Premda je nominiran za Kiklopa za najbolje inozemno ostvarenje, o djelu slovenskog pisca, scenarista i filmskog redatelja teško je razmišljati drukčije nego kao o romanu cijele bivše Jugoslavije
Raspad bivše države i rat su, očekivano, 1990-ih i 2000-ih postali velika tema u regionalnoj književnosti. Strašni događaji u toj su mjeri povrijedili, promijenili i zbunili da je bilo potrebno izraziti emocije i refleksije putem književnosti. Niz razumljivih reakcija ubrzo je pukim zbrojem pretvorio rat iz velike teme u konvencionalnu pozadinu, pa bi svako novo djelo bilo dočekano kao “još jedna knjiga o tom vražjem ratu”. Bio sam tada uvjeren da će mlađi autori, koji su bili premladi da bi u potpunosti percipirali ratno stanje, napustiti ratnu kulisu i uvesti nove teme u domaću književnost.
I evo nas danas: nagrađivani roman Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić jedna je od najpopularnijih knjiga u Hrvatskoj, a na nedavnom HAVC-ovom natječaju “Jedna priča o Domovinskom ratu” pobjedu je odnijela mlađa spisateljica Maja Hrgović. Rat kao tema nije izgubio značaj, a sudeći po nezaliječenim društvenim i ekonomskim posljedicama rata koje se i danas manifestiraju, našim knjigama još će neko vrijeme grmjeti haubice. Autori mlađe generacije, tj. uglavnom autorice, u takvom su kontekstu postigle uspjeh tako što su pristupile toj temi iz drugačije, dječje perspektive. Takvim postupkom rat je postao svojevrsna pozadina za Bildungsromane, djela koja govore o odrastanju koje rat nije prekinuo, nego trajno usmjerio. U spomenutom Hotelu Zagorje izbjeglištvo i ratna nesreća utjecale su na djevojčicu i protagonisticu koja je 1990-ih odrasla u ogorčenu mladu ženu nalik na Holdena Caufielda. S druge strane, Sloboština Barbie Maše Kolanović pokazala je da čak i rat može (negdje) biti bezbolno integriran kako u proces odrastanja, tako i u popularnu kulturu: glavna junakinja, djevojčica iz Zagreba, koristi odlazak u sklonište kao priliku za igranje i druženje, a ratni simboli iz popularne kulture ne razlikuju se značajno od barbika ili televizijskih serija. Premda se ova dva romana bitno razlikuju, u obje priče pratimo junakinje i pripovjedačice koje ratu pristupaju iz “iščašene” perspektive djeteta.
Ako možemo uvjetno govoriti o ratnom Bildungsromanu (doduše, teško je govoriti o nekakvom trendu bez šire analize književne produkcije), onda tu spada i roman Jugoslavija, moja domovina mladog slovenskog autora Gorana Vojnovića, uz opasku da je njegov roman u obradi rata otišao korak dalje: protagonist Vladan ne samo što je ratni izbjeglica, nego nakon rata saznaje i da je njegov otac optužen za ratni zločin.
Kartografija destruiranog prostora Radi se o drugom romanu Gorana Vojnovića (1980.), slovenskog pisca, scenarista i filmskog redatelja. Nakon hvaljenog i nagrađenog Čefuri raus!, uslijedio je ovaj roman, koji je također dobio pozitivne kritike i čak je nominiran za Kiklopa za najbolje inozemno djelo, rame uz rame s Umbertom Ecom i Alice Munro. Premda se nominalno radi o “stranom” djelu, koje je i došlo u prijevodu Anite Peti-Stančić i Jagne Pogačnik, o njemu je teško razmišljati drugačije nego kao o romanu cijele bivše Jugoslavije: ne samo što su njegove teme bliske cijeloj regiji, nego i autor pokušava mjestom radnje, situacijama te glavnim likom obuhvatiti društvene prostore i identitete Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije te Hrvatske.
Glavni lik i pripovjedač Vladan živio je u Puli s majkom Dušom (Slovenkom) i ocem Nedeljkom (Srbinom) koji je profesionalno služio u JNA. Kada rat počne, Vladanov otac odlazi u bitku, a on s majkom bježi kroz cijelu (tada već bivšu) Jugoslaviju. Radnja romana počinje dvadeset godina kasnije kada Vladan, nastanjen u Ljubljani, kreće u potragu za ocem. Naime, upravo je saznao da njegov otac nije poginuo, nego da se skriva jer je optužen za ratni zločin. Potraga služi kao okidač za niz retrospektiva u kojem Vladan sebi i čitateljima otkriva svoje odrastanje, ponajviše određeno sve gorim odnosom s majkom, te sve načine na koji ga je rat trajno formirao i unesrećio.
Takva radnja autoru omogućuje da postavi roman na mnogo širi nivo, dobrim dijelom zbog teme emocionalnog suočavanja s činjenicom da vam bliska osoba može biti ratni zločinac. Vladanove snažne i proturječne emocije mahom podsjećaju na eksces javnih emocija i frustracija koje su pratile haške presude. Osim toga, širini romana pridaje i činjenica što je Vladan podrijetlom i odrastanjem vezan uz razne nacije, a tijekom potrage radi “turneju” po dobrom dijelu bivše države. Njegovo putovanje tako nam može pružiti jedinstven pregled nekad jedinstvene države, a danas heterogenog i destruiranog prostora bivše Jugoslavije.
Početne premise romana otvaraju tako autoru prostor da pričom o Vladanu istovremeno pruži i širu sliku tog društvenog prostora, a čini se da i sam Vojnović ima tu pretenziju. Međutim, razvojem radnje priča sve više klizi prema mikroplanu: ispostavlja se da je Vladanova nesreća primarno uzrokovana problemima u obitelji, tj. gubitkom ikakve veze s fizički odsutnim ocem i psihički odsutnom majkom. Tako se priča o ratu i Jugoslaviji pretvara u priču o latentno disfunkcionalnoj obitelji koja je u nesretnim vremenima i manifestirala svoju disfunkcionalnost. Pokazuje se ubrzo i da frustracije glavnog lika utječu na njegovo pripovjedanje, pa se tako stereotipne opaske o pojedinim nacijama mogu čitati ne kao opis stvarne situacije, nego kao simptomi njegovog stanja. Cijeli roman tako se pretvara u priču o pojedincu i njegovoj obitelji, dok širi društveni problemi padaju u drugi plan. I to je posve legitimno, međutim problem nastaje u (nažalost prečestim) trenucima u kojima autor pokušava povezati mikro i makro razinu, koristeći likove i situacije kao alegorije. Primjerice, Vladan opisuje jedan susret s majkom i njenim novim mužem ovim riječima: “Onoga povijesnoga dana kad su Sloba, Franjo i Alija nonšalantno, s trima autogramima za svoje američke obožavatelje, okončali rat na Balkanu, za koji će kasnije do svoje prekasne smrti tvrditi da s njime nisu imali ništa, nas smo troje potpisali svoj mirovni sporazum i zakopali ratnu sjekiru.” (218) Takvi postupci, koji pokušavaju zakrpati zijev između pojedinog lika i simbola, na kraju ne uspijevaju ni kao alegorije, ni kao psihološki i narativno uvjerljivi događaji.
Talent bez (puno) fokusa Ideja da se priča o bivšoj Jugoslaviji pripovijeda kroz paralelno nizanje događaja iz prošlosti i sadašnjosti je dobra: potraga za ocem ne samo što služi kao okidač za Vladanovo prisjećanje, nego i može kroz “detektivsku” priču prenijeti karakterističnu političku situaciju u regiji. Nažalost, čini se da se radilo o prevelikom zalogaju jer je, za razliku od detaljno i dobro ispričane priče o prošlosti, sama potraga predočena u manjoj mjeri, uz manje mara i s čestim potezanjem trika deus ex machina. Ipak, brz tok potrage odgovara tom tipu romana jer ona “sama od sebe” sve brže napreduje i neizbježno vodi prema susretu s ocem, a Vladanovo psihičko stanje takvo je da sve više dovodimo u pitanje smisao susreta s odsutnim ocem koji ne može pružiti Vladanu nikakav odgovor, razrješenje ili utjehu. Obilježje modernističkog Bildungsromana jest to da glavni lik nikad ne dolazi do točke u kojoj dostiže zrelost, nego se nalazi u procesu vječnog odrastanja. Takav je i ovaj roman: brzo shvaćamo da Vladan ne može pobjeći od nostalgije za majkom i ocem iz djetinjstva, idejama koje nemaju nikakve veze s realnošću. Nikakav razgovor s ocem ne može ga od toga izliječiti. Tako se jugonostalgija pojavljuje kao nostalgija za djetinjstvom i znak nemogućnosti odrastanja – što je opet, u tom konkretnom romanu, više simbol psihičkog stanja nego razrađena politička poruka.
Vojnović je vješt pripovjedač, roman je pitak, priča o važnim stvarima i zaista je s pravom privukao pozornost kritike. Međutim, čini se da je autor želio otvoriti previše velikih tema odjednom, obraditi prevelik prostor i previše likova. Postoji mit da je James Joyce, kad je pisao roman Portret umjetnika o mladosti koji govori o odrastanju Stephena Dedalusa, iz konačne verzije izbacio smrt Stephenove sestre jer je smatrao da se radi o presnažnom događaju koji bi zasjenio ostatak priče. Čini mi se da bi Vojnoviću bi u ovom romanu dobro došao sličan osjećaj za doziranje velikih motiva i fokusiranje važnih tema. No to dolazi s iskustvom i talentom: Vojnović talent ima, a iskustvo skuplja ovim romanom koji ipak nije posljednji roman o Jugoslaviji.