Svečanost komorne glazbe

U raspravi o gorućim insfrastrukturnim nedostacima zagrebačke kulture obično se govori o potrebi za nizom što većih, što manjih prostora za kazalište i suvremeni ples. No, pritom se zaboravlja na još jedan, ne manje važan problem. Naime, u Zagrebu postoje dva reprezentativna prostora za koncerte ozbiljne glazbe – Hrvatski glazbeni zavod i Dvorana Lisinski – ali još uvijek kronično nedostaje ono što se obično naziva dvoranom srednje veličine, od otprilike tisuću mjesta.

O koliko je ozbiljnom pitanju riječ, najbolje se vidi i čuje prilikom koncerata vrhunskih komornih sastava. Jer, HGZ u takvim prilikama ne može primiti svu zainteresiranu publiku, dok se u velikom Lisinskom zvuk malog izvodilačkog sastava uvelike izgubi u za njega prevelikom prostoru. Tako je upravo taj problem, nažalost, uvelike obilježio i svečanost komorne glazbe, što su je 19. siječnja priredili članovi Kvarteta Porin.

Složen, ali transparentan zvuk

Zamisao je, u osnovi, bila odlična – najbolji hrvatski gudački kvartet odlučio je pripremiti program u kojem niti u jednoj točki neće nastupiti samostalno, nego će svom već ionako kvalitetnom glazbovanju pridružiti dodanu vrijednost osobnosti naše najuglednije čelistice Monike Leskovar i još troje jednako vrsnih komornih glazbenika. Usprkos iznenadnom izostanku redovite članice Kvarteta Natalije Anikejeve, koju je u posljednji trenutak zamijenio violist Aleksandar Milošev, već je prvo izvedeno djelo, Battaglia Heinricha Ignaza Franza von Bibera pokazala kako nas čeka vrhunski glazbeni događaj. Jer, iako bi se o sumnjivom aranžmanu nepoznatog priređivača za gudački kvartet moglo itekako raspravljati, Monika Leskovar uklopila se u sastav posve skladno, kao da s Porinom svira već godinama, a ne tek prvi put za ovu priliku.

Njene kvalitete još su više do izražaja došle u Gudačkom kvintetu u C-duru Luigija Boccherinija. Naime, premda je ovo djelo očito odabrano upravo zbog istaknute uloge prvog violončela, Leskovar niti u jednom trenutku nije došla u napast postaviti se kao zvijezda koncerta, nego je kolegijalno dala svoj doprinos ideji sviranja u sastavu petero posve ravnopravnih glazbenika.

U daljnjem proširivanju ansambla, koncertu se pridružio i violist Hrvoje Philips, koji je također bitno pridonio interpretaciji Brahsmovog Drugog gudačkog seksteta u G-duru. Bilo je to najkompleksnije, a, samim time, i najzahtjevnije djelo na programu. No, upravo zbog toga, njegova je izvedba predstavljala i kreativni vrhunac koncerta, s obzirom da su svi izvođači svojski prionuli razrješavanju Gordijskog čvora zapetljanih Brahsmovih struktura, stvorivši u konačnici zvuk koji jest složen, ali je i maksimalno transparentan.

Provala glazbene energije

Za konac su, pak, ostavljeni Preludij i Scherzo za gudački oktet, studentski rad u vrijeme nastanka skladbe tada tek osamnaestogodišnjeg Dmitrija Šostakoviča. Uz pomoć još dvoje glazbenika, violinista Mirana Kolbla i Kristine Šuklar, svi su izvođači autoritativno predstavili ovo djelo, u čijem je prvom odsjeku već jasno prisutna izrazito mračna crta, karakteristična za čitav Šostakovičev opus, dok završnica donosi nevjerojatnu provalu glazbene energije, koja se u takvom intenzitetu kasnije nije često pojavljivala u njegovom stvaralaštvu.

Nažalost, tu je najviše do izražaja došao već spomenuti akustički problem Lisinskog. Snaga Šostakovičevog ekspresiviteta se, naime, velikim dijelom rasplinula u prevelikom prostoru, iako nema dvojbe da bi, s druge strane, za Hrvatski glazbeni zavod bila i presnažna. Koncert Kvarteta Porin i njegovih gostiju tako je još jednom potvrdio da je Zagrebu potrebna koncertna dvorana srednje veličine – ako ništa drugo, onda zbog toga što ima glazbenike koji takvu dvoranu itekako zaslužuju.