Ako se negdje u Hrvatskoj u nekom trenutku i dogodi neka revolucija, posve je izvjesno gdje se ona do daljnjega neće dogoditi – u Hrvatskom narodnom kazalištu
u Zagrebu
“Svečana otvorenja” – bilo da se “otvaraju” kulturne institucije i/ili manifestacija – u svojoj su bîti konzervativna događanja, i to čak i kad to nipošto ne žele biti. Novi prostor – fizički i/ili duhovni – koji se “svečano otvara” neumitno će tim ritualom biti trajno simbolički obilježen. Sâm taj ritual, pak, ne samo što je gotovo redovito oblikovan u skladu s nekom od već postojećih, “konzerviranih” formi, nego i, koliko god “inovativan”, pa čak i “revolucionaran” kanio biti, u samome početku već unaprijed “konzervira” ono što će nakon njega slijediti. Rujan je već tradicionalno mjesec novih početaka novih kulturnih sezona, u kojima, doduše, rijetko kad ima ičeg bitno novog, premda bi upravo to bilo ono u što nas uvijek iznova pokušavaju uvjeriti raznorazni ravnatelji i intendanti, zajedno s njima pripadajućim marketinškim i/ili PR timovima.
Dva rujanska “svečana otvorenja” – sezone Hrvatskoga narodnoga kazališta i Varaždinskih baroknih večeri – dobar su primjer gotovo dijametralno suprotnih pristupa ovom ritualu. Naime, dok je onaj zagrebački nastojao (ali nipošto ne i uspio) signalizirati neko “novo vrijeme” (u kojem je novo samo ime intendantice), varaždinski je pošteno odigrao svoju ulogu “konzervativnoga” čina, čije kvalitete proizlaze upravo iz svijesti o potencijalima (prividne?) “konzerviranosti”.
Hram konzervativizma “Svečano otvorenje sezone” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu obično je prva izvedba neke predstave (obično već otprije postojeće) na početku nove sezone. I to je to – kazalište otvara vrata upravo onime što je radilo i prije i što će raditi i dalje. No, nova intendantica Dubravka Vrgoč odlučila je, umjesto toga, učiniti nešto “novo”. To nešto “novo” bio je prigodno posložen glazbeno-scenski kolaž s – posve očekivano – trima segmentima – baletnim, dramskim i opernim. Ta “svečanost” za probranu publiku s pozivnicama (ne i za “običnu” kazališnu publiku) u konačnici je, međutim, samo potvrdila ono što je bilo posve jasno i iz plana nove sezone nove intendantice – a to je da će zagrebački HNK, kao i u doba njene neposredne prethodnice (a i niza ranijih prethodnika) i dalje biti “lektirno kazalište”, hram konzervativizma koji možda uopće ne bi bio loš (a kamoli nelegitiman) kad se ne bi pravio da je nešto što nije.
Što se, dakle, te subotnje večeri moglo vidjeti i čuti na ogoljenoj pozornici središnje nacionalne kuće, na kojoj su bili samo praktikabli za orkestar i notni stalci za glumce i pjevače? (Usput budi rečeno, “svečanost” je imala i potpisanu osobu odgovornu za “oblikovanje scene”, iako nije jasno što se tu imalo oblikovati.) Redom: jedan posve standardan pas de deux na Bachovu glazbu; posve standardni glumački recital s ulomcima tekstova velikana hrvatske književnosti i/ili glumišta prošlog i pretprošlog stoljeća; naposljetku, bio je tu i posve standardan niz koncertno izvedenih ulomaka iz opere Kavalir s ružom Richarda Straussa. I što je tu bilo “novo”? Ili “revolucionarno”? Jest da je s pozornice u jednom trenutku izgovorena i rečenica “Vrijeme je za revoluciju”, ali, ako se negdje u Hrvatskoj u nekom trenutku i dogodi neka revolucija, posve je izvjesno gdje se ona do daljnjega neće dogoditi – u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Konzervirani obrazac Kao što je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu nacionalno kazalište, tako su i Varaždinske barokne večeri nacionalni festival. Ovogodišnje “svečano otvorenje” varaždinskoga festivala nije donijelo ama baš ništa “novo” – ali, što je još bitnije, nije ni pokušalo. Jer, obrazac je već bezbroj puta isproban, uhodan i ustaljen, pa smo i ove godine mogli svjedočiti, redom, izvedbi državne himne, nekolicini na humanu mjeru sažetih pozdravnih govora i koncertu barokne glazbe, sve skupa u obvezatnom izravnom prijenosu na javnoj televiziji.
I nema u tome ničeg lošeg – jer, ako obrazac funkcionira (a funkcionira) svakako je bolje (ili manje loše) zadržati ga takvim kakvim jest, nego ga nasilno mijenjatu eventualnim “novostima” koje bi same sebi bile svrhom. A obrazac, ako i jest “konzervativan” (a jest), ujedno jest i platforma za plasiranje kvalitetnog kulturnog “proizvoda”. U ovom konkretnom slučaju, bio je to uistinu izvanserijski kvalitetan koncert (s punim pravom) svjetski uglednog talijanskog ansambla Accademia Bizantina, predvođenog vrsnim čembalistom Ottaviom Dantoneom. Bila je to, ujedno, i prilika za još jednu realizaciju sustavne, višegodišnje programske politike festivala, u kojoj značajno mjesto zauzima i povezivanje domaćih s gostujućim glazbenicima, pa su se tako talijanskim gostima u izvedbi Vivaldijeve Glorije pridružili i članovi Zbora varaždinske katedrale Chorus angelicus, koje je (i) za ovaj projekt solidno pripremio Anđelko Igrec.
I možda i jest riječ o “konzervativnom” i “elitističkom” događaju. Ali ipak ima smisla da je učinjen dostupnim i široj televizijskoj publici. Kao što ima smisla i da to nije učinjeno i sa “svečanim otvorenjem” nove sezone Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu – koje je, usprkos hinjenoj “novotnosti” i “revolucionarnosti” bilo i konzervativnije i elitističkije od Varaždinskih baroknih večeri.