Svijetli predjeli

Lipe su se u unutarnjem dvorištu istrošile, u skladu s godišnjim dobom drveće je prestalo cvjetati, stare su i slabe, ali će i dalje nositi rijetko lišće/ne mogu drukčije. Pod jednim se stablom smjestio pješčanik, u njemu redovito korištena igračka ostavljena da noći vani. Bicikli prislonjeni o zidove kuće, iza zahrđala gomila žbica, smotani gumeni kotači, razbijeni okviri bicikala. Plastično-limeni traktori i teretnjaci parkirani na mrkom, ogoljelom tlu, stolice na tankim nožicama, kontejneri za smeće u dvoredu, ispred njih prevrnuta velika bačva. Još će se nekoliko mjeseci vidjeti rupe od tanadi na stijenama pobočnog krila zgrade i iskidani komadi zida/usta koja su za sobom ostavila mnogo mjesta u oštećenoj žbuci.

zraka svjetla uzela si je vremena, tako je lako svijetlila među stablima. Kao da joj se nije žurilo i: kao da nikada neće biti oblaka da je zapriječi na tom putu, niti će ikada više zaći sunce; kao da će sunce uvijek iznova sjati samo za nju/jednostavno tako i (ništa ne čekajući). Svjetlo se proširilo, dotiče stabla na rubu šume. Sjene stabala padaju po livadi. Duge i tanke su sjene preko uzanog puta polegnutog preko livade, mnogo duže od stabala. Tu bi pojedine grane švrakopisom uzduž i poprijeko po livadi utiskivale slikarije. Svijetlo je oštro iscrtavalo sjene. Ali ubrzo se u to nadošlo svjetlo između sunca i stabala ugurao oblak. Stablima je krao svjetlo, a meni sjenu. Velika ovca imenom Oblak W. polako je plovila nebom raspadajući se u manje grupe i opet se stapajući. Trudila sam se ne propustiti trenutak kada od mnogih postaje samo jedan. I odjednom je svjetlo opet nestalo. Prije nego je sve svjetlo zgasnulo/prije nego je sve iščeznulo: odlazim i sama. I u zaletu nekamo odlijećem.

i nakon renoviranja ostala su: četiri kata, u dvorišnoj kući s francuskim prozorima. Na zidu lijevoga pobočnog krila naslikano je cvijeće i stabla s pticama, djeca u igri s loptom i roj predimenzioniranih leptira. Iznad stoji: čemu smo se smijali onda ispod mjeseca s četiri uskličnika, a nad prolazom u predvorju crvenim slovima i sličnim rukopisom netko nije dovršio: Vivian, volim te zauvijek, n. Grmovi su visoki i zapetljani kao da su iznenada ostarjeli, izgledaju zapušteno, propalo. Nemoguće je točno saznati koliko imaju zajedničkoga. Neka žena (duge tamnosmeđe rasta-lokne) u radničkim hlačama i prevelikim cipelama, koja je prekasno izašla/budilicu nije čula, vjerojatno ju je zaboravila naviti, prolazi preko unutrašnjeg dvorišta. Jutro jednog lipanjskoga utorka. Požurila se, na trenutak zastala, pa napustila kuću.

nakon nekoliko pokušaja rastavili smo pomoćne kotačiće na biciklu, jer si s njima na putu  bio mnogo nesigurniji nego bez njih. (Ulica je grbava, asfaltirat će je tek kasnije.) Ja sam po putu hodala bosonoga, svako malo morala sam izbjegavati oštro kamenje/skakućući u zrak. Bicikl je izgledao neodlučno u svojoj bezobličnosti ili nemoći: bio je krupnije konstrukcije, a pritom još malen. Jarko žuta blješti, pristaje tvojim crveno obasjanim obrazima. Znoj je svjetloplavu kosu čvrsto prilijepio uz glavu, samo nekoliko pramenova strši nad ušima; sjajno sunčevo svjetlo zrači kroz tonzuru oko tvojih crvenih ušiju, kao da su one nešto posebno. U dnevnom boravku kod Dagmar i Rudi pijemo sok, a ti svoju čašu još nisi ni dopola ispio kad tvoja malena glava padne na rame, tijelo ti se svija po sredini i usijeca nekoliko nabora, oči su ti upale, zaspao si. U dnevnom boravku kod Dagmar i Rudija je hladno, pred velikim zelenim prozorom stoji velika zelena biljka. Smeđa fotelje i smeđa tvojih kupaćih gaćica jedva da se razlikuju. Preko kupaćih gaćica vijuga se nit bijele kože po tvome tijelu, tvoj mršavi trbuščić. Sunčanožute pruge na kupaćim gaćicama i narančasti obrub sjedeće garniture spavaju posve mirno, posve su iscrpljeni, ja čeznem za toplinom ovoga dana. Dagmar otvara vrata na sobnoj vitrini, malene lampe osvjetljavaju zrcalo iza šarenih boca, koje su smjesta zasvjetlucale. Ostavlja ih u ljeskanju, uzima led i fotoaparat. Fotografira mog malenog usnulog brata. Smještam se iza fotelje u kojoj si još sitniji i nježniji nego inače. Milujem ti kosu na vlažnome čelu. Ona još jednom okida. Zasljepljuje me sunce na njezinim leđima, moram zaklopiti oči. Narančaste i zlatne niti koje izgaraju pod kapcima. Tiho se zabavljamo zbog tvog napretka s biciklom. Ispijam sok malenim gutljajima. Dagmar uvijek iznova ubacuje kockice leda koje uporno siše, potom uzima maleni (oštri) gutljaj; mala kliješta i u moju čašu sa sokom prenose nekoliko kockica, one tiho klize u narančastoj tekućini, ja razmišljam: šuteći polagano/razmišljam, preko dnevne sobe Rudija i Dagmar navučen je nekakav filtar, zbog kojega uvijek možeš nastaviti spavati.

na betonskim pločama u prolazu leži debeo sloj prašine, neumorno se zaključavaju zelena ulazna vrata. Slijede muškarac u odijelu i žena u kostimu čiji sin spava na trećem katu ljetne kuće: u kuhinji ga čekaju pripremljeni maslac i marmelada, kruh je u košarici; kad poželi doručkovati, samo će trebati zagrijati vodu za čaj, prije nego ode na seminar ili predavanje na Tehničkom fakultetu. Jedan s uskim trapericama i prugastom košuljom otključava bicikl, pored njega u pravcu unutrašnje kuće prolazi žena u drvenim klompama, nosi fascikl. (Ralf Rajemann, odličan pekar iz susjedstva, razmišlja o vozaču bicikla, ubrzo nakon toga ne može sa sigurnošću reći što je upravo vidio, samo je još fascikl stvaran, pekar ga je vidio kad je pred kućom vozio preko ulice.) Uz muškarca (fudbalerka i stara kožnata torba), žena koja zviždi i na povodcima vodi dva psa, neka upadljivo krupna žena s djetetom (koje si uzima vremena/pomilovati sivu mačku tigricu), nestali u dvorištu gotovo dva sata.

koliko je dugo sniježilo i sniježilo/uvijek je padalo još snijega i više se ništa nije vidjelo. Ni pojedine pahulje. Sve je gusto, čvrsto sivo. Ralica je zaboravila na nas. Želim na snijeg, ali ne želim ni propustiti tvoj dolazak kući. Nakon nekoliko snježnih dana želja za snijegom nestaje, ostaje samo beskrajna, potmula škripa snijega, koja sve zagušuje, ne prestaje sniježiti. Cijeli dan majka psuje trbuh, koji raste i postaje sve veći: gotovo da sam te vidjela, mogla upoznati. A onda više nije mogla izdržati. Izlazi iz kuće. U gumenim čizmama. Kako ona otvara vrata, baka naglo otvara prozor u susjednoj kući. Doziva je i kazuje da se mogla još malo strpjeti po tom vremenu. Stojim na stepenici pred otvorenim haustorom i vidim majku kako teško  korača. Nakon nekoliko minuta nataložila se fina snježna prašina na kamenom podu predsoblja. Kroz snijeg, koji leži preko svega, preko nje, oko nje, u njoj ionako/maršira ulicom u gumenim čizmama. Izgleda da je trčala, kad se tako brzo vratila natrag. Baka me šalje ocu; kada smo se vratili, do nas je preko snijega iz dvorišta dovukla telefonsku žicu. Tek je dan kasnije prestalo sniježiti. Ralica je uranila: čula sam je u snu. Pred kućom je izvodila zavoje kao piruete, zadržala se malo te potom otišla osloboditi put i ispred bakine kuće. Ostala je još malo stajati, jedna se vrata otvaraju i majka u gumenim čizmama iskače na svježe očišćeno dvorište, koje je sada sasvim glatko, ravno i sjajno. Vozač ralice joj iznutra dodaje mali smotuljak i majka nas budi. Dok se budim, sve je mirno i raskošno. Pogled kroz prozor u meni budi slavljeničko raspoloženje/prazničko i omamljujuće: divovska snježna brda uz put. Samo taj osjećaj, stajati u njihovoj divovskoj sjeni. Maleno dvorište ispred kuće blještava je arena. Uokolo su se uzdigle snježno bijele tribine/osvijetljene žarkim sunčevim svjetlom. Prozori su kristalom ukrašene lože. Nekoliko sati poslije naš se kombi parkira točno nasred dvorišta, majka izlazi. Najprije se vide samo njezine gumene čizme, prebacuje se na suvozačevo sjedalo, otac joj pomaže sići. (Nije toliko visoko kao ralica, ali majka se ponaša kao da će sići s neke velike visine.) Prvo uzima smotuljak, vidi se izdaleka: jako je lagan. Ti. Sićušan, jedva primjetljiv među dekama i pokrivačima, koji nisu toliko bijeli kao sav taj snijeg.

primiče se devet; jutro se ne žuri. Mačka se sunča na hrpici zemlje, iako do nje ne dopire sunce. Iz jednoga stana u stražnjem dijelu kuće odjekuje beat-glazba, ali nitko da se uznemiri, nema udaraca metlom odozdo/odozgo na strop ili u pod, ništa se tu ne miješa s udarcima koji do u kasno prijepodne ozvučuju unutrašnje dvorište i stanove.

kako/ležim dolje; ne snalazim se, ne prepoznajem svoje tijelo s ovim slomljenim križima, ruke se ljuljaju ili stružu po betonu, polako se kreću, uvijek istovremeno u različitim smjerovima; prema tijelu, od tijela. To su zamasi krilima u ležaljci, slomljenoga vrata. O čemu sada misliti. Moram podići krila s betona. Jednostavno ih podići. Polako, postupno, bez panike. Tijela tu više nema. Je li to materija između mojih ruku ili između papira, da tako leprša u zraku. Noge su ostale ležati, ne pripadaju mi više. Naslućujem ih gore. One mi više ne pripadaju. Ali obje su noge negdje pored mene, ispod dronjaka/ tijela-zastavice. U mojoj blizini. Pokraj mene se opet začinje pukotina. Iznutra prigušena glazba, mislila ja ili osjećala: ona udara, udara. Prolazi pokraj mojih ušiju u smjeru središta zemlje. Ledeni vjetar vije odande prema gore, pa prema meni. Koje je godišnje doba. Koja je ovo godina. Ledena, snijeg do iznad koljena, roditelji ruku pod ruku dolaze prema kući, noseći te u nekakvoj nosiljci koja se može staviti na kotače. Napokon su te donijeli kući, na tome sam im bila zahvalna. Još im moram objasniti da se ja mogu brinuti za tebe. Ipak. Kako ću te pored ovolike snježne mase odvoziti u šetnju. Kako bih te mogla hraniti kada mi ruke više ne pripadaju. Pa ja ću te čuvati, nadzirati tvoj san kako slučajno ne bi prestao disati, biti s tobom i za tebe, želiš na vodu, oboje jako volimo vodu, kako ću te pratiti kada mi noge više ne pripadaju. Roditelji gledaju u moje zakržljale noge, kažu: nažalost ti ne možemo prenijeti odgovornost, već jednom nisi pazila/zar si zaboravila. Moje mi mucanje sad baš i ne pomaže (ipak sam ja dovoljno velika i želim ga pratiti). Zgađeni, odmiču se na stranu, kroz pukotinu nada mnom opet se probija mnogo svjetla, razmišljam: dakle ipak izlaz, krater/možda kanal; ne čujem više šaputanje roditelja, kreće sirena, zavija i zavija, to je sve, zato što je subotnje podne, derem se protiv buke, ali ne uspijeva mi, ostaje subota, dvanaest sati, podne. Tlo poda mnom isijava, odozdo me sustiže studen u naletima, posve kompaktna. Možda izlazi iz same mene, komad sam leda, smrznuto polje. 

ljudi koji ulaze i izlaze imaju samo vlastite poglede za pronicanje u zbrku njihova svijeta, ali oni saznaju samo o zidovima oko njih. (Znaju oni to. Ljudi koji žive u ovoj kući, u ovome gradu, koji možda svakim danom postaje sve aktualniji a pritom se sve više sâm zaboravlja, i nadalje ne pazeći na sebe, također imaju samo vrata, prozore, zidove. Za život unutra. Ponekad za izlazak. I to.) U dvorišnoj kući na drugome katu u jednosobnom stanu leži žena ispružena na krevetu, otvorena su oba prozorska krila, koja sežu sve do poda, na malom isturenom balkonu poslagane su sobne biljke i jedna rukom oslikana pepeljara.

naslanjam se na kuhinjski prozor s bratom, koji je iznenada mlađi od mene, položili smo jastučić na prozorsku dasku i zagledali se kroz okna. Velike se bačve kotrljaju niz put, radosno ih promatramo, moja se majka i njezina sestra rastežu u crvenoj vinskoj lokvi u smjeru sunca. One se smrzavaju i ruke drže podalje od tijela, kako bi svi mogli vidjeti koliko su već vinski crvene. Tetka me doziva: hajde, stavi na stol prepečenu rakiju i suho meso, a onda lezi i ti, dok ja ne dođem. Za stolom sjedi divovski, klimavi muškarac s premalom glavom. Koščati prst desne ruke zgrčio se oko drške šalice (na njoj zlatnim slovima, uokviren majušnim cvjetovima, stoji Willibald). Donesi mi mošt, ili ću te požderati bez kruha i bez soli, divovskim zubima škrguće prema meni. Kad sam se spustila dolje u podrum kako bih posložila bačve po vlažnom i mrkom glinenom tlu, uz jednu se bačvu izvalio muškarac. U njegova usta otječe tekućina iz bačve. Nekoliko mu tamnih vlasi pada sa strane kao trava koju se zaboravilo iščupati. Muškarac izgleda kao da će spavati, ali umjesto toga on pije tako da ni jedna kap ne pada na tlo. Uto moj brat stane iza mene, jednakog smo rasta, prodao sam sva stabla, cijelu šumu, ali ne smiješ to reći roditeljima, to će biti iznenađenje. Iskradamo se iz tog podruma u kojem nikada prije nisam bila, s puta rastjerujemo malo krdo mačaka, ispod bijeloga ogrtača pogledavam u njegovo rutavo koljeno. Mačke glasno mijaučući i stišćući se jedna uz drugu pokušavaju izbjeći davljenje u crvenoj vinskoj lokvi, crkvena zvona zvone poput budilice, muškarac prijeteći pogledava na sat, i ja želim pogledati na sat, zvonjava je sve glasnija, para uši.

glava je klonula na novine. Kako ona diše, tako novine tiho šušte (toliko tiho da bi se moralo ležati kraj njih kako bi se čulo). Na drvenom podu pokraj kreveta je šalica. Nedaleko, iz malene, žuto oličene kuhinje oglasio se telefon i trgnuo ženu iz sna (ona se toga poslije više nije mogla sjetiti, dolazi sebi kao da će se probuditi, iscrpljena, još je jednom budilica zazvonila razbuđujuće glasno). U ustima joj okus kave (ili, ona misli: aroma), želi opet smjesta zaspati, samo zauvijek nastaviti spavati. Dnevno svjetlo: zrak uokolo, cijeli je prostor imao dovoljno svjetla, jasnog i bistrog, koje je bilo odijeljeno nasuprot predmetima, koji ovdje borave. (Različite krpice u staroj škrinji, ploče, nenametljivo raspoređen namještaj u prostoru, jedna otrcana fotelja/dovoljno je sentimenta u jastucima koji se neće čistiti ni sljedeće godine). Početak može ostati zastrt/magla, ni u spavanju ni u snu ništa nije jasno spoznatljivo. Dok se napola otkotrljala iz kreveta, govorila je glasno, idemo/prema osvježenju: nije prošlo mnogo vremena otkako sam na stotinu kilometara udaljeno zvonce znala kako se smijem radovati whiskyjem natopljenoj ljubavnoj izjavi, pa nek’ sam istog trenutka prokleta, nema me tu.

s teškim ogrtačem preko ramena na kolodvorskoj stanici stoji Flammer. Zaboravio je da mu je hladno. Redovito pogledava na ručni sat i obavijest o kašnjenjima. Od prije nekoliko dana u džepu ogrtača nosi okamenjenu školjku, sada u lijevoj ruci drži školjku, ruka je već poznaje izvana i još će se dugo sjećati njezina oblika, osobito oštrih rubova. Satima kasnije Flammer s jednom ženom sjedi u predsoblju svoje kuće, dijelom propale, dijelom renovirane malene vile; već su bili  propisno popili. Ipak, još se nisu propisno poljubili. Flammer zna recitirati pjesme, i to vrlo lijepo. Kaže, bio je režiser, opisuje se kao kazališni meštar bez pozornice (kaže: ja sam kazališni čovjek koji nema kazališta, koji više nema kazališta), kao jedan od većine iz njegove okoline, tako kaže ženi kojoj će pokloniti školjku, koji se naučio nadi, ne: Utopiji, kaže on.

Petnaest minuta nakon najavljenog vremena vlak ulazi u stanicu. Flammer najprije širi ruke i tako zaklanja put onima koji su tek sišli, njemu je to svejedno; oči mu traže tamnoplavi zatiljak u koji je šaputao neobuzdane riječi, kada su u jednoj od prvih noći na krevetu ležali jedno pored drugoga, dok se nije razdanilo i njegova ruka više nije znala što bi sa sobom. I tu je postalo hladno i njemu se to nije svidjelo. Sada ta ista ruka luta prema školjci u džepu ogrtača i Maria prestiže putnike, nosi izrazito plave cipele, ali to će Flammer primijetiti tek kada bude skidao odjeću sa sebe. Ona trči prema njemu, u njegove raširene ruke. Kasnije joj se učinilo da je bila zastala i da je trajalo cijelu vječnost dok ih struja ljudi u kolodvorskoj hali nije dogurala jedno drugom. Bilo bi lijepo još se malčice duže radovati, usred mnoštva dolazećih ljudi.

S njemačkoga prevela Dorta Jagić.

Priredila Gioia-Ana Ulrich.

Angelika Reitzer rođena je 1971. u Grazu. Studirala je germanistiku u Salzburgu i Berlinu. Njezin prvijenac Svijetli predjeli nominiran je 2007. za prestižnu književnu nagradu Aspekte. Godine 2008. objavila je hvaljenu zbirku priča Frauen in Vasen. Piše poeziju, prozu i dramske tekstove. Njezini tekstovi uvršteni su u više antologija. Redovito objavljuje u književnim časopisima. Dobitnica je više književnih stipendija i članica Društva autorica u Grazu. Od 2004. živi u Beču kao slobodna spisateljica i lektorica.

Njezin fascinantni debi govori o odrastanju mlade žene Marie, no on ne zapada u klišeje. Umjesto toga, autorica se vraća u Marijino djetinjstvo i prikazuje njezin odnos s bratom radi što jasnijeg oslikavanja glavne junakinje. Pritom se služi jezikom kojemu nisu potrebni nikakvi ukrasi da bi bio poetičan. Riječ je o neobičnoj knjizi u kojoj se čitatelju najprije valja pronaći, kako bi zatim ostao prikovan uz tekst. Temeljno pitanje na koje autorica pokušava odgovoriti svima je dobro poznato, staro pitanje, koje se uvijek iznova pojavljuje i koje je i danas aktualno: kako pronaći svoje mjesto u svijetu u kojemu, čini se, ništa nije trajno? Roman će uskoro biti objavljen u izdanju AGM-a i u prijevodu Dorte Jagić, a bit će predstavljen na Pulskom sajmu knjiga uz prisustvo autorice. Za ovu knjigu AGM je dobio nagradu “Albert Goldstein” Austrijskog kulturnog foruma.