Svi zagrebački urbanizmi

Kad bi netko neoprezno pokušao ustvrditi da Zagreb više nema urbanizma – grdno bi pogriješio. Ima on “urbanističkog blaga” čak i na pretek. (Premda je grad po statusu Hrvatske još “mlada” europska metropola. No uz ovako živahnog gradonačelnika, kojim su Zagrepčanci već zapravo predugo obdareni – nije to nikakvo čudo.) Kako sada stvari stoje, ima ta varoš najmanje nekoliko “urbanizama”. Krenimo bez nekog posebnog reda.

Jure za sva vremena

Imamo ovog časa najprije dominantno “inženjerski” urbanizam Jure Radića i njegova moćnog Instituta građevinarstva Hrvatske (IGH). Radića svi poznamo po Masleničkom i Pelješkom mostu, po “jabuci razdora” ubačenoj domišljato među građane Zagreba s cirkusom oko Dinamova stadiona, po “pobjedničkom” Trogirskom mostu itd. Na predstavljanje tog “vizionarskog zagrebačkog urbanizma” došao je čak i predsjednik Vlade u pratnji gospođe Dropulić, svoje ministarske ekspertice za prostorno uređenje i gradnju. Vjerojatno su svojim dolaskom željeli dati podršku talentima i idejama vrlog i poslovno uspješnog člana svoje stranke. Uz to, naravno, sugerirati javnosti, kako će upravo “naš Jure” riješiti većinu problema, koji muče čak i Vladu, a svakako i građane Zagreba. Taj “urbanizam” shvaća grad prvenstveno kao skup “tehničkih uređaja” u kojemu će se većina problema riješiti mostovima, tunelima, vijaduktima i ostalim skupim i “efikasnim” napravama, koje je u stanju smisliti kvalitetan inženjerski mozak. Gdje je u tom urbanizmu mjesto čovjeku i građaninu (osim na sjedalu njegova osobnog automobila) – za sada još nije podrobnije objašnjeno. (Poznato je da gradovi pripadaju najkompliciranijim tvorevinama što ih je smislio ljudski rod. U njima već danas živi velik dio stanovništva planeta, a uskoro će nas vrlo malo biti izvan njih. Stoga predstavlja svakako nadljudsku hrabrost ovaj cijenjeni pokušaj da urbanističke probleme Zagreba riješi pretežno samo jedna struka. Jer inače u kvalitetnijoj verziji urbanističke radinosti ima mjesta i posla barem još za desetak, dvadesetak raznih struka i profesija!)

Bandić, Dakić, Fanjek

Idemo dalje. Imamo u Zagrebu u posljednje vrijeme i urbanizam jedne mlade ekipe, iza koje, kažu, stoji narudžba Dakićeva (Bandićeva) Odjela za strategijsko planiranje razvoja grada. Taj je urbanizam (vidi čuda!) nekako blizak viđenjima razvoja Zagreba, što ih pokušava sugerirati urbanistički savjet Zelene akcije i Prava na grad. I kome sad povjerovati? (Treba biti oprezan. Moglo bi se raditi o istom receptu, koji je u igri oko stadiona: dok vi, mili građani, imate naivan osjećaj da se vas nešto pita – mi ćemo obaviti posao…)

Postoji, naravno, i “operativni urbanizam” Milana Bandića. Onaj svakodnevni. Koji vas ujutro može iznenaditi informacijom da će se vaša kuća u Trnju za nekoliko dana rušiti u vezi s gradnjom nebodera. A taj će neboder s još nekoliko drugih naš dragi Zagreb za godinu dana pretvoriti u grad koji ni u čemu neće zaostajati za njujorškim Manhattanom. (Mi se naime u gradogradnji ravnamo po svim najnovijim, a posebno preživjelim dostignućima suvremene civilizacije.)

Postoje najzad i nedvojbeno genijalna arhitektonsko-urbanistička rješenja gospodina Podrecce, doduše ovaj put na pogrešnoj lokaciji. Njih nedavno hvali u Globusu i gosp. Kuljiš. On podržava i ideju o raspisu međunarodnog natječaja za prostorni plan razvoja hrvatskog glavnog grada. Pa zašto ne? U tom bi natječaju, sasvim razumljivo, trebale sudjelovati i domaće “snage”. A njih nam očito na manjka. Pa krenimo, dečki. Treba se nadati da pred očima Europe i svijeta naše “družine” neće imati petlje da treniraju svoje svinjarije (i neukosti). I što bi sad zapravo htjeli građani Zagreba? Jedino možda da saznaju koji je od svih tih silnih urbanizama pravi i za grad najbolji. I što zapravo čeka u budućnosti njih i njihovu djecu.

Bože, sasvim sam zaboravio. Pa imamo mi još urbanizama! To je na primjer urbanizam gospodina Fanjeka, gradonačelnikova šefa za “operativni” i dnevni urbanizam. On, čini se, radi i za zagrebački Kaptol, jer je upravo dovršio prijedlog natječaja za Crkveni grad (kako je projekt nedavno deklariran u Metro expressu). Nije naime sasvim nemoguće da se u ovom urbanističkom izobilju povijesni Kaptol ukida pa bi Zagreb opet mogao biti podijeljen na dva grada. (Svaka, pa i suluda podjela među nama Hrvatima je kroz povijest već postala gotovo uobičajena.)

Ne zna se samo još kako bi se u nastavku ovog crtića zvao Gornji grad. U obzir dolazi nekoliko mogućnosti: Sanaderov grad, Bebićev grad, Saborski grad. Jasno, ukoliko se Vlada u međuvremenu ne preseli na Savu, pa dođe do neke podvarijante Radić-Sanaderova urbanizma, koji bi tunelom povezao aerodrom i buduće “Kockice”, kako se strani državnici ne bi morali u paradnoj koloni dugo probijati kroz raskošnu zagrebačku prometnu gužvu.

Vražja baština

Tu je onda i Biškupićev “zaštitarski” urbanizam, rezerviran doduše samo za onu vražju povijesnu jezgru Zagreba. Premda, treba pošteno priznati, taj urbanizam ministru kulture zapravo teško pada. U našem je neopreznom Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara glupo navedena i zadaća da se – osim potpisivanja rješenja o zaštiti – ta silna baština mora još i očuvati. Pa tko će sad na sve to stići? Najprije potpisuj rješenja o zaštiti pa onda još i – čuvaj! A život ide dalje i život svašta traži. Treba otrpjeti da se na Cvjetnom trgu sruše one dvije podrtine, pa “pritisnuti” članove Vijeća za kulturna dobra da se s tim slože, treba nekako (najbolje šutke) preći preko Kerumovih bagera kod stare tvornice Nada Dimić. I tako redom.

Pa onda sa strepnjom očekuj što će sve ona ženska iz “ekskluzivnog” zagrebačkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture poduzeti, nastavljajući provoditi svoju stručno naprednu koncepciju modernizacije kulturne baštine Zagreba (koja očito više nije “in”). I – gdje je tome svemu kraj?

A tako je lijepo i za svaku pohvalu donijeti rješenje o zaštiti “nematerijalne” kulturne baštine. Dečki sastave rješenje, ti potpišeš, zaštićeni napjev snimi se na kasetu, spremi u sef i sljedeća zasluga upiše se u nacrt za biografiju. Ili, npr. jestvine: pribilježi se recept, klopa se konzumira, recept se arhivira i ti si opet nešto zaštitio. I premda naš gotovo već kronični ministar kulture ima u svom djelovanju i dobrih poteza, on očigledno zna da s ovom vražjom “nepokretnom baštinom” – nikad mira. Najbolje je – na sve se to (nakon donošenja i potpisivanja rješenja o zaštiti) – naprosto više ne obazirati. Najgore što se može dogoditi to je da se podrtine same od sebe sruše. Pa smo skinuli brigu s vrata. (A do tada treba staloženo i dalje ubirati “Spomeničku rentu”, “našminkati” poneku fasadu i tako makar malo povećavati budžet resora.)

Eto. Ima tih urbanizama u Zagrebu zaista dosta. Ali, vidite i sami: što je previše – previše je! Bilo bi čak i zabavno da nije tragično. A i cijena je malo previsoka: cijena je naime čitava budućnost povijesnih, a i svih novijih dijelova najvećeg grada u Hrvatskoj.