Svijet na filmu

Ljubljana je početkom studenog već sedamnaestu godinu slovenska meka za filmofile. Iz godine u godinu je festival postajao sve bogatiji i sve posjećeniji, tako da su ga sve više podupirali i strani partneri kao producenti i filmski agenti. S obzirom na to da je na ogled bilo ponuđeno sto cjelovečernjih i dokumentarnih filmova te jedanaest kratkih, život se u ta dva tjedna usklađivao s rasporedom filmova, koji su razdijeljeni u devet sekcija.

Osim otkupljenih filmova prikazanih u Pretpremijerama (19 filmova), na redovnom će se programu slovenskih kinematografa naći i pobjednik iz sekcije Horizonti (24 filma). Filmove iz te sekcije izabiru gledatelji. Ove godine su visoko ocijenili irsko-britanski film Neila Jordana Doručak na Plutonu, koji je autoru donio nagradu Zlatni kolut. To je i jedan od favorita za europski film godine, što će se razjasniti 2. prosinca na podjeli europskih “Oskara” u Varšavi. Jordan je već s Igrom suza dobio Oskara za originalni scenarij, a i Doručak na Plutonu podsjeća na taj film, jer je riječ o transvestitu. To je kompleksna, istraživačka i oslobađajuća komična drama s mnogo šarma i nostalgične glazbe. Jordan uspoređuje sadržaj filma s istinskim svijetom. Ideologija zna pojedinca zavesti na krivi put i dovesti ga do toga da izvršava najgnusnija djela. Takva ideologija je šezdesetih i sedamdesetih godina obilježila odnose Irska – Velika Britanija. Kako god bilo, sve se svede na isto – ubijanje nedužnih ljudi u ime vjere odnosno politike.

U ovu je sekciju programska direktorica Jelka Stergel uvrstila i ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme u Cannesu, Vjetar, koji njiše ječam. Britanski veteran Ken Loach ovaj je put napravio film s osjetljivom temom oslobodilačke borbe Iraca pod britanskom vlašću. Kao u Doručku na Plutonu, i u ovom filmu glavnu ulogu ima izvrsni Cillian Murphy, koji glumi jednog od braće koju odanost domovini razdvaja, što pojačava dirljivost filma. Film i uz prosječni proračun prikazuje bogat i povijesno precizan prikaz krvave irske povijesti.

Jako dojmljiv film poetična je brazilska drama o prolaznosti vremena Kuća na sipini Andrucha Waddingtona, koji je proglašen najboljim filmom u Sundanceu. Prekrasne, gotovo hipnotične fotografije brazilskih sipina, koje iz dana u dan mijenjaju izgled pokrajine, nose jak osjećajan i vizualni element zbog kojeg se ovaj film ne zaboravlja.

U ovoj sekciji smo vidjeli i simpatičan kineski film Zhanga Yuana Mali crveni cvjetovi, u kojem veći dio uloga nose djeca. Zhang Yuan je poznat ljubljanskoj publici po prvom kineskom filmu na temu homoseksualnosti Istočna palača, zapadna palača, za koji je na 8. LIFFe-u 1997. dobio nagradu Vodomar kao najbolji film u sekciji Perspektive. U Malim crvenim cvjetovima Zhang se zabavlja s djecom, što najvjerojatnije nije bilo lako. Film je zamislio kao animirani, ali u kojem nastupaju pravi ljudi.

Obiteljske drame

Što se tiče glavne natjecateljske sekcije Perspektive, međunarodni žiri, u kojem su bili Jay Jeona (Južna Koreja), programski direktor festivala u Pusanu, Ane Marie Percavassi (Italija), direktorica festivala Alpe-Adrie Cinema, i Marjan Strojan (Slovenija), filmski kritičar, pjesnik i prevodilac, za najbolji je film 17. izdanja LIFFe-a izabrao dansko-britanski film 1:1 redateljice Annette K. Olesen. Nagradu Vodomar i ček u vrijednosti pet tisuća eura redateljica je preuzela osobno. Film je nagrađen za “jak i koherentan prikaz mučnog problema međurasnih odnosa u kulturno miješanoj sredini europskog demokratskog društva”.

Riječ je o obiteljskoj drami tipičnoj za današnje vrijeme. U središtu su pozornosti tučnjava u kojoj devetnaestogodišnjaka pretuku toliko da pada u komu, te njegova majka koja osjeća krivnju zbog toga što je ustrajala da i dalje žive u četvrti u kojoj većinom žive doseljenici. Tu je i njegova šesnaestogodišnja sestra koja traži utjehu kod svog dečka Palestinca, kojemu je utjeha možda potrebnija nego njoj, jer je tu noć vidio svog starijeg brata kako ispire krv sa svoje odjeće. Redateljica koristi i neka načela purističke dogme, a istovremeno poseže i u tradicionalniji kontekst. Odličan prikaz aktualnog problema vjerske netrpeljivosti i rasnih predrasuda te posljedičnog straha i tjeskobe, koji je problem mnogih europskih gradova.

Između sedamnaest filmova prikazanih u sekciji Perspektive, žiri je dodijelio i počasnu nagradu njemačkom filmu Ping-Pong Matthiasa Luthardta i Meike Hauck. U obrazloženju je žiri naveo da “dobro građenom pričom i jakom glumačkom potporom s lica dobro stojeće obitelji skida masku pristojnosti ispod koje vreba stalna prijetnja psihičkog i fizičkog nasilja”. Režiser Luthardt je pokazao običaje prosječne njemačke obitelji iz gornjeg srednjeg staleža, ujedno predstavljajući vanjski pogled i unutarnju borbu mladića koji je prerano izgubio oca. Složeni psihoseksualni ping-pong igra se između nesigurna šesnaestogodišnjaka i njegove tete. Film uvjerljivo prikazuje pogled u građanski mentalitet, njegove strahove, te skrivene želje i strasti.

U ovoj sekciji se mogao vidjeti film Picerija Kamikaze perspektivnog hrvatskog režisera Gorana Dukića, koji već godinama živi i stvara u Americi. Apsurdna komedija o samoubojstvima privukla je mnoge ljubitelje filma. Film je dobio već dosta nagrada, u Seattleu su ga proglasili najboljim režiserom, u Philadelphiji je dobio nagradu za najboljeg prvenca, a u Motovunu nagradu publike.

Optimistična društvena satira

Na LIFFe-u je prije dvije godine ponovno uvedena sekcija Jug-jugoistok, koja je bila aktivna i prije nekoliko godina, pa je radi smanjene produkcije filmova ukinuta. Naime, to je filmska produkcija država od Alpa do Egejskog mora, u koju i sami pripadamo. Na ovogodišnjem LIFFe-u je bilo zastupljeno jedanaest filmova, od kojih i dva iz Hrvatske – Što je muškarac bez brkova Hrvoje Hribara i Put lubenica Branka Schmidta. Iz ove sekcije se bira film za nagradu FIPRESCI (međunarodni žiri Svjetskog udruženja filmskih kritičara i novinara). Nagrađen je mađarski film Bijeli dlanovi Szabolcsa Hajduja. Priča govori o uspješnom gimnastičaru koji bježi na Zapad, gdje postaje trener. Tročlani žiri, u čijem sastavu su bili Janine Euvrard iz Francuske (Jeune Cinema), Janusz Wroblewski iz Poljske (Polytika) i Damir Radić iz Hrvatske (Vijenac), izabrali su ga zbog “odličnog osjećaja za ravnotežu udruživanja psiholoških i profesionalnih situacija te radi ljudskih vrednota koje su u njemu prikazane”.

Nagrada Amnesty International za najbolji film na temu o ljudskim pravima je na LIFFe-u uvedena prošle godine. Međunarodni žiri, u čijem sastavu su bili Aleksandar Manić (režiser prošlogodišnjeg nagrađenog srpskog filma Šutke), Hans van Gerven (urednik i izvjestitelj na nizozemskoj RTV, koji je imao veliku ulogu u profesionalizaciji filmskog festivala Amnesty International u Amsterdamu), te slovenska redateljica i scenaristica Hanna Slak, odlučio se za iranski film Ofsajd režisera Jafara Panahija. Za svoje filmove primio je već brojne međunarodne nagrade. Tako je i za ovaj film u Berlinu dobio Srebrnog medvjeda. Panahi se u svojim filmovima posvećuje ugnjetavanom položaju iranskih žena. Ofsajd je društvena satira u kojoj se nazire optimizam. Ispostavljaju se banalne restrikcije islamskog društva – primjerice, djevojke ne smiju na stadion (iako su već tamo) iz naivnog razloga što se tamo previše psuje, a što nije za žene. U filmu je pitanje ženske emancipacije u Islamskoj republici Iran “preoblikovano u spretno zasnovanu priču, punu poticajnog i srdačnog humora. Priča je jednostavna, ali vrlo dirljiva i pozitivna te naslućuje promjene” – stoji u obrazloženju žirija.

Pomalo iznenađuje odabir tog filma, jer je na festivalu bilo dosta drugih upečatljivijih filmova, koji su se dotakli osjetljive teme ljudskih prava. Primjerice, Winterbottomov i Whitecrossov Put u Guantanamo, koji je prikazao sudbinu britanskih muslimana koji su otišli u Pakistan u svatove, a završili u zloglasnim američkim zatvorima na Kubi, te izraelski film Eyala Halfona Tako lijepa zemlja, koji nam na dirljiv način otkriva malo poznati vidik izraelske stvarnosti povezane s nezakonitim doseljavanjem i posljedice iskorištavanja ljudi u današnjem vremenu.

Altmanov posljednji pozdrav

U sekciji Protiv vjetra, u kojoj se gledatelji upoznaju s filmovima režisera koji gaje svoju filmsku poetiku i ostaju prepoznatljivi po specifičnoj upotrebi filmskog jezika, programska je direktorica u program LIFFe-a uvrstila i kineski film Ljetna rezidencija Loua Yea. Film u Kini nije smio biti prikazan, a režiseru je donio i pet godina zabrane snimanja, jer je film poslao u Cannes bez dozvole državnih cenzora. Ondje, zbog slabe kopije, nije bio ni ocijenjen. Naime, događaji od prije više od petnaest godina su u kineskom društvu još tabu tema, a u ovom filmu su i dokumentarni snimci s prizorima studentskih demonstracija 1989. na Trgu nebeskog mira. Cenzori su vjerojatno “hvatali zrak” i na čestim seksualnim prizorima. Riječ je o slobodnijem seksualnom životu većine osoba u filmu, što je za cenzore bilo previše, jer se putem filma priznatog režisera potiče “razvrat”. A i film bi i izvan Kine mogao utjecati na slab dojam o Kinezima. Lou Ye je tim filmom htio reći da su osobne emocije i osjećaji zapleteniji nego vanjski kaos.

Za vrijeme trajanja festivala stigla je žalosna vijest o smrti kultnog režisera Roberta Altmana, čiji smo posljednji film Radijski šou mogli vidjeti u istoj sekciji Protiv vjetra. Altman u filmu govori o poznatom američkom radijskom programu A Prairie Home Companion, koji su od 1974. izvodili uživo, pred publikom. Film se usredotočuje na posljednju večer emitiranja tog programa i događaje iza scene. Lik Anđela je u filmu, radi režiserove smrti, djelovao kao slutnja da je riječ o njegovom posljednjem filmu. U svom karakterističnom slogu, kada više glumaca u jednom prizoru govore jedan preko drugog, Altman je ponovo uključio cijeli niz poznatih filmskih imena kao što su Meryl Streep, Tommy Lee Jones, Kevin Kline, itd. Na ironičan način nam pokazuje kako je sve prolazno, ali uvijek se možeš zabavljati dok traje.