Sve što ste željeli znati o luku, a bojali ste se zadaha iz usta
Znanost još nije dokučila jesu li mladi i crveni luk jedna te ista biljka dvofaznog bivstva ili pak dvije biljke različitih taksonomskih svojstava. (Uzgajivači su u tim pitanjima ćudljivi, brižno kriju svoje profesionalne tajne te znanstvena zajednica, čak ni uz pomoć države, tu ne može učiniti bogznašto.) Toj misteriji ovjenčanoj slavom namjeravam posvetiti najmanje jedno subotnje popodne u godinama koje dolaze.
No da vidimo što je do sada nesumnjivo utvrđeno na mutnome polju lukoznanstva.
Crveni luk Crveni, odnosno stari luk je poput nagnjilog ježinca čija se utroba, uslijed djelovanja nekog prirodnog konzervansa, preobrazila u kompaktnu, listićavu masu punu komprimiranog gnjeva. Njegove nemarne smeđe ljuske... taj gomolj gnomičnoga outfita izaziva plač u tankoćutnijih guljača, a kod onih hiperosjetljivih zna pobuditi i tugobolne reminiscencije.
Ne krijem da sam jedan od njih, od tih hipersenzibilnih stvoromata: prekjučer sam čistio jedan golemi primjerak dijamantnog srebrenca, neobično ljutog za ovo doba godine. Suze su krenule; opazivši ih, svog me obuzelo sjećanje na moje tužno djetinjstvo u kojemu sam figurirao kao – naravno, što bi drugo bilo i zamislivo – hipersenzibilno derle automatski rasplakano na spomen bilo čega, na prizorište kakvo god. Toga dakle prekjučera – čisteći luk i pogledavajući svako malo na nagomilano suđe kroz zastor od suza – probuzelo me jedno od mojih najranijih sjećanja uopće.
Igrali smo se u parkiću, mogao sam imati tri ili četiri godine, igrali smo jednu od onih halucinantnih, nikad do kraja jasnih igara, tim više što je među nama bilo djece različitih godišta, tako da su ona starija nama mlađima nametala scenarije u koje nismo mogli do kraja proniknuti. U takvom jednom scenariju, dječak koji je već išao u prvi razred (recimo da se zvao Marko), rekao mi je da stojim na određenom mjestu, pod jednim ukrasnim srebrn-borom i da se ne mičem dok mi on ne kaže da smijem. Nisam to shvatio kao dio igre, već kao naredbu osobe psihofizički moćnije.
Uslijed reminiscencije izazvane lukovim suzama, naletio sam na samoga sebe kako još uvijek stojim podno tog, u međuvremenu poodraslog bora – ali ja, ja sam ostao malen, jadan, uplašen, ukočen u stavu mirno, čekajući da me onaj-već-spomenuti-recimo-da-se-zove-Marko ili, uostalom, bilo tko drugi na svijetu oslobodi te suviše efikasne naredbe. I baš kad sam shvatio da sam ja taj koji je poslan da učini to, da samoga sebe oslobodim, da se riješim preobilne serioznosti u zamašaju vremena koje nikako da prođe, završio sam s čišćenjem luka, narezao ga na kriškice i stavio na ulje. Potom sam uključio napu koja je za sobom povukla i moje suze i cijelu tu reminiscenciju, a moje djetinje ja ostalo je zatočeno u rukavcu vremena, pokraj srebrn-bora u stavu mirno. (A moglo je biti i gore: mogao sam ostati zaglavljen podno kudikamo zlokobnijeg stabla srebrn-topole!)
Luk općenito Luk, mlad ili crven, ljut je, teško pada na želudac, a probavitelju u amanet ostavlja višesatni loš zadah. Unatoč navedenim nedostacima, jako puno ljudi jede luk. I ljudi vole, baš vole jesti tu čudnu, ali očito kultnu biljku. Čak i smrad iz usta, taj gotovo straobalan socio-digestivni tabu, u slučaju luka biva prostodušno zanemaren.
“Kad jedeš luk, znaš zašto ti smrdi iz usta!”, veli narodni umotvor, vjerojatno u šali, premda bi navedeni pristup tom starom problemu mogao biti itekako plodotvoran: jesti luk ne bi li se opravdao generalno loš zadah iz usta, a usput se predstaviti kao ležeran, neopterećen gurman, socijalno prihvatljiv hedonist.
Što se ljutine tiče, ona (osim u iznimnim slučajevima) nije drastična, ali ipak daje povoda lukojedima da se prezentiraju kao osobe sklone riziku, praktički ovisnicima o adrenalinu.
Ali noću, lukojed ostaje sam sa sobom i sa težinom u želucu koja sporo silazi u spektakularno zavojita i čudesno namotana crijeva. Težina s vremenom nadilazi probavni trakt pa nasjeda na prsa, na dušu, kao nepotreban dodatak ionako teškoj noći. Težina o kojoj govorim ipak je mala cijena za socijalne blagodati koje luk pruža svojemu jelcu.
Mladi luk Kako rekoh, ne zna se je li mladi luk zasebna biljka. U pravilu je manje ljut od svojeg starijeg brata, tog podzemnog djeteta nadošloga u svijet u gnomskome stanju, Benjamina Buttona među povrtnim biljkama.
Poetika mladoga luka socijalnog je naboja, uz dašak misterije: jede li se zeleno perje ili se ne jede? A ako se jede, počinje li se od perja ili od korijena?
Nitko ne zna definitivne odgovore na ova pitanja, ali svi strepe od toga da će u biranom društvu počiniti strašan faux pas i načeti plemenitu biljku s krive strane. Tako su se, par godina nakon onog rata, prikriveni Informbiroovci prepoznavali upravo po specifičnom, drukčijem načinu konzumacije mladog luka; po istom su se principu krajem sedamdesetih razlikovali šminkeri od hašomana, a devedesetih pravoslavci od katolika. Trik je u tome da nitko nikad ne dozna koji je način konzumiranja te divotne biljke uistinu društveno prihvatljiv: možda se razine prihvatljivosti mijenjaju, možda o tome doznajemo nesvjesno iščitavajući biokemijske rebuse po perivojima vlastitoga genskog zapisa, a možda je sve to samo glup i proziran trik, igrica moći otuđenih struktura (te iste) moći, zavjera svjetskih, da svjetskih, galaktoznih, svemirovskih i kakvih još ono razmjera?
Čêš češnjaka Ne znam bih li još i o češnjaku. Pripisuju mu ljekovita svojstva, a poznato je da ljekovite biljke gube na ljekovitosti ako se o njima previše govori i piše, tako da ne bih dalje o tome. Ali me, evo, nešto prisiljava. (O agensu prisile ne bih ovom prilikom. Ali me, evo, nešto… Eh – neuspio pokušaj beskonačnosti putem kompulzivnog začahurenja.)
Češnjak – ljekovit ili ne – uopće nije srodan klasičnom luku. Evolucijska bioetologija pokazuje kako mu je najbliži srodnik ni manje ni više nego gigantski tekut s Galapagoških otoka, dok mu kreacionistički nauk postanak smješta negdje na potezu između mjesta gdje je Bog rekao “Zdravo maleni, zdravo svi” i Koala Lumpura na Mlavi.
Bilo kako bilo, češnjak nije za svakoga. Smrdi još i gore od klasičnog luka. Pojesti sirov režanj doživljaj je za sebe; želudac ga doživljava poput negativca iz hollywoodskog B-filma, poput raspjevanog arhizlikovca iz bollywoodskog ब filma ili pak, na kraju krajeva, na kakvog đavoloida iz nenarodnih bajki blizanaca Grimm. Kao dodatak jelima služi i zato da bi se, uslijed navodne ljekovitosti, prikriven, podmetnuo stanovitim jelcima u doba oprašivanja, i to u razdobljima kada je češnjak (za stanovite jelce) tabuiziran do prajajašaca u juhi života, u kojoj smo, evo, zaplutali prsimice, siječemo valove, ronimo, sunčamo se da bi (i ne bi li) kožimice navukli bar neki pigment na crno, i kako je – aj! – upravo sam pojeo režanj, šta režanj, čêš češnjaka natašte (ne računamo li šnitu kruha premazanu mladim kajmakom, droždinom i guščjom masti plus pola kile banana i nekih nadbataka od jučer) i osjećaj je neopisiv.
Da ga, ipak, probam, opisati: eeeeee –čečečečečečečečečečeč
Slučne nalukovice O medvjeđem luku još bih i manje. Navodno da izgleda isto kao jedna otrovna biljka, da ih razlikuje samo miris…
Ima i luk vlasac. Taj je nekako nježan, kao tratinčica koja se boji razviti cvijet, kojoj se nježni čemer pretvorio u suptilnu ljutinu, jedva osjetnu nepcu i kohortama jezičnih pupoljaka.
Cvjetovi razni imaju lukovice, lukovice tulipana nekad su bile skupe poput dijamanta… Sjećam se još i dječjeg romana čiji je protagonist luk: Čipolino Giannija Rodarija. I one stare: “u divljaka luk i strijela”, prigodno preinačene u “u divljaka luk bez suza”. Luk jeo, luk mirisao, tko se nije luka nalučio, taj se nije istaknuo ni u drugim životnim područjima, tko pod drugim lukac iskopava motičicom za mrkvu – i što još kaže narod, što, što?
I to je valjda sve, sve o luku.