Dinko Kreho  

Svijet u mjehuru od sapunice

Ivan Šamija, Projekt Poljska, Meandar Media, 2014.

Pjesnička knjiga Projekt Poljska Ivana Šamije, rođenog (1976.) i nastanjenog u Zagrebu, pojavila se jedanaest godina nakon njegova prvijenca Kupolenebo, a u izdanju nedavno pokrenute biblioteke Ex zagrebačke Edicije Meandar. Već na prvo listanje očito je da se taj obimom nevelik, lijepo dizajniran svezak pridružuje djelima kao što su Jamerika Maše Kolanović, mirila Ivane Perice, te, proširimo li fokus i na regionalnu produkciju, Ospice mostarskog pjesnika Almina Kaplana. Naime, posrijedi je poetsko štivo koje nije konvencionalna zbirka pjesama. Pjesnički tekst organiziran je u rečenice, a svaka "pjesma" jest prozni fragment čija duljina varira od jedne rečenice-stiha pa do karticu-dvije teksta. Fragmenti su nenaslovljeni, a mjestimično su popraćeni fusnotama koje nadopunjuju, razrađuju ili pak "komentiraju" pojedine poetske slike i figure. Kao i tri pjesnička naslova s kojima smo je usporedili, i Projekt Poljska djelo je izrazito konceptualne naravi: na konceptualnu, pa i eksperimentalnu potku upućuje već i odrednica projekta u naslovu. Tek taj prividno demistifikatorski postupak u imenovanju uistinu raspiruje čitateljsku znatiželju. O kakvom je projektu riječ i na kojim se on razinama realizira? Ima li Šamijin autorski projekt veze sa zbiljskom Poljskom? Ili pak s onom književnom, napose pjesničkom Poljskom?

Poljska: mitski toponim

Kao i u zbirci Kupolenebo, jedan od ključnih tematsko-motivskih sklopova koje pronalazimo u Projektu Poljska vezan je uz pokret i putovanje. No, u odnosu na toponime poput New Yorka, Sarajeva i Rima, s kojima smo se mogli susresti u Šamijinom prvijencu, toponim "Poljske" koji okvir nove knjige drugačije funkcionira. Šamijina "Poljska" ne referira na stvarnu geografsku destinaciju, nego na, recimo tako, jedan kulturni mit. Sam je autor u jednom nedavnom intervjuu izjavio kako je ta oznaka u prvom redu "ime za jednu određenu atmosferu konsturiranu najviše na osnovu slika iz nekih pogledanih filmova i pročitanih knjiga"1. U skladu s takvim određenjem, i putovanje koje poduzima subjekt Šamijinoga pjesničkog teksta prije svega je ono unutarnje, introspekcijsko. "Poljska je pokušaj da oblak tišine u koji sam uranjao kad bih tonuo u dužinu šume ravnomjerno raspršim kao vakuum u sirup jezika", slika je koja otvara knjigu, uz dodatak u vidu fusnote: "U svijetu prije Poljske svaka šetnja šumom bila je izlazak iz povijesti, vraćao bih se u odjednom opustošen grad u kojem bi mi svaka izgovorena riječ kljucala kosti." Što točno za Šamiju predstavlja "Poljska", neprestance se zamagljuje: čim nam se učini da si možemo predočiti taj prostor, neka nova figura ili obrat iznova izaziva našu maštu. Posrijedi je, kako piše na jednom mjestu, "[S]vijet u mjehuru od sapunice, sav u obrisima, u vječnoj toploj izmaglici ljekovitih izvora koja je ostavljala snažan dojam nedovršenosti".

Ipak, autorova (i naša) stvarnost i ona njegova pjesničkog subjekta mjestimice se ukrštaju. Izvanjski svijet povremeno protutnji kroz Šamijinu "Poljsku", ostavljajući za sobom fragmente i odjeke, dok fragmenti "Poljske" iskrsavaju u izvanjskome svijetu. Primjerice, u jednoj pjesmi-fragmentu i američki Detroit pojavljuje se kao sastavni dio "poljskoga" krajolika. U sudbini tog nekadašnjeg industrijskog središta, danas pretvorenog u grad duhova, autor vidi znamenje o sudbini svoje literarne Poljske – ali, usudili bismo se reći, i o svrsi pisanja uopće. "Detroit je, kao i svaki grad, samo jalov pokušaj čovjeka da bukom nadglasa muklu grozu, tišinu kojom se šumom razlijeva neljudska smrt." To je najdalje što će autor Projekta Poljska u ovoj knjizi iskoračiti u nama "opipljive" društveno-povijesne koordinate: njegov pjesnički projekt po pravilu se opire takvome situiranju. Pritom, koliko god je Šamijino pismo oblikovano na literarnim, filmskim i kulturnim asocijacijama – sam autor spominje prozu Brune Schulza kao najsnažniji utjecaj u izgradnji atmosfere vlastite "Poljske" – Šamijina knjiga nije oblikovana kao kolaž citata, pastiša i omaža. Modernistički prije nego postmodernistički utemeljena, njegova poezija u prvom je redu zaokupljena problematikom istraživanja jezika i njegove referencijalnosti. Pritom, Projekt Poljska najvećim je dijelom izveden u intimističkom tonu, a pjesnički subjekt u njegovom centru sve vrijeme priziva drugu osobu, "tebe" s kojim/kojom valja uspostaviti komunikaciju. "Poljska nije moj svijet!", dočekuje nas u jednom fragmentu dramatično upozorenje; "Ona je pokušaj da prazninu između nas pretvorim u scenu susreta."

Etape pjesničkog projekta

Jedna od tzv. velikih tema čije varijacije pratimo kroz tu knjigu jest ona smrti. Smrt se kod Šamije pojavljuje nerazdvojivo povezana s velikim ciklusom rađanja i umiranja, koji njegov pjesnički subjekt prati na djelu. Naime, knjiga počinje s imaginarijem proljeća, te se proteže preko ljetnog, jesenskog i zimskog imaginarija sve do idućeg proljeća. Nije riječ o bezbroj puta viđenom samjeravanju unutarnjih stanja pjesničkog subjekta s prirodnim zbivanjima u nekakvom izvanjskom svijetu. Naprotiv, te dvije ravni kod Šamije stopljene su jedna s drugom te se ukrštavaju upravo u međuprostoru koji on zove Poljskom. Moglo bismo reći da "proljeće", "ljeto", "jesen" i "zima" tu predstavljaju stvaralačke, pa i jezične moduse, ili pak etape jednoga kreativnog ciklusa. Na taj način autor autopoetički ukazuje na uvjete, mogućnosti, proturječja i poteškoće stvaranja pjesničkog projekta koji se nalazi pred nama. Evo kako izgleda jedan od "jesenskih" fragmenata: "To se događalo prvih jesenskih dana. Jabuke u voćnjaku bile su slatki, crveni ugrušci ljetnih obećanja. Pogledom sam ih tjerao da ubrzano istrunu. Želio sam umrijeti prije nego što dođe zima jer smrt je bila jedino obnavljanje u koje sam još vjerovao. Nisam želio preživjeti, a čak se i kroz debelo stakleno zvono ove izmišljene Poljske uvijek probije dovoljno prošlosti i budućnosti da se preživi svaka zima. Zato sam pogledom trulio jabuke, te kapsule bezbrižnosti minulog ljeta."

Premda ovako izolirani isječci iz Šamijine poetske proze mogu djelovati hermetično, njegova se knjiga zapravo iznenađujuće lako čita. Ta fluidnost proizlazi koliko iz intimističkog ugođaja koji pjesnik uspijeva ostvariti, toliko i iz postojanog koncepta zbirke. S druge strane, ona vrsta konceptualnosti na kojoj Šamija inzistira lako može odvesti u manirizam, u minimalističku samdoopadnost i proizvodnju ponavljanja. I u pojedinim dionicama te knjige osjeća se manir, pa i stanovita repetitivnost; ipak, posrijedi nije dovoljno velik uzorak da bi kompromitirao cjelinu. Projekt Poljska ostaje konzistentno i dobro zaokruženo štivo, koje možemo progutati u jednom dahu, ali i konzumirati fragmentarno, kao što je i ustrojeno.

Ranija verzija teksta emitirana je na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisiji Bibliovizor, 25. travnja 2015.



Bilješke:

1  Ivan Šamija, “Ne znam što točno znači željeti pisati poeziju”, razgovarao Silvestar Vrljić, Moderna vremena, 22. 9. 2014., http://www.mvinfo.hr/clanak/ivan-amija-ne-znam-sto-tocno-znaci-zeljeti-pisati-poeziju.