Sveta knjiga vukodlaka

Već sam rekla da lisice nemaju spolne stvari u ljudskom smislu. No, ispod repa imamo rudimentarnu jamu, elastičnu kožnu vreću koja nije spojena ni s kojim drugim organom. Obično je stisnuta u sićušnu rupicu, kao unutrašnjost ispuštene lopte; no kad osjetimo strah, ona se širi i lagano ovlaži. Ona u našoj anatomiji igra ulogu kakvu ima specijalni spolni cilindar od plastične mase u opremi radnika majmunskog rasplodnika.

Stvar je u tome da je kod velikih majmuna prihvaćena ista tehnologija kontrole kao i u kriminalnoj ili političkoj sredini: mužjaci koji su u upravi ritualno spuštaju one koji, kako im se čini, pretendiraju na neopravdano visok status. Ponekad se u toj ulozi nađu i ljudi sa strane – električari, laboranti i tako dalje (mislim u rasplodniku). Da bi bili spremni na takav obrat događaja, oni među nogama nose obješeni šuplji cilindar od plastike za koji imaju krasnu riječ “kurcolovac”. U njemu je jamstvo sigurnosti: ako na njih navali veliki mužjak, opsjednut osjećajem društvene pravde, treba se samo nagnuti i pričekati nekoliko minuta – majmunsko negodovanje završit će u tom cilindru. Zatim mogu nastaviti dalje.

Isto sam tako i ja mogla nastaviti svoj put.

On je vodio u kupaonicu, gdje sam najprije pogledala svoje tijelo. Ne računamo li da je rudimentarna jama ispod repa bila nažuljana i crvena, sve je dobro prošlo. Doduše, zadnjica me boljela kao da sam cijeli dan jahala na pobjesnjelom konju (što je bio prilično točan opis onoga što se dogodilo), ali traumom se nije moglo nazvati. Priroda je sigurno pripremila lisice za susret s vukovima-vukodlacima.

Slutila sam da ću se morati okupati u njegovoj sedefastoj kadi – i predosjećaj me nije prevario. Cijeli svoj rep, leđa, trbuh i noge, koje je zaprskala ona vučja gnusoba, pažljivo sam oprala šamponom. Zatim sam rep brzo osušila fenom i obukla se. Palo mi je na pamet da ne bi bilo loše pretražiti prostoriju.

No, u tom raskošnom praznom hangaru praktički se nije imalo što pretražiti – nije bilo ni ormara, ni komoda, ni ladica. Vrata koja su vodila u druge sobe bila su zaključana. Ipak, rezultati su bili zanimljivi.

Na radnom stolu kraj elegantnog kompjutera-monobloka nalazio se masivni srebrni predmet koji mi se na prvi pogled učinio kao kipić. Pri pažljivijem gledanju ispala je giljotina za cigare. Predstavljala je Monicu Lewinsky kako leži na boku s nogom-polugom podignutom uvis, što je trebalo pritisnuti (nisam se mogla suzdržati), i onda ne samo da je radila giljotinica u prstenu između bedara, nego je izvirivao i jezičac plavičastog plamena iz otvorenih usta. Stvarčica je bila dobra, jedino mi se američka zastava, koju je Monica držala u ruci, činila suvišnom: ponekad je dovoljan sićušan uteg da se napravi ravnoteža i erotika se pretvorila u kičasti agitprop.

Srebrna Monica pritiskala je na stol veliku patentnu mapu. Unutra je bila hrpa papira najrazličitijih vrsta.

Na samom vrhu nalazio se, ako je suditi po sjaju, list iz albuma o umjetnosti. S njega me gledao golemi žutooki vuk s runom na grudima nalik na slovo “F” – fotografija skulpture načinjene od drveta i jantara (jantarne su bile oči). Potpis je glasio:

FENRIR

Sin Loke, golemi vuk, koji je na nebu juri za suncem. Kad ga Fenrir sustigne i poždere – dolazi Ragnarök. Fenrir je svezan do Ragnaröka. I Ragnarök će ubiti Odina i biti ubijen od Vidara.

Iz potpisa nije bilo jasno na koji način Fenrir sustigne sunce i poždere ga, ako je svezan do Ragnaröka, a Ragnarök dolazi onda kad on sustigne i poždere sunce. Međutim, sasvim je moguće da je naš svijet sve do sada postojao upravo zahvaljujući ovakvim mimoilaženjima: strašno je pomisliti koliko ga je umirućih bogova proklelo.

Znala sam tko je Fenrir. Bila je to najstrašnija životinja nordijskog bestijarija, glavni junak islandske eshatologije: vuk koji je trebao požderati bogove poslije ukidanja sjevernog projekta. Želim vjerovati da se Aleksandar nije odveć poistovjetio s tim bićem, i žutooko čudovište jednostavno je nedostižni estetski ideal, nešto poput fotografije Schwarzeneggera koja visi na zidu kulturista početnika.

Ispod se nalazila stranica s Borgesovom minijaturom Ragnarök. Znala sam tu priču koja me zadivljavala svojom somnabuličnom točnošću u nečem glavnom i strašnom. Junak i njegov znanac nađu se kao svjedoci čudne povorke bogova, koji su se vraćali iz vjekovnog progonstva. Val ljudskog obožavanja iznosi ih na scenu dvorane. Oni izgledaju čudno:

Jedan je držao grančicu, nešto od bezazlene flore snoviđenja; drugi je u širokoj gesti izbacio ruku s noktima naprijed; Janusov lik nije bez bojazni pogledavao na iskrivljen kljun Tota.

Snoviti odjek fašizma. Međutim, dalje ide nešto vrlo interesantno:

Netko od njih, vjerojatno potaknut ovacijama – sad se više ne sjećam tko – odjednom je počeo pobjednički kliktati, nepodnošljivo prodorno, kao da fućka ili grglja. U tom trenutku sve se promijenilo.

Dalje su tekst gusto pokrivali znakovi. Riječi su bile podcrtane, ograđene uskličnicima i čak obrubljene baroknim ornamentima – očito da prenesu malo emocija:

Počelo je sa sumnjom (očito pretjeranom) da Bogovi ne znaju govoriti. Stoljeća divljeg i nomadskog života istrijebila su u njima sve ljudsko; islamski polumjesec i rimski križ nisu znali za sućut prema progonjenima. Kosa čela, žuti zubi, rijetki brci mulata ili Kineza i izokrenute usne životinja govorili su o siromašenju olimpijske vrste. Njihova odjeća nije bila u skladu sa skromnim i poštenim siromaštvom i navodila je na pomisao o mračnom šiku igračnica i Bakhovih bordela. Rever je krvario karanfilom, ispod sakoa se naslućivala drška noža. I tada smo shvatili da !ide njihova posljednja karta!, da su !lukavi, slijepi i okrutni, kao iskusne zvijeri u hajci!, i -!OSLOBODI MI STRAH ILI SUOSJEĆANJE – ONI ĆE NAS UNIŠTITI!.

I onda smo izvukli svatko po jedan težak revolver (odnekud su u snu došli revolveri) I SA ZADOVOLJSTVOM UPUCALI BOGOVE”.

Iza toga su išle dvije stranice iz Starije Edde – čini se iz Velvina proricanja. Bile su istrgnute iz nekakva besplatnog izdanja: tekst je bio otisnut krupnim crvenim pismom na kredom bijeljenom papiru, krajnje neekonomično:

Vjetar podiže

do neba vale,

na kopno ih baca,

nebo se mrači;

ide vijavica,

i bjesne vjetri;

to nagovještaj je

smrti bogova.

“Smrt bogova” u posljednjem stihu bila je označena noktom. Tekst na drugoj stranici bio je jednako mračan-znakovit:

Neće više biti

najjači od svih,

ime njegovo

izgovoriti ne smijem;

malo tko zna,

da će se dogoditi

odmah iza bitke

Odina i Vuka.

Sve ostalo bilo je u istom duhu. Većina papira u fasciklu na ovaj se ili onaj način ticala sjevernoga mita. Najmračniji dojam na mene je ostavila crno-bijela fotografija njemačke podmornice Naglfar – kako se u skandinavskoj mitologiji zove brod boga Loke, napravljen od noktiju mrtvaca. Naziv podmornice odgovarao je vremenu Drugog svjetskog rata. Neobrijani i koščati članovi posade, koji su se smješkali s njenoga mosta, bili su naizgled vrlo simpatični i podsjećali su na podvrstu modernih “zelenih”.

Prema kraju fascikla bilo je sve manje znakova na papirima; kao da je taj, koji ih je listao, razmišljao o prikupljenome materijalu i gubio zanimanje, ili, kako se u drugoj priči izrazio Borges, “nekakvo plemenito nestrpljenje” smetalo mu je da prelista papire do kraja. No, momak je bio dobro upućen, osobito prema mjerilima našega komercijalnoga vremena (“stoljeće mačeva i sjekira”, kako je definirao jedan od povezanih odlomaka, “vrijeme prokletog bogatstva i velikog razvrata”).

Najzadnji je u fasciklu ležao list papira sa crtama, istrgnut iz školske teke, pospremljen u prozirnu plastičnu omotnicu. Na listu je bilo nešto poput posvete:

Saški u znak sjećanja.

Pretvori se!

WOLF-FLOW!

Pukovnik Lebedenko. 

Zatvorila sam fascikl i vratila ga natrag pod Moniku te nastavila razgledavanje. Više me nije začudilo kad se kraj muzičke linije našlo nekoliko CD-ova s različitim izvođačima jedne te iste opere:

RICHARD WAGNER

 DER RING DES NIBELUNGEN

Götterdämmerung¹.

Sljedeći zanimljivi objekt koji mi je upao u oči bila je debela teka sive boje. Ležala je na podu, između zida i divana – kao da ju je netko listao preko noći, zametnuo i ispustio. Na njenim je koricama pisalo:

Vrlo tajno

primj. Br. 9

Projekt “Shitman”

ne iznositi iz zgrade.

U tom trenutku uopće nisam povezivala taj čudni naziv i priču o ludom šekspirologu koju mi je ispričao Pavel Ivanovič. Moje su misli krenule drugim putem – zaključila sam da je to još jedan dokaz snage američkog kulturnog utjecaja. Superman, Batman, još par sličnih filmova i um počinje klišeizirati realnost prema njihovoj slici. No, pomislila sam, što suprotstaviti tome? Projekt Govnjuk? Teško da bi netko htio na njemu crnčiti noću za malu plaću. Zbog tog govnara u lošem odijelu je i stradao sovjetski imperij. Ljudskoj je duši potreban lijep omot, a ruska kultura ga ne predviđa nazivajući takvo stanje stvari duhovnošću. Upravo otuda sve nevolje…

Sam fascikl nisam ni otvorila. Tajni dokumenti izazivali su u meni antipatiju još od sovjetskih vremena: koristi nikakve, a problema može biti preko glave, čak i ako je kagebeovska.

Moju pozornost privlačilo je nekoliko neobičnih grafičkih radova koji su visjeli na zidu – rune narisane širokim kistom ili šapom. Po nečemu su podsjećali na kinesku kaligrafiju – najgrublje i najekspresivnije njene obrasce. Između dvije takve rune visjela je grana imele, što je postajalo jasno iz potpisa – na prvi pogled bio je to samo suhi naoštreni štapić.

Zanimljiv je bio crtež na sagu, koji je prikazivao borbu lavova i vukova – vjerojatno kopija rimskog mozaika. Na jedinoj polici za knjige stajali su uglavnom masivni albumi (The Splendour of Rome, The New Revisited History of the Russian Soul, Origination of Species and Homosexuality² i jednostavno o automobilima i oružju). Ipak, znala sam da knjige na takvim policama uopće ne odražavaju ukus domaćina, jer ih odabiru dizajneri interijera.

Kad sam završila s razgledavanjem, prišla sam staklenim vratima na krov. Otuda je pucao lijep pogled. Dolje su se crnjele rupe dorevolucionarnih dvorišta, oplemenjenih restauracijom. Iznad njih se uzdizalo nekoliko novih zgrada faličke arhitekture – pokušali su ih uvesti u povijesni krajolik ravnomjerno i blago, i na kraju su one izgledale kao namazane vazelinom. Dalje je bio Kremlj, koji je veličanstveno dizao prema oblacima svoje drevne buzdovane s prišivenim zlatnim kuglama.

Prokleti posao, kako je nagrdio moje shvaćanje svijeta, pomislila sam. Ipak, je li baš tako nagrdio? Ili je nama, lisicama, svejedno – idemo kroz život sa strane kao azijska kišica. No, tu je teško biti čovjek. Korak u stranu od tajnog nacionalnog gestalta i ta zemlja će te uzeti. Teorem koji dokazuje svaka do kraja jasna sudbina, ma koliko stavljali glamurozni veo na svakodnevnu svečanost života. Znam to, nagledala sam se. Zašto? Naslućujem, no neću sad izvlačiti tu temu. Sigurno se ovdje ne rađaju tek tako, oh, ne tek tako… I nitko nikome nije u stanju pomoć. Da li zbog toga moskovski zalasci sunca u meni uvijek izazivaju takvu tugu?

– Divan je pogled odavde, zar ne?

Okrenula sam se. Stajao je pred vratima lifta s dupkom punom vrećicom u ruci. Na vrećici je bila zelena zmija, koja je obavila medicinski pehar.

– Joda nije bilo – rekao je zabrinuto – dali su fuksidan. Rekli su da je to isto, samo je narančaste boje. Mislim da nam je čak i bolje – neće biti tako uočljivo kraj repa…     

Postalo mi je smiješno i okrenula sam se prema prozoru. Prišao je i stao kraj mene. Neko smo vrijeme šutke gledali grad.

– Ljeti je ovdje lijepo – rekao je. – Pustiš Zemfiru³, gledaš i slušaš: “Doviđenja, moj voljeni grade… zamalo sam dospjela među kronične tvoje…” Kronične – što? Alkoholičare ili narkomane? 

– Neću dovoditi u zabludu.

– Kao da ti je bolje?

– Želim kući – rekla sam.

– A…

Kimnuo je prema vrećici.

– Ne, hvala. Kad ti donesu ranjenog Ščorsa⁴, liječit ćeš ga. Idem.

– Mihalič će te odvesti.

– Ne treba mi tvoj Mihalič, sama ću.

Bila sam već kod lifta.

– Kad te mogu vidjeti? – upitala sam.

– Ne znam – rekla sam. – Ako ne umrem, nazovi me za tri dana.

*

Poslije kopulacije svaka je životinja tužna – govorili su stari Rimljani. Osim lisice, dodala bih. I osim žene. Sada sam to točno znala.

Ne želim reći da je žena životinja. Baš naprotiv – muškarac je puno bliži životinjama u svim očitovanjima: mirisima i zvukovima koje ispušta, tipu tjelesnosti i metodama borbe za osobnu sreću (a da se ne govori o tome što on smatra svojom srećom). No, stari Rimljanin, koji je metaforički opisao svoje raspoloženje poslije ljubavnog čina bio je, čini se, toliko organički seks-šovinist da ženu jednostavno nije uzimao u obzir, a to od mene zahtijeva da uspostavim pravednost.

Inače kod te uzrečice mogu biti najmanje četiri objašnjenja:

1) Rimljani ženu nisu smatrali čak ni životinjom.

2) Rimljani su ženu smatrali životinjom, ali su se s njom kopulirali tako da je žena doista postala žalosna (na primjer, Svetonije priča da je zakon zabranjivao smaknuće djevica štrikom, i krvnik ih je silovao prije smaknuća – kako se tu ne ražalostiti?).

3) Rimljani ženu nisu smatrali životinjom, držeći da je to samo muškarac. Pa za takav plemeniti pogled na stvari Rimljanima bi se mnogo toga moglo oprostiti – osim, naravno, te njihove smicalice s djevicama i štrikom.

4)  Rimljani nisu imali sklonosti ni prema ženi ni prema metafori, zato su je držali s domaćim životinjama i peradi i nisu dijelili tu sklonost te nisu znali sakriti svoje osjećaje.

Dio istine mogao se skrivati u svakom od tih objašnjenja – svašta se, zacijelo, događalo tijekom carskih stoljeća. Međutim, ja sam bila sretna životinja.

S ruskoga prevela Irena Lukšić

Bilješke:

¹  Richard Wagner, Prsten Nibelunga. Sumrak Bogova, nap. V. Pelevina.

²  Veličina Rima. Nova ispravljena povijest Ruske Duše. Homoseksualnost i podrijetlo vrsta, nap. V. Pelevina.

³  Zemfira Ramazanova, pjevačica ruske rock-skupine Zemfira, nap. prev.

⁴  Čuveni ukrajinski partizan Nikolaj Ščors, nap. prev.

Viktor Olegovič Pelevin najsjajnija je, globalna, pojava ruske književnosti kraja 20. i početka 21. stoljeća. Rođen je 1962. godine u Moskvi. Poput većine postsovjetskih autora u ranoj je mladosti promijenio niz zanimanja da bi se na kraju zaustavio u književnosti. Završio je studij elektrotehnike i književnosti u Moskvi. Neko vrijeme radio je u ratnom zrakoplovstvu, a potom se profesionalno posvetio literaturi.

Pelevin je autor kultne knjige ruskoga postmodernizma, romana Čapajev i Pustota (1996) te romana Brojevi, koji je 2004. objavljen u knjizi sabranih radova Dijalektika prijelaznog perioda iz Niotkuda za Nikamo (u nas objavljena 2006). Iz 2004. godine je roman Sveta knjiga vukodlaka, koja je izazvala mnoge polemike o smislu i budućnosti postmodernističke proze, ali i iscrpivosti mašte ovog izuzetno darovitog pisca. Okosnica djela jest vampirizam u Rusiji oličen u “staroj liji” (ima oko dvije tisuće godina!) koja se bavi prostitucijom u luksuznom moskovskom hotelu Nacional. Lisica A Huli je zapravo virtualna kurva, jer svoje mušterije “kuha” uz pomoć uroka. Njeni klijenti su “tipični junaci u tipičnim situacijama” tranzicijske Rusije – od visokopostiranih službenika Državne sigurnosti do portfeljnih ulagača iz tzv. Trećeg svijeta. Objašnjavajući mehanizam preobrazbe bića (ljudi?) u vukodlake, Pelevin razotkriva privid suvremene stvarnosti, njegove lažne idole i uporišta (terorizam, sofisticiran grabež, “grijeh struktura”). Što je svijet u kojemu živimo i gdje će na kraju završiti cijeli taj virtualni kupleraj? Na to pitanje pisac odgovara iz djela u djelo intrigantnim porukama (i poukama) iz neiscrpive riznice istočnjačke filozofije.

Roman Sveta knjiga vukodlaka Viktora Pelevina uskoro izlazi u biblioteci Na tragu klasika Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba u prijevodu Irene Lukšić.