Sveobuhvatni Beethoven

Posljednjih nekoliko desetljeća na rijetke je izvedbe Beethovenove Misse solemnis monopol imao Milan Horvat. Takva njegova pozicija, doduše, nije bila namjerna, ali je, s druge strane, ipak itekako imala pokrića. Jer, Horvat je bio jedan od rijetkih naših umjetnika koji je imao i iskustva i kapaciteta za ovladavanje ovom teškom glazbenom gromadom, možda i najzahtjevnijom unutar cijele europske glazbe prije 20. stoljeća. K tome, na raspolaganju su mu uvijek bili vrsni izvođači – redovito vrhunski solisti, gromoglasan Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, te Zagrebačka filharmonija, koja je u doba njegove posljednje izvedbe tog djela još uvijek bila na relativno pristojnoj sviračkoj razini.

Uz takve premise, Horvat je opetovano gradio interpretaciju koja se sastojala od monumentalnih zvučnih blokova, obilježenima dinamičkim ekstremima, kojih u partituri uistinu ne nedostaje. Na taj način zazvučala je tradicionalna vizija Beethovena kao vječnog borca, koji će, nakon krajnje mukotrpne borbe, ipak uvijek uspjeti izvojevati pobjedu nad čitavim svijetom, ali i nad samim sobom.

Klicanje umjesto vikanja

Horvatov je monopol, međutim, prekinuo Nikša Bareza, i inače jedini hrvatski dirigent koji u ovom trenutku snagom svog umjetničkog autoriteta može Horvatu parirati, pa čak ga i nadmašiti. Naizgled, izvodilački mu sastav nije išao na ruku, ali je Bareza prividne nedostatke znao okrenuti u svoju korist. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije ne posjeduje, doduše, Filharmonijinu okretnost, ali je zato bitno fleksibilniji i kompaktniji ansambl, pa stoga povremena manja tehnička posrtanja ni u jednom trenutku nisu ugrozila integritet izvedbe. Slično je bilo i s kvartetom vokalnih solista. Mihaela Komočar, Dubravka Šeparović-Mušović, Tomislav Mužek i Ante Jerkunica pjevači su koji jesu mlađi i donekle neiskusniji od umjetnika koje je svojevremeno bio angažirao Horvat. No, to su ujedno i glazbenici koji su istovremeno u naponu snage, ali i još otvoreni za nova iskustva. Rezultat je tako bio maksimalno usklađen kvartet, kakav se uistinu rijetko čuje, a doprinosi svakog od njegovih članova bili su vrhunski, čak i u rijetkim trenucima popuštanja koncentracije sopranistice.

Goranovci su pak element koji povezuje Horvatove i Barezinu izvedbu. No, to kao da ovaj put nije bio isti zbor, i to ne samo zbog činjenice da je bio diskretno pojačan određenim brojem članova Zbora Hrvatske radiotelevizije. Jer, usprkos moćnom zvuku fortissimo dijelova, ton je uvijek ostajao u granicama dobrog ukusa. To treba ponajprije zahvaliti zborovođi Luki Vukšiću, ali i Nikši Barezi, koji je ispravno shvatio da njemački glagol schreien, izričito naveden u skladateljevim uputama, ne mora značiti samo vikati, nego i klicati, što je glagol čije značenje ima više idejne nego vokalne konotacije, i to bitno primjerenije Beethovenovim zamislima.

Temeljito istraživanje povijesnih izvodilačkih praksi

Ipak, najveća razlika između dvojice dirigenata, u kojoj Bareza ostvaruje bitnu prednost, jest pristup idejnom svijetu Misse solemnis. Jer, nasuprot Horvatu, koji Beethovena čvrsto smješta u njegovo vrijeme, ali iz perspektive 19. i 20. stoljeća, Bareza istražuje sve ono što je na skladatelja utjecalo, ali i ono čime je on ostavio traga na sljedeće generacije. Horvatov je Beethoven tako tek jedan od najvećih suvremenika Haydna, Mozarta i Schuberta; Barezin je, međutim, skladatelj koji je istovremeno konzervativan u svom pozivanju na Händela i druge barokne majstore, ali i avangardan u otvaranju puteva kojima će kasnije kročiti, recimo, Brahms, Bruckner ili Mahler.

Sve je to, i opet u opreci prema Horvatu, obogaćeno temeljitim istraživanjem povijesnih izvodilačkih praksi, u kojima izbor inače neuobičajenih tempa i sviračkih artikulacija nije tek pomodno pozivanje na povijesnu obaviještenost, nego rezultat uvjerenja kako će revolucionarnost skladateljevog pisma najbolje do izražaja doći upravo unutar zvučne slike kakvu je i sam imao na raspolaganju.

Taj i takav Barezin Beethoven u konačnici progovara mnogo snažnije, ali i univerzalnije od Horvatovog. Jer, iako je tek Gustav Mahler?bio onaj koji je ustvrdio kako “simfonija mora sadržavati čitav svijet”, tu ideju implicitno u djelo provodi već i Beethoven. A ovaj skladatelj, barem kad ga čita Nikša Bareza, svojom simfoniziranom oratorijskom misom obuhvaća i mnogo više – ne samo svijet nego i svemir, u svoj njegovoj fizičkoj, ali, što je još i važnije, i duhovnoj sveobuhvatnosti.