1432., dana 24. mjeseca veljače. Došli su Turci sve do sela koje se zove Srima. – 1444., dana 12. mjeseca svibnja. Bio je obješen Juraj Mazorica sa šest svojih drugova. – 1444., dana 11. mjeseca listopada. Bila je posvećena crkva na brdu iznad Šibenika, u ime svetog Ivana Krstitelja. – 1448., dana 8. mjeseca travnja. Bila je posvećena crkva na otoku Zlarinu u ime svete majke Kristove. – 1450. U Šibeniku je bio strašan pomor, a iste je godine bila jubilarna godina, u vrijeme pape Nikole V. – 1445., dana 19, mjeseca travnja. Ja, brat Stjepan Biličić, bio sam uveden u posjed opatije zvane sv. Nikole u Luci šibenskoj. U vrijeme štovanog oca g. brata Jurja Šižgorića, biskupa šibenskog, i veličajnog gospodina Fantina da Cha Pesaro, kneza šibenskog.
La vendetta, grazia di Dio Na početku rasprave o historiografiji u talijanskoj renesansi, Eric Cochrane opisuje kako su u Firenci trinaestog i četrnaestog stoljeća, u gradu sudbonosnog previranja i buđenja klase građana-trgovaca, ušle u modu kronike. Nisu ih sastavljali samo službeni ljetopisci; najednom je gotovo svako kućanstvo, čak i onih skromnijih obitelji, osjetilo potrebu voditi ricordanze, svoje kućne dnevnike. Ondje su se isprva zapisivale kupoprodaje imovine, te rođenja, smrti i vjenčanja članova obitelji; no pojedine su ricordanze dosegle kontinuitet od po dva stoljeća, bivajući po potrebi prepisivane iz starih bilježnica u nove. Naravno, neke su se ograničavale na zbivanja u pojedinoj obitelji, druge su zapisivale isključivo poslovne podatke (cijene žita, trgovinu nekretninama). Neke su pak, prirodno prateći poslovanje svojih autora, bilježile događaje sa sve četiri strane svijeta – ne samo ondje gdje su kroničari bili, ne samo s firentinske tržnice i iz vijećnice, nego i ono što su posrednici i agenti dojavljivali o politici, kugi, cijenama, na čitavom prostoru od Flandrije do Levanta. A možda su najpoznatije ricordanze Luke Firidolfija Da Panzano, firentinskog velikaša koji je detaljno pribilježio kako se 1346.-1350. osvetio Carlu Gherardiniju, ubojici Lukina brata, i one istoimena Lukina unuka, koji se i sam “s pet uboda, jednim u bubrege, jednim u kuk, jednim u bok i dvama u glavu” osvetio za ubojstvo oca (počinjeno prije dvadeset godina), da bi u ricordanze unio, s datumom 25. lipnja 1420.: “sì che ora abbiamo fatta la vendetta nostra, graçia di Dio”).
1443., dana 28. mjeseca srpnja, umro je Martin Biličić, čije tijelo leži u Ninu u crkvi svetog Ambrozija, čija duša neka počiva u miru amen. – 1445., dana 12. ožujka. Umro je gospodin Jakov Mihitić, opat šibenski. – 1447., dana 23. studenog. Umro je gospodin Petar Kršava, opat samostana svetog Krševana u Zadru, doktor crkvenog prava. – 1450., prvog dana svibnja. Umro je svećenik Juraj s nadimkom Zec. – 1450., šestog dana mjeseca svibnja. Umro je svećenik Jakov koji je šepao.
Gospodstvo su uzeli Šibenik Šibenski kroničarski zapisi koje ovdje biram i prevodim s latinskog drugačiji su od firentinskih. Tako je i s ostalim oskudnim ostacima kod nas vođenih ljetopisa (najdramatičniji je vjerojatno zapis popa Martinca nakon Krbavske bitke 1495.). Ipak, i ovi naši zapisi mogu zaintrigirati. Pozornije čitanje pokazuje, recimo, da je naša mješavina turskih provala, posvećenja crkava, napredovanja i smrti zapisana zbrda-zdola, mimo kronologije. Filolog i povjesničar zaključit će otuda da je kronika naknadno prepisana, da su zapisi okupljeni s raznih drugih mjesta. (U neredu gotovo da naslućujemo tematske cjeline – “društvene događaje” i “smrti”. Ali u to, naravno, ne možete biti sigurni, jer čitate moj izbor.)
148(!)., dana 8. mjeseca svibnja. Bio je spaljen grad Šibenik, gotovo čitav. – 149(!)., dana 20. kolovoza. Bio je nered između plemića i pučana u Šibeniku. – 1412., dana 28. mjeseca studenog. Gospodstvo mletačko uzeli su Šibenik. – 1423., dana 30. rujna. Ja, brat Stjepan, opat šibenski, budući običan redovnik, bio sam zaređen u svećenićki red. – Umro je papa Martin V., u Rimu, u četvrti sat noći. Godine 1431.
Nula pred jedinicama Bilješke koje zapisuje (i prepisuje) brat Biličić malo i zbunjuju. Požar i sukob plemića i pučana u Splitu – koje su se godine te stvari zbile? Redoslijed (sve su bilješke na istoj stranici rukopisa) i okolnost da bismo brojeve izgovorili “tisuću četiristo osme... tisuću četiristo devete” (ili latinski: millesimo quadragesimo octavo, itd.) sugeriraju da Biličić nije pisao, ili nije imao naviku ili potrebu pisati, nulu pred jedinicama. Dobro. Ali kakav je to redovnik koji dobiva još i svećenićki red? – Tu pak crkvena povijest javlja da su dva crkvena “čina” u srednjem vijeku bila razdvojena; sveti Augustin žalio se svojedobno da je vrlo teško napraviti svećenika čak i od dobrog redovnika. To znači da je onaj tko je bio “presbyter et monachus” bio kvalificiraniji, učeniji, od običnog redovnika.
1451., dne 4. studenog. Ja brat Stjepan Biličić, opat šibenski, stigao sam u Split radi vizitacije u samostanu Svetog Stjepana pod Borovima, umjesto i u ime prepoštovanog u Kristu oca gospodina nicenskog biskupa, kardinala Crkve Dvanaest Svetih Apostola. – Umro je Šimun Matafarić iz Zadra, dana 9. travnja 1452. – Umro je gospodin Angelo Chavaza, rodom Mlečanin, biskup trogirski, dana 16. mjeseca svibnja 1452., u podnevni sat. – 1458., mjeseca kolovoza, dana 24., o blagdanu svetog Bartolomeja apostola, grad Šibenik izgorio je većim dijelom sa sjevera. – Gospodin Jakobin Baduario, rodom Mlečanin, splitski nadbiskup, umro je dana 18. travnja 1452.; potom je za biskupa postavljen gospodin Laurencije Zani, Mlečanin, i uveden je u posjed dana 26. lipnja 1452.
Diaeta salutis Ako i vašim krvotokom kola odgovarajući koktel radoznalosti i sumnjičavosti – koktel bez kojeg nema filologa – sad se vjerojatno pitate odakle Biličićeve zapise biram, citiram i prevodim. Iz njegova petnaestostoljetnog rukopisa, dragi čitaoci; iz kodeksa u koji je Stjepan Biličić prepisao djelo Vilima od Lanicije (pripisivano i svetom Bonaventuri, i franjevcu Ivanu Rigaldiju) Via salutis, nazivano i Diaeta salutis (“Put spasa” ili “Način života spasa”). Tekst je lijepo opremljen, s oslikanim početnim slovima poglavlja, s crvenim rubrikama (oznakama početka novih cjelina); da je bio pažljivo studiran, dokazuju ručice s ispruženim kažiprstom koje na nizu mjesta upiru u jednom važne misli i odlomke. A da je tekst prepisao Biličić, saznajemo iz bilješke (crvenom tintom) na kraju djela: “Ova knjiga pripada meni, bratu Stjepanu Biličiću, opatu samostana Svetog Nikole u Luci šibenskoj. Ispisao sam je vlastitom rukom. Tisuću četiristo četrdeset devete, dana četvrtog mjeseca lipnja.”
Otvara se ovdje niz pitanja, i sva nas vode ravno u svijet renesansnog dalmatinskog redovništva (otkud je Biličić prepisao Via salutis? zašto baš to djelo? tko je taj Vilim od Lanicije, kada je živio? o čemu se radi u “Putu spasa”?). Ali nismo još do kraja riješili ni one početne nepoznanice. Biličićeva je rukopisna knjiga tek donekle opisana. Nedostaje ono najvažnije: gdje se rukopis nalazi, i otkud ja s njim?
Jamnička kiselica “Imao sam u rukama rukopis iz petnaestog stoljeća, pisan većinom latinskim, a tek nekoliko strana talijanskim jezikom”, javljao je 1902. doktor Fran Gundrum Oriovčanin (1856.-1919.). Doktor Gundrum, aktivan u Križevcima, inače autor spisa poput Alkohol - otrov!, Jamnička kiselica, Nešto o otrovnim paucima, osobito obzirom na one, koji žive u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Kapavac (triper, bijeli cvijet i t.d.), Tjelovježba i športovi za ženskinje sa zdravstvenog stajališta, ali i prijevoda s bugarskog i na bugarski, još i filatelist i numizmatičar, predsjednik pjevačkih, planinarskih i gimnastičarskih društava, te član bečkog antropološkog društva (oko 1900. ljudi su očito imali puno, puno više vremena nego danas) – dr. Gundrum objavio je u Vjesniku arheološkog muzeja u Zagrebu kratki članak “Latinski rukopis svećenika Dalmatinca iz petnaestog stoljeća”. Članak je, pogađate, o Biličićevu rukopisu; Gundrum ga je ondje detaljno opisao, čak je i objavio kroniku koju sada citiram, uz dva daljnja neobična Biličićeva dodatka – jednu pričicu o opatici, groznici i buhi, a drugu o umrlom seljaku-bezbožniku i Kristu na raspelu. Gundrumov članak, međutim, završava žalosno: “Rukopis se nalazi sada u posjedu jednoga njemačkoga antikvara, koji zanj traži znatnu svotu novca.”
Sličice nogometaša Kako se "znatna svota novca" u Hrvatskoj očito nije našla, ja Biličićev rukopis listam i pregledavam zahvaljujući Internetu. Rukopis je, naime, nakon nama nepoznatih peripetija (prije nego što je došao Gundrumu na ogled, bio je 1859. na aukciji kod Sothebyja, gdje ga je kupio engleski bibliofil sir Thomas Phillips; 1925. se pojavljuje u katalogu nekog Jacquesa Rosenthala) 1953. kupila knjižnica Sveučilišta u Pennsylvaniji. Ondje je i sada. Nosi signaturu Ms. Codex 88, a i digitalno je snimljen, i snimke su objavljene na internetu (adresa je dla.library.upenn.edu) – zahvaljujući sredstvima američkog Nacionalnog fonda za humanističke znanosti – negdje između 2009. i 2011., više od stoljeća pošto je doktor Gundrum svoj opis “priopćio”.
Jedna je gotovo slučajna kronika šibenskog benediktinskog samostana tako proputovala dobar dio svijeta, i to dugo nakon smrti onoga tko ju je počeo voditi (vatikansko knjigovodstvo zapisuje da je Stjepan Biličić umro prije svibnja 1454.). Tome se ne treba čuditi. Rukopisi su poput sličica nogometaša, neki ih sakupljaju, neki njima trguju (ja se, ipak, zlurado nadam da antikvar koji je za Biličića tražio “znatnu svotu novca” tu svotu nije uspio dobiti); društvo je trgovaca i sakupljača, poput društva firentinskih prapoduzetnika, bjelosvjetsko. Neobično je, međutim – ili mi se barem čini neobično, a ta je nota čuđenja još jedan sastojak onoga filološkog koktela – što sada, zahvaljujući nizovima jedinica i nula i svjetlovodnim kablovima na dnu Atlantika, možemo gledati, u tehnikoloru i divnoj razlučivosti, upravo one poteze koje je prije petstošezdeset godina po papiru pravilo pero držano rukom opata Biličića. I što možemo, kroz te jedinice, nule i svjetlovode, posve jasno uočiti, vrlo rječitu, razliku između ruke koja počinje prepisivati kroniku Šibenika i samostana, ruke koja piše onaj zapis o požaru u Šibeniku u kolovozu 1458. (četiri godine nakon Biličićeve smrti) – i ruke koja piše posljednji zapis u kronici. Zapis koji glasi, u svoj svojoj tragikomičnosti: “Gospodin Mihovil iz Šibenika umro je neznam kad.”