Svijet zvan Nitko(v)

Sjećate li se rata?

Kojeg rata?

Domovinskog. Onog koji je počeo prije sedamnaest, a završio prije trinaest godina, ali čije razarajuće posljedice osjećamo i danas u svim porama i slojevima naše svakodnevice te čiji odjeci još tutnjaju našim životima. Bili mi toga svjesni ili ne.

Sjećaju ga se sigurno oni koji su ga doživjeli na vlastitoj koži, oni koji su u njemu sudjelovali kao branitelji, oni koji su ostali bez svojih gradova i domova te ponajprije oni kojima je taj nesretni rat uzeo njihove najmilije, njihova djetinjstva, njihove uspomene.

Sjećaju ga se i ljudi koji su se okupili oko grupe Mig oka, autorske skupine osnovane 1991. godine u vrijeme agresije na Hrvatsku. Njen najpoznatiji i najeksponiraniji član Rene Medvešek nedavno je u ZeKaeM-u zajedno sa svojim gostima predstavio Spomenar Mig oka: prije svega dokument jednog vremena koje se ne bi smjelo zaboraviti, a potom i dokument da su postojali ljudi koji su se “duhom i dosjetkom suprotstavili teroru nadmoćnih MIG-ova Jugoslavenske narodne armije”, kako stoji u predgovoru publikacije.

Golijat Armijosaurus

Nije u pitanju knjižica koja bi na bilo koji način veličala svoje autore, niti je to njihov privatni spomenar. To je pravi pravcati vodič kroz pamćenje svih nas koji u sebi nosimo stravične slike viđene na TV ekranima, baš kao i “jedinstven” zvuk sirene za zračnu uzbunu koji nas je spuštao u podrume s vrećicama i omiljenom plišanom igračkom. Spomenar, dakle, i za svjedoke i za buduće generacije. Tada nije bilo važno je li netko “naš” na ratištu. Tada su svi bili “naši” i gotovo svi smo plakali kada bi spikeri javljali broj poginulih i prognanih. Zgražali smo se kada bi nas obavještavali o novim frontovima i svi smo se čudili zašto nitko, a taj Nitko zove se Svijet, ne zaustavlja nasilje.

Migovci su se raznim umjetničkim akcijama suprotstavljali teroru i strahotama za koje su vjerovali “da će izazvati odgovarajuću količinu solidarnosti” (citiram Željku Čorak). Tako se rodio i jugoslavenski narodni armijosaurus, groteskno čudovište “sklepano” od smeća (starih frižidera, televizora i razna drugog otpada) koje su postavili na livadu Cesarčeve ulice u centru Zagreba, glavnog grada države u nastajanju u kojoj je bjesnio rat. Nije slučajno da je ta umjetnička instalacija “izrodila” upravo jedno takvo biće, “živi” organizam, jer agresori su imali i ime i prezime. 

Bila je to poruka koja dugo nije bila uzimana ozbiljno: rat se Zapadu naprosto događao negdje drugdje i nekome drugome. No ipak su priznali novonastalu državu i Migovci su tada na Cesarčevu doveli Migookca, ogromna, vesela puža, kran dizalice kamiona Unija metala u stvarnosti, obojena poput starih tradicijskih igračaka, koji je “popapao” strašna armijosaurusa u stilu Davida i Golijata.

Umjetnički tramvaj

Armijosaurus je svladan podsmijehom i maštom, ali nestala je, nažalost, samo ta hrpa smeća na Cesarčevoj. Oni pravi otpadnici i dalje su ubijali i harali po Hrvatskoj, a ubrzo i po Bosni i Hercegovini, pa su Migovci nastavili svojim radom. Uslijedio je “niz akcija jednaka naboja”: dječje razglednice i čestitke, crno-bijele slike ratnih lokacija po kojima su djeca u bojama crtala cvijeće, leptire, ljude; plakati koji su pozivali na povratak svagdanjem životu; umjetnički tramvaj; multimedijski projekt “Dani Frigolandije u Zagrebu”; kazališna predstava “Mrvek i crvek”, godine 1995. nagrađena od HDDU-a kao najbolja predstava za djecu i mladež; te projekt Mig oka a.g.s.p.d.n., v.d.o.o., kojim su 1992.  sudjelovali na 27. zagrebačkom salonu mladih i dobili posebno priznanje za “dizajn javnog raspoloženja i pružanje nade u prevlast duha nad okolnostima”.

Spomenar Mig oka čuva uspomenu na ljudskost i čovjekoljublje u najgorim vremenima, govoreći o krhkosti, ali i herojstvu duha. Dajući nam izjavu iz današnje perspektive, Rene Medvešek smatra da je čuvanje uspomene, ali prije svega cjelovita i istinita rekonstrukcija onovremenih događanja i okolnosti, beskrajno važna za zdrav razvoj društva te da tu umjetnost snosi ogromnu odgovornost. Prema njegovu mišljenju, sadašnja interpretacija Domovisnkog rata odvija se u jednom globaliziranom okviru i natopljena je političkim djelovanjem u oblikovanju svijesti, što dokazuju brojni kazališni komadi i filmovi koji su se bavili tom tematikom gotovo redovito prikazujući traume branitelja “u jednom, ako ne lošem, onda svakako vrlo upitnom svjetlu”. Ističe činjenicu da je više od 1600 ljudi, koji su tada bez razmišljanja ponudili svoj život kako bi prije svega obranili živote potpuno nezaštićenih ljudi, diglo ruku na sebe. Stoga je, smatra Medvešek, važno izgraditi sliku tih ljudi i tih događaja koja bi se temeljila na nekoj vrsti nepatvorena poštovanja, pozivajući sve umjetnike da ozbiljno razmisle što zapravo poručuju i kakvu poruku odašilju.

Imela

Migovci ovom toplom knjižicom, ovim albumom slika i citata na čijim je koricama otisnuta imela, prastari simbol pomirenja i radosti, također odaju počast svim žrtvama. U tom duhu Medvešek zajedno s Čedom Antolićem već osam godina održava recital posvećen Siniši Glavaševiću i Vukovaru kako bi se i dalje čule “već tada izrečene poruke ljubavi i mira, koje su doista stizale iz 10. kruga pakla”.

Istoj je poruci posvećen i Spomenar.

Jednostavno: ne zaboravite.