Svjećice na Amadeusovoj torti

Ime Wolfganga Amadeusa Mozarta već je odavno brand koji prodaje sve i svašta, od marcipansko-čokoladnih kugli i slatkastog likera, preko majici, šalica i drugih memorabilija, pa sve do cjelokupne turističke ponude Salzburga i Beča. Mnogi tako misle da znaju sve o Mozartu – a, zapravo, ni dan-danas, u godini obilježavanja 250. obljetnice njegova rođenja, o Amadeusu ne znamo mnogo. Naravno, odasvud nas (pa čak i iz mobitela!) redovito preplavljuju zvuci nekolicine hitova, poput Male noćne muzike (koja je izdržala čak i navalu novohrvatskog jezičnog purizma i pokušaja preimenovanja u Malu noćnu glazbu), Četrdesete simfonije u g-molu, i još nevelikog pregršta općih mjesta iz Figarovog pira, Don Giovannija ili Čarobne frule. No, broj Mozartovih strana koje još čekaju da ih otkrije (i) popularna kultura još je veći. Poznajete li neku od arija iz Mitridata, Askanija u Albi ili Lucija Sile? Koliko je Mozart napisao oratorija? Koji vam je najdraži njegov gudački kvartet? Znate li kako zvuče glasharmonika ili satne orgulje, instrumenti za koje je (i) Mozart pisao? Ovakva bi se pitanja moglo nastaviti nizati u nedogled, a, izvan uskog kruga specijaliziranih stručnjaka i izvođača, gotovo bi redovito izazivala samo nevjericu.

Jer, umjesto toga, daleko je zabavnije baviti se recikliranjem vječnih tračeva (uglavnom djelomično ili potpuno netočnih) o Mozartu kao čovjeku kojeg je mrzio, pa čak i otrovao, Antoniju Salieriju (koji je Mozarta iznimno cijenio), o romantičarskoj viziji neobilježene zajedničke grobnice (skladatelj je pokopan uistinu u neobilježenom, ali zasebnom grobu), o božanskoj lakoći pisanja (brojne skice, revizije, pa i skladateljeva vlastita svjedočanstva to najbolje demantiraju), o geniju kojega njegovo vrijeme nije razumjelo (Amadeusov je život, uz standardnu količinu razočaranja, bio obilježen i sasvim pristojnom količinom vrlo lijepih uspjeha diljem Europe), i tako dalje i tako bliže. Shafferov i Formanov Amadeus, sam po sebi uistinu odličan film, nažalost je samo dodatno pomogao perpetuiranju ukotvljenosti tih i takvih mitova i legendi (većinom još iz 19. stoljeća) u današnjoj popularnoj kulturi. A, ako ćemo biti pošteni, još uvijek ne znamo čak niti nešto tako banalno kao što je Mozartov stvarni fizički izgled – popularna ikonografija temelji se na nekolicini portreta, koji su, zajedno s onima manje poznatima, međusobno upravo nevjerojatno kontradiktorni. U takvoj situaciji ne čudi stoga da nam je ne samo fizički, nego i duhovni lik ovog majstora još uvijek tek djelomično rasvijetljen.

Sagledavanje iz različitih uglova

Niti 250 svjećica na Amadeusovoj ovogodišnjoj rođendanskoj torti, čini se, neće ništa bitno promijeniti u našoj recepciji njegove glazbe. Potvrđuju to, uostalom, i brojni prigodni koncerti održani diljem svijeta na sam dan obljetnice, 27. siječnja, koji daleko više govore o nama nego o njemu. Jer, sudeći prema svemu što se moglo čuti u izboru programa 24 sata Mozarta (koji je pod istim naslovom djelomično prenosio HTV, dovodeći gledatelje u zabludu da će zaista čuti 24, a ne tri puta manje sati glazbe), Mozarta još doživljavamo kao benignog i zaigranog dječarca, čija djela ničime ne opterećuju, nego donose samo bezbrižnu i, u krajnjoj liniji, “bezopasnu” glazbu. Ona, naravno, na određenoj, čisto površinskoj razini nerijetko jest (i) takva. No, kao da se zbog toga plašimo zaroniti u njene dublje slojeve, strahujući da bismo u njima mogli otkriti nešto što bi nas moglo uznemiriti i/ili, još gore, uzdrmati našu idiličnu sliku o salcburško-bečkom majstoru. Ipak, upravo se u tim slojevima krije njegova prava veličina i jedinstvenost. Jer, slatkasto napirlitanu glazbu pisali su u njegovo vrijeme svi, a ipak u međuvremenu nisu toliko omiljeni postali skladatelji poput, recimo, Koželucha, Vanhala, Salierija, Voglera, Monna, Albrechtsbergera i stotina istih ili sličnih njegovih suvremenika, nego jedino i upravo Mozart.

Srećom, Zagreb, u kojem se Mozartovu glazbu inače ne svira često, a kvalitetno još i rjeđe, ovu je obljetnicu proslavio i više nego primjereno. Zahvaljujući što domaćim, što gostujućim glazbenicima, imali smo prilike svjedočiti često posve oprečnima, ali podjednako legitimnim pristupima izvođenju njegovih djela. A to, u konačnici, znači da je bilo moguće sagledati salcburškoga genija iz više različitih uglova. Nekome će se pritom sviđati jedan od tih uglova, drugome drugi, a trećemu možda i svi oni istovremeno.

Akademsko iščitavanje

Čast da 23. siječnja otvori niz obljetničarskih koncerata pripala je američkom Gudačkom kvartetu Julliard, jednom od najuglednijih sastave te vrste u svijetu. A program je uistinu bio reprezentativan – Mozartov Prvi “Haydnov” i Treći “Pruski” kvartet, djela koja obilježavaju početak i konac onog segmenta njegovog stvaranja za sastav od četiri gudača kojeg smatramo najzrelijim. Kao hvalevrijedan intermezzo između ovih dvaju remek-djela poslužio je pak Kvartet u fis-molu Friedricha Gulde, pijanista i skladatelja koji je, poput Mozarta, također bio poznat po svojoj glazbenoj razigranosti. S jedne strane, mora se priznati da se tehničku perfekciju svirke na razini koju je donio Kvartet Julliard uistinu ne čuje svaki dan. Svi članovi ansambla vrhunski su glazbenici, kako svaki sam za sebe, tako i u cjelini. Maksimalna koncentracija i koordinacija, ali i analitičko promišljanje odabranih partitura dovodi do interpretacije koja je dorađena do u najsitniju pojedinost, precizna i transparentna u detalju, a pregledna i jasna u cjelini.

Pa ipak, na razini koja ostaje izvan okvira notnog zapisa, Gudačkom kvartetu Juilliard nešto nedostaje. Sasvim je u redu da glazbenici prema Mozartu osjećaju strahopoštovanje koje je jednako evidentno kao i ono koje je salcburški majstor osjećao prema Josephu Haydnu, kao nedostižnom uzoru u skladanju za četiri gudača. Problem je, međutim, u tome što njujorške glazbenike to sprječava da se opuste u svojoj svirci, i to bez obzira što Mozart takvih problema nije imao dok se klanjao starijem majstoru. Jer, Mozartove skladbe, koliko god ozbiljne bile, istovremeno su i duhovita djela, kojima ne nedostaje određena doza posve benevolentne ironije. A to je ono što Kvartet Juilliard ili nije prepoznao, ili jednostavno nije znao prepoznati. Izvedbe Amadeusovih partitura ostale su tako tek na razini pukog iščitavanja – vrhunskog, ali istovremeno i previše akademskog.

Stara škola

Na sam dan Mozartove obljetnice, 27. siječnja, Zagrebačka je filharmonija ugostila dvojicu vrhunskih interpreta glazbe tog skladatelja – dirigenta Ralfa Weikerta i pijansta Philippea Entremonta. Previše bi, naravno, bilo očekivati da će se samo zahvaljujući tom jednokratnom kreativnom impulsu dvojice glazbenika naš orkestar najednom preporoditi. Mozartova je glazba, naime, usprkos uvriježenoj predrasudi o njezinoj lakoći, sve samo ne jednostavna, na čemu su se ne jednom tijekom koncerta spotaknuli i članovi Zagrebačke filharmonije. No, Ralfu Wiekertu ipak je uspjelo tehničke nedostatke kompenzirati vođenjem poletne interpretacije uvertire operi Kazališni ravnatelj, te dramatičnim, premda ponegdje možda i staromodnim čitanjem Četrdesete simfonije u g-molu.

Philippe Entremont predstavio je, pak, tu staru školu sviranja Mozarta u najboljem mogućem svjetlu. Njegova izvedba solističke dionice Glasovirskog koncerta u d-molu ne opterećuje se niti stilskom političkom korektnošću, niti podilaženjem auditoriju. Mozart kakvim ga on vidi genij je zagledan u budućnost, glazbenik koji na svom nesavršenom fortepianu već sluti romantičarski koncertni glasovir, a svojom glazbom najavljuje krize identiteta novovjekog čovjeka. A već vremešnom, ali očito i neumornom Entremontu Mozarta, kao da nikad nije dosta. Jer, umjesto da nakon svog nastupa napusti pozornicu, ili izvede neki uobičajeno kratak dodatak, on je publici poklonio još i cijeli prvi stavak Sonate u A-duru – i to sa svim u partituri zapisanim, a kod većine drugih interpreta redovito ignoriranim repeticijama.

Mozart koji je vjerojatno Westermayr

A koliko je posredovanje neiscrpne Amadeusove životne energije odlučujuće za potpuni doživljaj njegove glazbe i njeno razumijevanje pokazao je dan kasnije, 28. siječnja, Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda. I premda je riječ o amaterskom ansamblu, koji se samim time ne može mjeriti s profesionalnim sastavima, dirigent Marcel Bačić uspio je izvedbu dovesti gotovo do usijanja. Posebno je to bilo plodotvorno prilikom usporedbe prvih dviju Mozartovih simfonija (Prve i Četvrte – u doba numeriranja takozvana su Druga i Treća simfonija pogrešno atribuirane Amadeusu) i nedavno otkrivene simfonije za koju još nije posve sigurno je li iz pera samog Mozarta ili njegovog salcburškog suvremenika Davida Westermayra. Naime, krajem pretprošle godine prijepis je dionica te simfonije, ondje pripisane Mozartu, pronađen među muzikalijama koje je bečko Društvo prijatelja glazbe otkupilo od jedne obitelji iz Bad Ischla. Oduševljenje ovim otkrićem donekle je splasnulo kada je u međuvremenu otkriveno da isto djelo, u drugom prijepisu, postoji i u zbirci Nikole Udine Algarottija u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu, ondje, pak, s oznakom da je riječ o djelu Davida Westermayra.

I tek je živa izvedba pokazala ono oko čega arhivski istraživači još imaju dvojbi – da, usprkos određenim paralelama s nesumnjivo Mozartovim djelima, sporna simfonija teško da je iz pera velikog skladatelja, pa makar i iz njegovih najmlađih dana. Jer, već je i osmogodišnji genij imao vrlo siguran osjećaj za proporcije unutar stavaka, vođenje dionica u čvrsto postavljenom četveroglasju i vještu instrumentaciju – a to su odreda osobine koje (vjerojatno) Westermayrovoj simfoniji nedostaju. A tu je, uostalom, i čitav niz drugih, elemenata, što glazbenih, što izvanglazbenih, koji gotovo da potpuno isključuju Mozarta kao autora ovog djela. No, to ipak ne umanjuje važnost koncerta koji je pripremio Hrvatski glazbeni zavod, jer, sudeći po entuzijazmu i publike i izvođača, David Westermayr može se u Zagrebu osjećati jednako dobro kao i Wolfgang Amadeus Mozart.

Proračunati orkestar

Iznimno zanimljiv program ponudio je 31. siječnja Komorni orkestar iz Lausanne, predstavivši rekonstrukciju koncerta koji je sam Mozart održao 23. ožujka 1783. u bečkom Burgtheatru. Za razliku od danas standardnog programa, koji se kreće po ustaljenoj shemi uvertira-koncert-simfonija, ovdje su se našla dva glasovirska koncert, jedno djelo za glasovir solo, četiri arije, dva stavka iz jedne serenade, te jedna simfonije, čija su po dva stavka izvedena na početku, odnosno koncu programa. Nažalost, unatoč svoj svojoj visokoj sviračkoj spremi, švicarski glazbenici pristupili su Mozartu previše proračunato, pokazavši da savršeno poznaju sve zakonitosti njegova stila, ali i da ne osjećaju potrebu zaigrati se glazbom koja upravo vapi za zaigranom svirkom. Slično vrijedi i za ambicioznu, ali previše proračunatu, a samim time i, zapravo, gotovo posve nezanimljivu sopranisticu Rachel Harnisch, koja se predstavila arijama koje je Mozartu na njegovoj akademiji 1783. pjevala Aloysia Weber, sestra njegove supruge Constanze.

Srećom, ono što nije uspio dobiti od orkestra dirigent je i pijanist Christian Zaccharias nadoknadio vlastitom svirkom. Mozart kojeg on nudi pijanistički je virtuoz koji u Varijacijama na Paisiellovu ariju “Salve tu Domine” nadmašuje briljantnost čak i jednog Franza Liszta, kojeg, k tome, u dvama predstavljenim glasovirskim koncertima, nadmašuje ne samo u ekstrovertnoj ludičnosti nego i u dubini promišljanja suodnosa pojedinca i kolektiva.

Analitičnost i zaigranost

A sve najbolje iz prethodno predstavljenih koncerata – tehnička perfekcija, stilska osviještenost, kreativna energija, zaigranost, odličan ansambl, dirigent i solist – sjedinilo se naposljetku 4. veljače na koncertu koji je održao londonski Orkestar doba prosvjetiteljstva, predvođen uglednim ekspertima za povijesno obaviješteno izvođenje Mozarta – dirigentom Rogerom Norringtonom i pijanistom Robertom Levineom. Dodatnu posebnost ovog koncerta predstavljala je i činjenica da su odreda svi glazbenici svirali na izvornim glazbalima iz Mozartova doba ili njihovim replikama, uključujući i pijanista, koji je svirao na klasičnom fortepianu. Doduše, u odabiru tog instrumenta krila se i jedina manjkavost cijelog programa. Naime, fortepiano je glazbalo čiji se suptilni zvuk gubi u za njega prevelikom prostoru dvorane Lisinski, a, s obzirom da se nije posegnulo niti za ozvučivanjem, balans između solista i orkestra bio je u izvedbi Glasovirskog koncerta u c-molu trajno narušen.

Ipak, i u takvom je okviru Robert Levine pokazao svu raskoš svog pijanističkog talenta. S obzirom na to da Mozarta odlično poznaje ne samo kao interpret nego i kao muzikolog (potpisuje, između ostalog, i nove redakcije i dovršetke nedovršenih dijelova Rekvijema i Mise u c-molu), to je svoje golemo znanje pretočio i u interpretaciji. Levine je tako potpuno svjestan da je improvizacija jednako ključna za čitanje Mozarta kao i bavljenje golim notnim tekstom, a njegove vlastite kadence u sva tri stavka otkrivaju glazbenika posvema uronjenog u sve specifičnosti skladateljevog stila. I, povrh svega, njemu, kao ni Philippeu Entremontu i Christianu Zacchariasu, ali na posve drukčiji način, ne nedostaje ni osjećaja za ludičnost Mozartove glazbe, u njegovom slučaju podcrtanom ekstrovertnom, ponegdje čak i ekshibicionističkom gestom.

Takva i analitičnost i zaigranost resi i Rogera Norringtona, pa je prvu osobinu bilo moguće iščitati iz, primjerice, dramaturški iznimno bitnih, a inače zanemarenih podcrtanih sinkopa u uvodnom dijelu uvertire Don Giovanniju, a drugu u ekscentričnim upadicama timpana u završnici Praške simfonije. Takva Mozarta uistinu bi se moglo slušati uvijek iznova. Doduše, na kraju ove obljetničarske godine vjerojatno ćemo se i zasititi salcburškog majstora. No, s druge strane, možda bi ipak trebalo vjerovati Philippeu Entremontu, koji je u intervjuu uoči svog posljednjeg zagrebačkog nastupa na tu temu rekao kako je Mozart “jedini skladatelj kojim se ne možete predozirati”.