Anja Ivić  

Svi smo jednaki, neki su jednakiji

Izložbu Draga umjetnosti, sačinjenu od više autora i grupa autora koji su predstavili svoje radove i upitali sebe i nas što od umjetnosti očekujemo, što joj uzvraćamo i što ako je iznevjerimo i iscrpimo, organizirao je kustoski kolektiv Što, kako i za koga/WHW u Galeriji Nova. Naslov izložbe dolazi od uvodnih riječi teksta Mladena Stilinovića iz 1999. godine, koji sadrži literarno uobličenu srž koncepta izložbe prema kojem su autori formirali izloške, uobličavajući jezik u vizualno perceptivni medij.

Sveukupno šest izlagača, platforma Chto delat/Što da se radi?, Siniša Ilić, Sanja Iveković, Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša, Marina Napruškina i Mladen Stilinović, pristupaju umjetnosti iz pomalo nezahvalne perspektive, a miješaju i sebe u poziciji umjetnika u pitanja koja postavljaju. Svi se bave temama kao što su moć represije i oni koji su pod čizmom sistema, počevši od Mladena Stilinovića koji svojim “ready-made” skulpturama prostog kruha na kojima su slasni kolači jasno priziva u um izjavu slavne Marie-Antionette, dok ispisanim kartonom koristi svoje tipične “sirotinjske” materijale da bi jednostavnom izvedbom izravno prenio gorak okus boli i siromaštva.

Car je gol Izuzetno socijalno angažiran video je onaj Marine Napruškine Ured za anti-propagandu; Car je gol, naizgled jako spokojna snimka djevojke koja prenosi kutije, no slušajući pripovjedača shvaćamo da se ispod tog jednostavnog i repetitivnog posla kriju slojevi društvene nesreće. Popratna naracija izgovorena spokojnim, pomirbenim tonom kao da prihvaća potplaćenost imigrantskih radnika i mišljenje da baš to tvori ravnotežu u njemačkom društvu. Mladi koji u Njemačku dolaze iz raznih zemalja u potrazi za boljim obrazovanjem pa i “trbuhom za kruhom”, gledani su s visoka i uvijek su obilježeni kao pridošlice bez obzira na to što se osjećaju kao da su pronašli svoj pravi dom. K tome, primorani su pristajati na lošije uvjete bez obzira na svoje znanje, kvalifikacije i sposobnosti, a sve zato što nisu mogli birati države u kojoj su rođeni. Simpatične priče o stričevima koji rade u Njemačkoj ili negdje drugdje sad su se prestale pričati jer više takvih radnika nema, budući da sistemu ipak nije odgovaralo kada se mnoštvo imigranata odlučilo okušati u stvarima koje ipak nisu isključivo fizički poslovi. Nadalje, njezin drugi rad skup je na zidu ispisanih natuknica koje jasno odišu frustracijama i nezadovoljstvom nemogućnosti obilnijeg političkog rada kroz umjetnosti i aktivizam. Dajući svoje jasno mišljenje o stanju u kojem se nalazimo, Napruškina prebacuje fokus na konkretne probleme diskriminacije i društvenog odijeljivanja i smještanja pojedinih građana na margine u takozvanim demokratskim društvima za koje znamo da ne funkcioniraju savršeno, ali ih prihvaćamo zbog ukorijenjenosti u globalne političke i ekonomske prilike kao i nedostatka zamislive alternative.

Otuđenim, papirnatim i nedovoljno artikuliranim likovima bavi se Siniša Ilić (Bez naslova), koji kao da se pokoravaju i bivaju pokoreni u isto vrijeme. Poza predimenzioniranih likova iscrtanih na zidu najbliža je klanjanju, ali kao da je u tom klanjanju prije postojala doza revolta koja se sasvim izgubila. To dokazuje i stupnjevanje njihovih poza: lik na lijevom kraju je najdublje poklonjen, dok je onaj dijagonalno najdesniji najmanje. Također, dijagonala koju čine njihova tijela stupnjem poklonjenosti može se protumačiti i kao presjek društva. Svi smo jednaki, ali neki su ipak više jednaki, pa se time i neki moraju nešto manje pokoravati sistemu: ili je to ipak sve put jednog čovjeka, od početnog revolta do kompletnog pokoravanja.

Nomen est omen Krediti, serija minijatura Janeza Janše, Janeza Janše i Janeza Janše, povezuje pitanje imena i identiteta te kako jedno uvjetuje drugo, a ako se stvar zakomplicira i tri umjetnika preuzmu ime bivšeg premijera, na red dolaze institucije i protokoli. Istina je da ime može i ne mora utjecati na identitet, ali nam se uvijek čini da nama ono naše savršeno pristaje, jer je to riječ koju čujemo najveći broj puta u našem životu, te je od rođenja vezujemo uz svoj identitet. Birajući dizajn svojih kreditnih kartica, odnos između umjetnosti i financijskog sektora postao je mnogo intimniji, samim time što je kartica u prostoru muzeja postala umjetničko djelo estetske vrijednosti. Ako kartica s njihovim imenima postaje umjetničko djelo, postaju li djelom i njihova imena i oni sami kao umjetnici smješteni u galeriju?

Fotografije Sanje Iveković Ona prava. Biseri revolucije spajaju glamur modne fotografije i trijumf partizanskog pozdrava na arhivskoj fotografiji dviju žena. Model, Jasna Šarinić, pokušava pogoditi točnu pozu partizanskog pozdrava, te nakitom i dotjeranošću pokazuje koliko je danas šminka bitna u svemu, pa i u biranju kritičkog mišljenja i djelovanja.

Film Muzejski songspiel: Nizozemska 20XX platforme sačinjene od umjetnika, kritičara i filozofa Chto delat/Što da se radi? smješten je u prostor Muzeja suvremene umjetnosti u kojemu azil pokušavaju pronaći prognanici uhvaćeni dan prije. Iako po nekim naznakama smješten u budućnost, film pokazuje simplificiranu radnju koja je u sadašnjosti i više nego učestala; lakše nam se praviti da o nekim stvarima ne znamo ništa. Likovi u filmu, smješteni u izoliranu atmosferu Muzeja, svjesni su da prognanici nisu ništa loše učinili, ali odlučuju da ipak nije preporučljivo zabadati nos u određene stvari. Čest je slučaj da oni koji su smješteni na zadovoljavajućem mjestu u lancu moći svjesno zatvaraju oči pred nesretnijim sudbinama, prihvaćajući nečiju nesreću i savjetujući to isto drugima. Ta tipična klica pokvarenosti prisutna je u svim sferama i slojevima života te nalikuje pravoj kafkijanskoj atmosferi u kojoj su oni koji se bune protiv nje osuđeni na prezir od strane drugih, koji su u toj igri nasumične sreće rođeni na boljim pozicijama. Također, u posljednjim minutama filma zbor pjesmom izražava olakšanje jer su se azilanti naposljetku ispostavili kao obični umjetnici, performeri, noseći bezopasnu – umjetnost. Takva tvrdnja postavlja brojna pitanja o poziciji i moći umjetnosti, načinu na koji je mi doživljavamo danas te o njenom položaju u suvremenom životu. Ignoriramo umjetnost do krajnjih granica da je počinjemo smatrati bezopasnom i neučinkovitom, iako ona to uopće ne mora biti i zapravo nije.

Izložba koja je, nakon premijere u Muzeju suvremene umjetnosti 2012. u Ljubljani, predstavljena i u Calvert 22 Foundation u Londonu 2013. uspjela je stvoriti izoliranu atmosferu ispunjenu složenim odnosom angažiranosti, autoreferencijalnosti i estetike, a u tome je pogotovo uspio video Muzejski songspiel: Nizozemska 20XX platforme Chto delat/Što da se radi?. Taj posljednji dio izložbe pulsira glavnom porukom cijelog koncepta, nakon kojeg je izlazak iz Galerije Nova kao prvo stupanje na sunčevu svjetlost nakon dana provedenih u tami. Odjednom malo bolje gledamo oko sebe, i važnije, pokušavamo što bolje vidjeti. Spajanje umjetnosti, aktivizma i angažiranosti temeljni je pokretač koji je izložba htjela ostvariti, upozoravajući da se takav potencijal umjetnosti ne shvaća ozbiljno. Uistinu, želimo da umjetnost nešto promijeni u društvu, ali opet ne želimo da postane tek instrument. Želimo umjetnost sveprisutnu, ali ne želimo je komercijalizirati. Želimo da nas opušta, da je lijepa, ali opet ne previše lijepa jer postaje estetska ljuštura bez unutrašnjosti. Cenzurom joj ne dajemo da govori, a kada ne govori smatramo da nam dosađuje. Što to točno tražimo od nje i znamo li uopće što od nje tražiti? Možemo je upotrijebiti na razne načine, samo kad bi imali jasne vizije. Autori izložbe gaje, viziju o umjetnosti kao vodiču socijalne poruke i začetnice promjene. Mogla bi doprijeti do najskrivenijih uglova i najsitnijih pora samo ako bismo joj dopustili i dali prostora, dali njenom obliku namjenu i postavljanjem cilja usmjerili njeno kretanje.

Bez suvišne patetike, umjetnost bi mogla pokrenuti promjene i dobiti rezultate koji nisu samo veliki broj posjetitelja u galerijama i još veća zarada u muzejskim trgovinama, ona bi mogla napraviti nešto dobro za stvarne ljude sa stvarnim problemima s kojima se nose izvan galerija. Iskorištavanje umjetnosti u manje plemenite svrhe, poput propagande ili komercijalnih uloga, sveprisutno je i lažno se prodaje pod njene temeljne zadaće, dok je istina ta da njen realni i impresivni potencijal ostaje zanemaren. Zašto je ne iskoristiti za dobrobit nas i onih oko nas, ne nadati se utopiji, već krenuti od malih stvari jer kad se male stvari zbroje dobiju se one velike. To je ono čime se i autori izložbe Draga umjetnosti bave, povezujući umjetnost s politikom, ali ne da jedno drugome bude rob nego da razina ravnopravnog odnosa bude takva da jedno može drugoga nadopunjavati, ispravljati i da mogu svijet približavati idealnom stanju u kojem nitko nije potlačen, a nitko ni nezasluženo privilegiran. U suprotnome, pravi cilj nikada neće biti dosegnut te će jedno biti u službi drugoga.