u redu. Otvorena kutijica, pokraj tuba i ispražnjena rektiola, odlomljena bombica na stolu, pokraj nje daljinski upravljač, razbacane revije, žuti plastični lončić s malom crvenom kutlačom. Spiker na televiziji još govori o porazu naših rukometašica. Knjižica o mišiću i koki je na podu, zajedno sa slonićem dedom. Sve je u redu, Lana. Čak i ako vani bjesni vjetar i grad i sve. Sve je u redu.

Dok ležim i žmirkam, misli mi polako odlaze. I tada, na onoj plastičnoj ležaljci, zahroptala je i zaplakala, iznenada je zaplakala, ali sve je bilo u redu, zatim još nekoliko minuta nije mogla zaspati, iako je bila potpuno smlavljena od trešnje – jednostavno je oko nje bilo previše buke. Tražila je dudu, ali je nismo imali sa sobom. Na kraju je svejedno zaspala. Na kraju je zažmirila pred onim spektakularnim pogledom na Nazare i prema Robanovom kutu, uzdahnula je i opustila se, odahnula je u svijet snova, ništa joj nije smetalo, ni oblaci, ni ništa. Trajalo je dvadeset minuta, ali je završilo. Sanjam kraj, sanjam same krajeve, sanjam da diše, sanjam zrak u plućima i neke pjesmice, o sunčeku i mjesecu i zvjezdicama presvijetlih: mir.

Vjerojatno već u polusnu čini mi se da pružam ruku tamo van, kroz pukotinu na oknu, u tamu i mraz i kišu kako bih dohvatio bliješteći mokri list koji očajno poigrava pod udarcima i mlazovima, ruka mi drveni, osjećam samo neprijateljstvo prokletoga, prokletoga neba koje mi probada kožu, a zatim sve manje i manje do trenutka kad mi je dlan već gotovo sasvim drven i zapravo više ništa ne osjećam dovoljno. U blijedoj se svjetlosti bliješteći list izmiče; nikada ga neću uhvatiti, dođe mi blizu, a zatim se opet s ledenim prijezirom odmakne, igra se sa mnom, lice mi se utapa u rominjanju sitnih kapljica, oči su mi zbog bolnoga šibanja već gotovo potpuno zatvorene, a zatim potpuno zatvorene. Kako mi oblaci mogu tako nešto napraviti, mislim si, a zatim na rubu odrvenjelog dlana, koji je već gotovo odumro, osjetim prijaznu mekoću istražujućih toplih prstića koji obuhvaćaju moje zapešće tako da ih mogu primiti i povući ju unutra.

Sa slovenskoga prevela Sanja Šimatić