Davor Merkaš  

Svetkovina gitarske glazbe

Mali istarski grad-dragulj Kastav polako postaje jednom od prestižnih destinacija na zemljovidu planetarno poznatih umjetnika gitare: poziv za održavanje koncerta na tamošnjem Internacionalnom festivalu gitare već je danas bez pretjerivanja vrhunska referenca u biografijama svakog od njih. U nizu briljantnih umjetnika gitare, i to ne samo klasičnih, nego i flamenco, jazz, world-music “svjetonazora”, koji su koncertirali u Kastvu, spomenimo samo laureate najvećih svjetskih gitarističkih natjecanja Aniella Desideria ili Zorana Dukića, duo Gruber-Maklar i duo Kalčev, džez-gitariste Paula Shigiharu, Michaela Sagmeistera, Christy Dorana, flamenco trupe Merenge de Cordoba ili Augustina de la Fuente, neobično interesantn? glazbenike kao što su Micheal Koschorreck, Brazilke Rosanna & Zelia, Uwe Kropinski, Peter Finger, Franco Morone…

Slitina stilova i ritmova

Na ovogodišnji festival, koji se održava već osmu godinu zaredom, u Kastav je, nakon šest godina neuspjelih pokušaja, zahvaljujući ustrajnosti organizatora Darka Konofskog, napokon stigao i Bob Brozman, jedan od najosebujnijih američkih blues-gitarista, glazbeni antropolog i etnomuzikolog, koji je svoje neusporedivo umijeće sviranja steel i havajskih gitara oplemenjivao studijem s “domorocima” na svim kontinentima, boravkom u bespućima Madagaskara, Papue i Nove Gvineje, Afrike, Australije ili Oceanije.

Brozmanova glazba svojevrsna je slitina najrazličitijih stilova i ritmova (npr. calipso, kreolske pa čak i keltske glazbe). Korpus gitare gotovo neprestano rabi i kao perkusioni instrument, a zapanjujuće su i njegove glasovne perfomance: ne samo da pjeva na dijalektima bivših francuskih i engleskih kolonija, nego svojim snažnim glasom proiz?odi duboke tonove, s preciznošću neurokirurga ritmično dahće, i pjeva kao što su ga tome “poučili” njegovi prijatelji s (uglavnom) južne hemisfere. Na dosegnutim glasovnim visinama i načinu pjevanja sigurno bi mu pozavidjeli i najbolji austrijski jodleri. Svoj nastup u Kastvu, pun energije, moćnog čeličnog zvuka žica, ali i iskrene “bluzerske” improvizacije, u kojoj je angažirano i otvoreno svima rekao što mu je na duši (Bush-USA-Irak!), Brozman je završio u publici: sišao je s pozornice, i dobro zabavio sve prisutne.

Ove godine na festivalu su koncertirali i bugarski gitaristi, duo Ivo i Sofija K?lčev, laureati apsolutno najvećih međunarodnih natjecanja te glazbene vrste. Zajedno sa sjajnom vajmarskom harmonikašicom Claudiom Buder, virtuoznošću koja bi zapanjila i Paca de Luciju izveli su djela Scarlattija, Sora, Morela, Rodriga i Veldhusa.

Strast, originalnost, snaga i nadahnuće

Svoju tehničku bravuroznost i u bogatstvu nijansi zvuka raskošnu viziju djela za gitaru gotovo je kao glazbenu žrtvu na oltar u Kastavskoj crkvi Svete Jelene Križarice prinio Urugvajac Alvaro Pierri. Iznimne su bile njegove interpretacije skladbi Astora Piazzolle. Melankoliju, samoću i otuđenost modernog čovjeka Pierri je pretočio u glazbu ledenog daha od koje slušatelja podilaze srsi.

Nezaboravan događaj bio je i nastup gostiju festivala, fascinantnog gudačkog ansambla Triology, kojeg ljubitelji gitare upućeni u recentnu diskografiju pamte po iznimno duhovitom CD-u That’s All Daisy Needs, kojeg su snimili s jednim od najboljih europskih džez gitarista Wolfgangom Muthspielom. Teško je riječima opisati strast, originalnost, kreativnu snagu i nadahnuće tog trija. Možda bismo, čak i bez pretjerivanja, mogli reći da je Tristan Schulze po umijeću i inspiraciji “reinkarnacija” svojih velikih zemljaka Buxtehudea i Bacha, da je Aleksej Igudesman utjelovljenje briljantne duhovitosti i superiornoga guslačkog umijeća najvećih ruskih virtuoza židovskog podrijetla, te da bi Engleskinja Dasy Jopling ene?gijom svoje čudesne svirke irskog folka razbuktala do usijanja strasti i do ekstaze dovela ugođaj u bilo kojoj krčmi Dublina i okolice.

Drevne legende

Musica coelestis – nebeska glazba – slatki i suptilni pjev anđela koji ispunjava blaženstvom, hipnotičke pjesme sirena i mitskih boginja mora, čarobni zvučni “eliksir” što se kao najslađi med ubrizgava u tijelo smrtnika, a zapravo već kola u venama bogova, upravo te asocijacije kao da su lebdjele negdje u zraku tople noći u Kastvu za vrijeme nastupa brazilskih umjetnika Paula Bellinatija i Monice Salmaso. Kad Monica Salmaso pjeva profinjene melodije velikoga brazilskoga glazbenika Antonia Carlosa Jobima (Strada branca, Luise), čovjek se ne može oteti dojmu istinitosti tvrdnje koju je formulirao jedan drugi slavni Brazilac, Edu Lalo: “Salmaso ima najljepši glas koji sam čuo posljednjih godina uopće”. Glas Monice Salmaso uistinu ima predivnu boju, na mikro planu usporedivu s najbogatijim i najraskošnije registriranim orguljama. Predstaviti umijeće gitarista Paula Bellinatija možda je nabolje učiniti citiranjem riječi velikog Jobima: “Fantastične, precizne tehnike, Paulo je majstor gitare”. Spomenimo i da njegove skladbe za gitaru izvode i neki od najvećih gitarista današnjice: John Williams ili braća Assad.

Salmaso i Bellinati na svom su kastavskom koncertu izveli i niz neobičnih “afro-samba”, skladbi u kojima su mitski, religijski tekstovi, drevne legende (npr. kao ona o boginji mora – Canto de Yemanja) optočeni uglavnom melankoličnom i ugođajnom glazbom afričkih, indio i eruopskih (impresionističkih) utjecaja.

Dječački nesputan humor

Na pretposljednjem koncertu Internacionalnog festivala gitare u Kastvu nastupio je Neil Stacey, gitarist koji je prije dvije godine snimio CD svirajući u duu s planetarno poznatim Stingovim gitaristom Dominicom Millerom, a s kojim i dalje intenzivno koncertira. Stacey iznimno virtuozno i kreativno vlada svojim instrumentom.

Njegova glazba dodiruje i osvaja sfere ambijentalne glazbe, pri čemu koristi i elektronski sintetizirani zvuk (New Dawn) i razvija energiju, elektrizira zrak i tijelo pokreće na ples (u duhovitoj i nadahnutom funk viđenju Gershwinova standarda Summer Time). On u maniri pravog glazbenog “izumitelja” kreira “ljubavni štim”, tj. ugađa žice gitare onako “kao što mu je to šapnuo mali Amor” (Love tune), a na jednako profinjen ali impulsivan način u prelijepoj baladi odražava ševin let (Skylark).

Ono što Staceyja posebno odlikuje je specifični, pomalo klaunovski i dječački nesputan humor. Njegove skladbe su često karikature (obrada Djanga Reinhardta – Chez Jacquet), a često i gegovi: tako je “Dr. Jekyl” iliti Neil Stacey vrlo duhovito Hancockov standard Cantaloupe Island publici predstavio kroz interpretacije “gospode Hyde”: nespretnog i smiješnog basista, gitarista i perkusionista (naravno, svi u osobi Staceyja), koji su se do kraja skladbe silno “popravili” i postali nevjerojatni virtuozi.

Energija dobrih vibracija

Vrhunska desetodnevna svetkovina gitarske glazbe – kastavski Osmi internacionalni festival gitare – završio je na najljepši mogući način – nastupom džez kvarteta Ratka Zjače. Ako će se jednog dana analogno fizikalnoj jedinici za električni naboj – kulon (Coulomb) uvoditi i jedinica za “naboj dobre mainstream jazz glazbe”, onda neka se ta jedinica zove – “zjača”, što kao metafora i dosjetka dočarava izražajnu snagu i energiju dobrih vibracija svirke majstora džez gitare Ratka Zjače i njegova kvarteta.

Predstavljajući ovog iznimnoga glazbenika, nesumnjivo jednog od najboljih gitarista hrvatske jazz dijaspore, kao reference koje govore same za sebe spomenimo njegovo školovanje na jazz veleučilištima, roterdamskom Royal Conservatory i njujorškoj University School of Music, te suradnju i snimanje nosača zvuka s glazbenicima kao što su Reggie Workman ili Al Foster, suradnicima džez giganata Coltranea i Daviesa.

Iz Rotterdama, koji mu je stalno prebivalište, Zjača je u Kastav doveo i Stanislava Mitrovića, virtuoznog srpskog saksofonista s nizozemskom putovnicom, te dva izvrsna slovenska džezista: impulsivnog basista Mateja Hotka i dinamičnog bubnjara Janeza Gabriča. Osim do perfekcije dovedenog mainstream jazza oplemenjenog raskošnim, prvoklasnim improvizacijama (Out of Body, Song for Sharon), kvartet se predstavio i originalnim, pomalo eksperimentalnim, elektronički generiranim ulomcima sintetičkog zvuka saksofona kreativnog Mitrovića (No Reason, Sweet Sorrow) i jednako toliko osebujnom svirkom Ratka Zjače na fretless gitari skladbe radnog naslova Unfret Tune s novog, još neobjavljenog albuma. Ako je suditi po toj skladbi, novi CD bit će uistinu iznimno ostvarenje i delicija na nepce jazz sladokusaca.