Katarina Luketić  

Svijet iza zastava

Milorada Popovića pamtim iz devedesetih godina po njegovim novinskim tekstovima i knjigama o crnogorskoj naciji i važnosti crnogorskog osamostaljenja, ukratko po otvorenoj borbi na vrlo opasnome političkom polju. Vladajuće crnogorske političke pa i intelektualne elite u to vrijeme još nisu učinile salto mortale i u svemu su vjerno slijedile srpsko otklizavanje u politiku propasti. Milo Đukanović je tada – uostalom tako je i danas – bio ključna figura, ali je njegova politička retorika bila nekonfliktna i podanička prema srpskoj vladi, njegov je politički folklor zaobilazio boje crnogorstva, a teatralna replika Oprosti nam Dubrovniče s kojom se simbolički prošvercao u novo doba još nije bila smišljena. Tada je Popovićevo angažirano pisanje bilo važno, na način na koji je važno svako pisanje o malim narodima i njihovim borbama za samostalnost u određenom historijskom trenutku neslobode. Bio je to poziv na otriježnjenje, podsjetnik na povijest u vrijeme zaborava i romantičarsko-revolucionarni uzlet koji je u danim prostorno-vremenskim koordinatama imao smisla.

ULAZAK U KNJIŽEVNOST Kada mine vrijeme revolucija i društvo se kako-tako uredi, više zbog konformizma negoli etike političkih elita, često se događa da autori koji su se ustrajno zalagali za nacionalne stvari izgube smisao svoga pisanja. Oni tada često nastavljaju sa starim borbama koje se u novom kontekstu preobražavaju u komično vitlanje oružjem na pustim bojištima ili pak u zagriženi starački mrmor. Pisce političkih budnica često tako pojede njihova revolucija pa je sve što pišu – ukoliko ne prepoznaju nova “osjećanja epohe“ – obilježeno jezikom prošlosti.

Kod Milorada Popovića to nije slučaj, njegov je prelazak iz političkog u književno polje, iz pred- u post- fazu, obilježen osobnom promjenom pa je njegov prvi roman Karnera samosvojno djelo. Popović očito dobro zna da nacionalistički diskurs u okolnostima samostalnosti gubi smisao ili se preobražava u populizam te da prave teme identiteta crnogorstva treba tražiti mnogo dublje, ispod državotvornih relikvija: zastave, himne, tabli na državnoj granici itd., i u jutra nakon referendumskog slavlja. U Karneri on spretno izbjegava izravnost diskursa političke angažiranosti, konkretno izbjegava esejističko dociranje o kolektivnome identitetu, nacionalne mitologizacije i aluzije na dnevnu politiku. Njegov angažman ide kroz priču; on plete mrežu mikro identiteta i gradi sliku crnogorstva, odnosno sliku balkanstva koje se tu otkriva u svojoj specifičnosti, a to znači u svojoj hibridnosti, nesavršenosti i promjenjivosti.

NADAHNUTI DIJELOVI I NEIZBRUŠENA CJELINA Takav zaokret u književno polje i osjećaj za diskurzivnu mjeru su prvi i načelno najvažniji uvjeti za dobar roman, a njih Karnera ispunjava. No, daljnja razrada romana, hod pripovijedanja, uklapanje mikro priča, odnosi likova i svrhovitost pojedinih epizoda u Karneri nisu dovoljno dobro izvedeni, svakako ne onoliko dobro koliko se to nastojalo prikazati u nekim kritičkim panegiricima i u vrednovanju romana kao krune prošlogodišnje regionalne produkcije.

Naime, Karnera je strukturirana u nizu ulančanih epizoda od kojih su mnoge vrlo dojmljive i nadahnuto ispisane, ali kojima nedostaje čvrstog vezivnog materijala. Brojni likovi i želja da se ispričaju njihove životne priče, prostorno-vremenski skokovi od vremena kralja Nikole do rata devedesetih i promjene perspektive pripovijedanja jednostavno traže razrađenije povezivanje i čvrstoću pripovjednoga glasa kako se cijela konstrukcija ne bi unutar sebe razgradila. Nedovoljno narativnog cementa u romanesknoj konstrukciji ostavlja dojam da epizode bježe jedna od druge, da ima viška motiva i nepotrebnih slijepih pripovjednih rukavaca, kao i da postoji raskorak između zamišljenoga i ostvarenoga. A onda iznova, mora se priznati da su pojedine epizode napisane s rijetkim pripovjedačkim erosom i da zbog složenosti tema imaju potencijal za zasebni roman. Takva je na primjer epizoda o trima ženama na Cetinju i njihovim životima, koja odlično ocrtava identitetsku hibridnost prostora i naznačuje problem tzv. malih povijesti, tj. nevidljivosti ženske povijesti na Balkanu, ili pak epizoda o boksaču Karneri koja otvara jednu autsajdersku perspektivu, što je osvježenje u odnosu na forsiranje očišta intelektualaca u “vihoru povijesti“.

Neusklađenost između dijelova i cjeline rezultira ambivalentnošću u samoj recepciji knjige, u mome slučaju to znači da me neke epizode usisavaju i tjeraju na daljnje čitanje, dok mi istovremeno nedostaje osviješteni odnos prema kompoziciji i pripovjedačka spretnost da se sve što se ambiciozno željelo staviti u jedan roman učini smislenim. Ta je recepcijska ambivalentnost pojačana i time što je jezik romana vrlo karakterističan i iz hrvatskoga konteksta inovativan u miješanju arhaičnog i suvremenog izraza i uvođenju mnoštva riječi iz svakodnevice, a to znači i iz usmeno-tradicijskog i uličnog miljea.

NITI BALKANSKE STVARNOSTI No, ono u čemu je Popović najzanimljiviji, po mome mišljenju, nisu ni životi likova ni jezik romana, ni pogledi s margine, nego kulturološki sloj teksta i brojne reference na društvenu stvarnost kojima se naznačuje specifikum ovdašnjih kultura i identitetske poveznice cijelog balkanskog prostora. Popović literarno izvrsno naznačuje povijesnu vezu crnogorskih i talijanskih elita i vojnovićevsko odumiranje jedne mikro kulture, atmosferu beogradsko-crnogorskog polupodzemlja i kavansko-boksačkoga miljea i osobitosti svebalkanske mačističke kulture izašle iz tradicionalnog patrijarhalnoga društva u kojoj se umjesto željenog herojstva muškaraca zapravo pokazuju njihova tuga i zarobljenost u kulturi koja slavi nasilje. Dobro se nadopunjuju dokumentarni i fikcionalni likovi, povijesne i izmišljene priče, dok se u autobiografskim uplivima opaža dobrodošla ironija (npr. u spominjanju pisca Popovića koji je pisao o “crnogorskom pitanju“). Za ovu je sredinu važno, iako unutar romana ne sasvim motivirano, ocrtavanje atmosfere ratnog Zagreba i intelektualnih koketerija s nacionalizmom, kao i sjećanje na ključnu figuru tadašnjih kružoka – pjesnika Borisa Marunu.

Ukratko, kulturni i povijesni aspekti ovoga romana mogu odlično poslužiti u širim interpretacijama balkanskih kultura, kao što dobro pokazuju sljepoću današnjih postjugoslavenskih elita koje svoju kulturu i svoju povijest nastoje suziti, smanjiti i ugurati u okvire jedne državne granice. Šire, kulturološki gledano, Karnera je važno djelo s mnogo recepcijskog potencijala, dok je gledano uže, književno-kritički, to roman velikih autorskih očekivanja i neravnoteže u realizaciji.