SVJEDOČANSTVO NADE FEUEREISEN
“Slobode me je lišila Ustaška nadzorna služba 9. srpnja 1941. godine. Istom prilikom uhapšeni su moj muž i dijete od četiri i pol godine. Redarstveni organi, koji su došli po nas, u kući su ostavili moju staru majku jer sam im dala izvjesnu količinu novca. U Zagrebačkom zboru bili smo zadržani četiri dana. Šef samog logora u Zboru bio je ustaški dužnosnik Baraković. U istom logoru nalazilo se nekoliko ustaša koji su nas maltretirali. Iz Zagreba smo otputovali u noći, između 12. i 13. srpnja 1941. godine. Po mome računu bilo nas je oko 650. Strpali su nas u plombirane vagone. U Gospić smo stigli 13. srpnja 1941. poslijepodne. Tu smo bili smješteni na otvorenom prostoru. Ustaški funkcionar Pudić održao nam je govor u kojem je bilo najglavnije: – Svatko tko pokuša bježati, bit će streljan. A uz njega i izvjestan broj drugih interniraca! Nakon toga govora bili smo podijeljeni – posebno muški, a zasebno žene i djeca. Tada nam je rečeno da će žene i djeca za Karlobag ići kamionima, a muški da će, preko Velebita, ići pješke u istom pravcu. Nakon dolaska u Karlobag ukrcali su nas na jedrenjake i motorne čamce.
Na Pagu su nas iskrcali na obali ispod sela Metajna. Od obale do Metajne išli smo pješke. U dvije vile u Metajni bilo je smješteno 275 žena i djece. Jedan dio ustaša bio je uz vile, a drugi – veći dio – nalazio se kod tzv. ”Merkata“. Tu smo sreli žene iz prvog i drugog transporta. Iz prvog transporta bile su žive samo četiri. Sve ostale (njih 44) bile su utopljene za vrijeme plovidbe od Karlobaga do Paga. Te četiri ostale su žive jer su trebale šivati košulje ustašama.
Tu smo prvi put sreli i šefa logora Slana, ustaškog poručnika Devčića, zvanog ”Pivac“. Ishrana je bila minimalna. Primali smo grah za ručak, grah za večeru, skuhan bez začina i deset dekagrama kruha. Ustaše su nam preprodavali sir, voće i ostale artikle za ishranu po strahovito visokim cijenama. Nakon našeg dolaska počele su stizati i grupe Srpkinja. Među njima poznavala sam gospođu Milinov, suprugu Banjanina, suca, njihovu kćerku i punicu. U grupi Srpkinja bila je i jedna mlada činovnica s pošte po imenu Sonja. Nju su jedne večeri ustaše izveli iz vile, silovali je i nakon što su se svi izredali – ubili je i bacili u more. Drugu večer došli su – isti ustaše – uzeti malu curicu Banjanina, ali ona se izgovarala da im ne može poslužiti jer ima menstruaciju. No, kako joj nisu vjerovali, izvršili su pregled. Nakon što su ustanovili da je govorila istinu, pustili su je pored majke, ali su joj rekli da će u subotu izvršiti svoju obavezu. Što je bilo s malom Banjanin, nije mi poznato jer smo mi prije subote bile odvojene od Srba i prebačene u Slanu. Iz Metajne smo krenuli za Slanu vozeći se trabakulima. Za pola sata stigli smo u uvalu za koju smo saznali da se zove Slana. Tu su nas iskrcali. Prilikom iskrcavanja ustaše su nas tukli, udarali nogama i psovali nam sve živo i mrtvo. Jedan visoki Bosanac bio je najgori od svih.”
Iz feljtona o logoru Slana, Pakao u kamenoj pustinji. Ustaški koncentracioni logor Slana na otoku Pagu – 1941. Novi list, 1985., autori Borislav Ostojić i Mihael Sobolevski.
SVJEDOČANSTVO DR. OTTA RADANA
“Prvi Srbi stigli su na Slanu možda dva tjedna nakon nas. To su bili uglavnom obični seljaci, pravoslavci. To je iz kuća izvučeno pola boso pola obuveno, a možda nisu nikad na sebi ni imali ništa bolje nego ono u čemu su ih zatekli i doveli ovamo, sirotinja! Od samog početka postupak je sa Srbima bio mnogo gori nego s nama. Nas još u ono doba – to jest prve dane – nisu tukli, Srbe su odmah tukli. Ustaše su ih zvali četnicima, a ti ljudi vjerojatno nisu ni vidjeli četnike. Sjećam se, ovi seljaci, kad su bili u skupu, nisu ni smjeli stajati, samo čučati i to tako pognuto da ga je stražar mogao uvijek udariti cipelom u glavu. Radili smo na istim poslovima, ali podijeljeni. S njima se nije smjelo progovoriti niti dvije riječi, a i oni se nisu smjeli nikome približiti. Mi smo prvi put došli u vezu s njima, kao u neki neposredni kontakt, kad su ih počeli strijeljati.”
“Logor Srba bio je nešto najužasnije što se može spomenuti i čemu se može domisliti. Nijedan Srbin u bilo kojoj svojoj dobi nije smio stajati uspravno. Morao je čučati da bi ga stražar mogao udariti nogom u glavu. Ovdje u logoru bili su uglavnom lički seljaci, starci, dječaci, ono što ustašama nije stiglo izmaći bijegom. Bili su iznureni već i kod dolaska u logor, preslabljeni, prebijeni ili stari, nemoćni po sebi. Bilo je nepokretnih. Sudeći po odjeći, najvećim dijelom to je bila sirotinja.”
Preneseno iz knjige Ante Zemljara “Haron i sudbine“, 1986.
Prvo javno strijeljanje
“Prvo javno strijeljanje bilo je nad mladim Wylerom, tako se nekako prezivao taj nesretni mladić. Bio je Austrijanac, Židov, jedan od skijaških prvaka. Pred dolaskom Hitlera u Austriju on se sklonio u Zagreb kod svojih rođaka. Mogao je i on imati ne više od dvadeset godina. Već rekoh, kako smo u početku predpostavljali da je onaj drugi rt pred nama dio otoka Raba. Nije tako daleko. Vještiji čovjek mogao bi ga preplivati. Rab je u rukama Talijana, mogao bi biti spas. Vjerojatno je i Wyler tako mislio. Na Suhi (jedno od imena uvale Slana, op S.Š.), potajno se iskrao i zaplivao u tom pravcu. Ustaše su ga primijetili, ali su se isprva pravili da ga ne vide. Tek kad je odmakao daleko, ustaše su otišli za njim. Pustili su ga da se izmuči, da dopliva na taj suprotni rt. To je zapravo rt sv. Nikole na Pagu. Tu su ga sačekali. Bio je sav u krvi kad su ga doveli natrag. Nakon svega zla što su nad njime napravili od hvatanja do dovođenja natrag, ovdje su nas sve postrojili. I nas i Srbe. Strijeljala ga je nekolicina mladih ustaša.”
Preneseno iz knjige Ante Zemljara “Haron i sudbine“, 1986.
SVJEDOČANSTVO USTAŠE JOSE OREŠKOVIĆA
“Mene su sa još nekim Gospićanima odredili u logor Slano na otoku Pagu. Tu su se nalazili najviše Židovi i Srbi, a bilo je i nekih Hrvata ljevičara. Kad sam došao tamo zapanjio sam se kad sam vidio kako muče one ljude. Spavali su pod vedrim nebom u žici. Za hranu su im nisu davali ništa osim slanih riba, ali im vode nisu davali tako da su mnogi poludjeli od žeđi.
U to je došla nova skupina zatočenika. Starješine su nam dale naređenje da odvojimo 200 zatočenika iz prve partije, da ih odvedemo na more i pobijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam kakvi smo mi to Hrvati i ustaše. Govorili su nam da nije ustaša onaj koji ne može s veseljem ubiti Srbina, Židova i komunistu. Da nas pridobiju na ubijanje davali su nama mlađima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti bilo koju, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao.
Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je počelo pravo klanje. More oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kojem je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste.
Na to je upitao ko je taj “usraša” koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova.
Rekao sam da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubijati u borbi ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao je da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao da ga zakoljem.
Odgovorio sam da ne mogu. Na to su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali- “usraša”, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao predamnom dijete govoreći: “Evo kako se radi”. Kad je dijete vrisnulo i prasnula krv, sve oko mene se zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio.
Kad sam se malo pribrao rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovjedio: “udri”.
Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao po ramenu i rekao: “Bravo, bit ćeš ti još dobar ustaša”.
Tako sam ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opijao do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske djevojke, a onda smo ih poubijali.
Poslije se nisam morao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici ubijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje. Šta sam tamo radio znate…“
Devetnaestogodišnji ustaša Joso Orešković uhvaćen je od partizana 1942. godine. Svjedočanstvo je preneseno iz knjige Šime Balena Pavelić, 1952.
U ČAST ŽRTAVA SLANE
“Spominje se, naime, i piše kako sam ustašama pod bradu postavio prvo spomen obilježje (ili bolje spomen-izazov) na žrtve Slane.
Svojoj Skojevskoj grupi u Pagu tih sam dana rezolutno predložio da bi žrtvama Slane na javnom križu trebalo postaviti vijenac i da sam spreman da ga postavim. Moje drugove nije trebalo za to dugo zagrijavati. Plan je bio prihvaćen vrlo brzo. Napravit ćemo ga od glogovih bodlji, posrebriti, a s jedne i druge strane vijenca objesit ćemo crne dvometarske trake sa slovima ispisanim pozlatom:
Žrtvama Slane.
Plan smo vrlo minuciozno razradili jer je vijenac bilo moguće konspirativno postaviti samo pred noć, tj. pred policijski sat. To je značilo, svega nekoliko minuta pred policijski sat trebalo se pokazati na šetnji obalom gdje su šetali i talijanski oficiri koji su nas dobro poznavali, i ustaše i njihovi doušnici, koji su nas još bolje poznavali; zatim, u jednom se momentu nezapaženi udaljiti, sakriveni vijenac hitro prenijeti do križa, zavezati i njega i trake i za samo dvije minute naći se opet na obali na šetnji, kao da smo čitavo to vrijeme na šetnji. Jasno je da smo dan, dva prije oprobali akciju (bez vijenca).
Sutra ujutro, kako smo očekivali i upravo kako smo željeli, sami smo, nestrpljivi, proširili glas. Nastao je veliki haos i kod naroda i kod ustaša. Narod je žurio da se uvjeri, a ustaše su žurili da ga skinu.
Dugo godina nakon u jednom ustaškom policijskom izvještaju naišao sam na zapis koji mi je radošću ispunio sjećanje na mlade dane:
“Dne 3. studenoga pronađen je na groblju u Pagu trnov vijenac obješen na jednom križu obojen srebrnom bojom i dugačkom trakom od 2 metra, na kojoj je bilo pisano »ŽRTVAMA SLANE«. Kotarska ispostava u sporazumu sa talijanskim vlastima vodi istragu proti nepoznatim počiniteljima, ali do danas bez ikakvog uspjeha!”
Preneseno iz knjige Ante Zemljara “Haron i sudbine“, 1986.