16.12.2004.

Jandre Drmić  

Sveti Otac se obratio

Sveti Otac se obratio siromašnima: “Ne zavidite bogatima”, rekao je blago. Poruka je to za sva vremena. Stoga čudi da je objavljena na posljednjoj stranici uglednih, bogatih novina (na onoj istoj stranici na kojoj se objavljuju spektakularna otkrića kao što su lijek protiv raka, side, ebole, pa čak i nekih opakih bolesti koje će se tek pojaviti), tik uz vijest o domišljatim srpskim seljacima koji se uspješno bore protiv upada divljih svinja u polja tako da im puštaju snažnu rock glazbu probranih izvođača.

Stoga ne čudi pravedni gnjev crkvenih velikodostojnika izazvan takvim medijskim prezentacijama. (Možda bi se to dalo popraviti puštanjem, u medijska polja, silovite rock glazbe.)

Čvrsto vjerujem da će siromašni list kojem ovo pišem prepoznati važnost teme, ozbiljnost trenutka, iznaći prostor, izdašno nagraditi autora, i da si neće dopustiti grijeh propusta.

Jer mi, Hrvati, kao najkatoličkiji narod Europe, dužni smo (itekako dužni!!!) s posebnom pozornošću poslušati riječi Svetog Oca.

On se obraća nama, siromašnima. Zar sama ta činjenica ne grije naša srca. I neka su u našim skromnim domovima isključili struju, svjetlost je u nama, svud oko nas.

Dakle, Sveti Otac se obratio nama, a ne bogatima. Bogati, ako žele čuti njegovu riječ, moraju sami do Njega. Te zivkaj, te dogovaraj se, te angažiraj tajnice, tajnike, mehaničare, pilote, aerodrome, osiguranje, spremaj stvari, leti, te je li se ukrcao pas, mater, Bog te pitaj, leti, propadaj, tresi se, zlopati se, izlaži se svakojakoj pogibiji i još, što bi reko iskusni pjesnik, tisuć drugih jada što bogatstvo ih namrije.

Sve to Sveti Otac jako dobro zna. Ali, šuti. Nek zivkaju.

No, kad sve ovo znamo, hoćemo li i dalje biti zavidni? Ne, ne i ne! Ekskomunicirajmo zavist iz naših srca, zavist koja, zasigurno, truje i ostale vitalne organe. Zavist koja, naposljetku, rađa srdžbu, a srdžba, kako nas pravosuđe uči, vodi u brižno čuvane institucije zatvorenog tipa u kojima se smještenici vrte u krugu.

Sve ovo svi mi jako dobro znamo. Pa ipak, događaju se vrlo čudne stvari. Tako, nedavno, šetamo moj prijatelj i ja skladnim zagrebačkim kvartom. Sve odiše blagošću i toplinom. Iznenada, zastavši pred jednim velebnim zdanjem, iz njega (prijatelja, a ne zdanja) poteče bujica riječi. (Bože mi prosti, kao da povraća). Govorio je tako da su riječi pretjecale misli, i iz te naplavine mogao sam sa sigurnošću shvatiti tek da je riječ o vlasniku zdanja i da je isti: bačvaste konstrukcije,da se odnedavno služi vilicom i žlicom, ali da se od malih nogu vješto služi nožem, da je, koliko jučer, natjeravao stoku po pašnjacima s neusporedivo manje strasti no što danas natjerava loptice za golf.

Pitam se, zašto mi sve to govori? Zavist, i samo zavist. Prijatelju, rekoh mu, zavidiš bratu svojemu. A, zašto? Bačvasta konstrukcija upućuje na to da je pitanje dana kada će mu otkazati srce, začepiti se krvne žile ili će se, ako ništa, otrovati tatarskim biftekom. Ili mu možda zavidiš što će se, kao što smo ustvrdili, prije tebe naći u kraljevstvu nebeskom? Koliko sam shvatio, do jučer je, slobodan kao ptičica nebeska, jezdio prerijom dok mu je kosu ljubio vjetar, a sada, ćelav, poput čaglja u kavezu vrti se u ogradi od par tisuća kvadrata.

Prijatelj me slušao, promatrao… Zavist je iz njega isparila. Tek, izgledao je ponešto zabrinut.