Svjedok naše epohe

Kada govorimo o značenju Povelje 77 i(li) njezinih tvoraca i sljedbenika za češku, ali bez imalo pretjerivanja i svjetsku kulturnu baštinu, nezaobilazno je (pri)sjetiti se i Pavela Tigrida (pravim prezimenom Schönfeld), jednog od najznačajnijih srednjoeuropskih intelektualaca 20. stoljeća, koji je podjednako svojim monumentalnim djelom i tragičnim životnim usudom, više nego vjerodostojno (po)svjedočio svekolike proturječnosti i kontroverze ove naše netom minule epohe, bolje rečeno, svojevrsnog “stoljeća ekstrema”.

Tigrid je rođen 1917. u Pragu (umro 2003. u Parizu) u uglednoj židovskoj obitelji, a po svršetku studija prava na Karlovom sveučilištu aktivno se uključio u društveni kulturni život tzv. masarykovske Češke, nad kojom su se već nadvili tamni i olovni oblaci prijetnje nacističke okupacije. Ulaskom Hitlera u Prag, Tigrid je kao uvjereni antifašist napustio domovinu; emigrirao je u London, gdje je cijelo vrijeme rata djelovao kao politički komentator češke redakcije BBC-a. Proslavio se 1944., kada je kao prvi novinar u svijetu objavio dokumentirane podatke o monstruoznim zločinima holokausta u Auschwitzu; o kojima se naravno već i prije toga govorilo, ali bez pravih i autentičnih dokaza. A, Tigrid ih je zahvaljujući hrabrosti i pronicljivosti uspio iz raznih izvora povezati, te tako svijetu otkriti stravičnu istinu najvećeg zločina u povijesti čovječanstva. Bijegom iz Češke, Tigrid je uspio sačuvati vlastiti život, ali skoro svi članovi njegove brojne obitelji bili su deportirani u logore smrti, u kojima su netragom nestali.

Pravo na kritiku i pravo na utopiju

Svršetkom rata, Tigrid se vratio u domovinu i u razdoblju tzv. Benešove Čehoslovačke (1945.-veljača 1948.), nametnuo se kao vodeći novinar i urednik antikomunističkih glasila Lidová demokracie i Obzor, što ga je, dakako, ubrzo dovelo na crnu listu izrazito staljinizirane, sve moćnije komunističke partije pod vodstvom Klementa Gotwalda. Budući da je oštro kritizirao i češke demokrate i narodnjake, koji su se zajedno, na čelu s Benešom, zanosili idejama kako je, usprkos svim razlikama, s komunistima staljinističke provenijencije ipak moguće surađivati, ubrzo je postao personom non grata i u njihovim redovima. Nitko se nije obazirao na njegove nedvojbeno jasne i nedvosmislene poruke: s komunistima nije moguće surađivati; oni žele vlast i moć te su za to spremni platiti svaku, pa i najveću cijenu, ne opterećujući se pritom zaludnim moralnim ili etičkim dilemama. Komunisti su ga proglasili izdajnikom, a benešovci su mu otvoreno okrenuli leđa, posebice nakon što ih je počeo javno osuđivati za poratno neselektivno progonstvo i masovno etničko čišćenje više od tri milijuna Nijemaca iz Sudeta i Moravske. Osuđivao je kolektivnu odmazdu i progon; nije imao ni najmanje razloga voljeti Nijemce. Međutim, kao intelektualac od formata, jednostavno nije mogao prihvatiti tada raširenu ideju o kolektivnoj njemačkoj krivnji. Na isti način je postupio i nakon tzv. baršunaste revolucije 1989. kada je, iako izraziti anikomunist, stao u obranu neselektivnog prozivanja i osuđivanja svih bivših i aktualnih članova KPČ-a, podsjećajući na protagoniste praškog proljeća, Dubčekove pristaše, tzv. reformirane komuniste, koji su se zanosili idejama mogućnosti izgradnje socijalizma s ljudskim likom. Tigrid, naravno, nikad nije imao iluzija o mogućnosti realizacije bilo kakvog socijalističkog projekta, ali kao građanski demokrat branio je njihovo pravo da na idejnom planu zagovaraju ostvarenje svoje utopije. Tigridova iskustva s komunistima bila su iznimno teška i složena, posebice nakon njihova puča u veljači 1948., kada su uz pomoć Staljina preko noći “pomeli” sve demokrate i zbrisali sve masarykovske demokratske institucije i svekoliko njegovo političko nasljeđe. Tigrid ih je javno prozvao za crveni teror, ali je bio proglašen za državnog neprijatelje broj jedan, te je, kako bi izbjegao uhićenje a potom vjerojatno i smrtnu kaznu, iznova morao emigrirati iz zemlje. Jedno je vrijeme (1951.-1952.) djelovao kao urednik na radiopostaji Slobodna Europa, a nakon toga je, sve do 1960., živio u SAD-u, gdje je predavao na različitim sveučilištima, ali je istodobno pokrenuo i izdavanje časopisa Svědectvi (Svjedočanstva), jednu od najznačajnijih ikada objavljenih egzilnih periodičnih publikacija. Naime, 1960. Tigrid je redakciju časopisa preselio u Pariz (gdje je neprekidno izlazio sve do 1990.), koja je postala najznačajnijim, gotovo kultnim stjecištem srednjoeuropskih disidenata, a na duhovnom planu postala je specifičnom arhivom koja je od zaborava i progona (sa)čuvala za povijest cijeli niz dokumenata, ideja i projekata, koji bi vjerojatno u drugim okolnostima netragom nestali.

Ideologija egzila

 Dakako, poljski egzil s pariškim časopisom Kultura ili ruska građanska emigracija s tjednikom Ruska misao (također izlazi u Parizu), te sovjetska emigracija s monumentalnim Solženjicinovim časopisom Kontinent, također su dali svoj nezaobilazni doprinos kulturi dissenta, ali ono što je za zapadne intelektualce bio Sartreov Les Temps Modernes; za srednjo i istočnoeuropske disidente to je bio Tigridov časopis. Naravno, pritom ne treba zaboraviti ni časopis Listy koji je izdavao Jiři Pelikan u Rimu ili institut koji je u Beču vodio Zdeněk Mlynař, a koji se bavio svestranim analizama zemalja sovjetskog bloka. Međutim, svima njima Tigrid je bio uzor i neprijeporni duhovni mentor.

Tigridov toliko često naglašavani antikomunizam, nije bio nikakva prazna ideologijska doktrina; upravo suprotno, kao politički realist pokušavao je i kao pisac i kao izdavač demonstrirati moralnu superiornost disidentskog i egzilnog iskustva nad boljševiziranim “masama” u zemljama tzv. realnog socijalizma. Ismijavao je i osuđivao pasivnu rezistenciju velike većine stanovništva u tim sredinama, a komunistima je najviše zamjerao što sustavno tlače i zaglupljuju narod. Tigrid nije nikada svijet mogao pojmiti u crno-bijeloj tehnici; upravo stoga je zagovarao i provocirao dijalog s bivšim komunistima, tzv. dubčekove provenijencije, uvjeren kako češka građanska opcija jedino s njima u savezu može izboriti veću mjeru vlastite i društvene slobode. A pojava glasovite Povelje 77 dala mu je posvema za pravo. Dakako, znao je da je borba protiv komunističke (de)konstrukcije svijeta teška i iscrpljujuća, ali istodobno je znao kako je neizmjerno važno oduprijeti se rezignaciji, očaju i osjećaju bespomoćnosti. Upravo u tom duhu, inspiriran Tigridom, Vaclav Havel je počeo objavljivati svoje britke političke eseje, posvećene upravo analizi “moći bespomoćnih”. Sva ova nastojanja Tigrid je, kao liberalni masarykovski aktivist, otjelotvorio u časopisu Svědectvi, u kojem je bez ikakvih predrasuda, otvoreno i kritički govorio o najbolnijim, ali i o za društvo sramotnim temama srednjo i istočnoeuropskih komunističkih diktatura. Sve što je tuzemni čehoslovački dissent radio, za što se politički zalagao, te kakvim je tegobnim progonima bio izložen, Pavel Tigrid je pratio i o tomu pisao na stranicama svoga časopisa. Odnosno, Svědectvi su postali zagraničnom tribinom čehoslovačkog i uopće srednjoeuropskog dissenta, ali ne u pukom programatskom smislu, nego kao kritički osmišljena i kreativna (na)dopuna duhovnih sadržaja, koji su na specifičan, čak bi se moglo reći neponovljiv način obogatili češku, ali i europsku kulturnu baštinu. Pokušavao je, i u tomu je posvema uspio, sačuvati, pa čak i obnoviti, od komunista odbačene vrijednosti građanske tradicije i demokratskih ideja. Duhovni i politički pluralizam bili su i ostali conditio sine qua non njegova društvenog angažmana.

Emigracija kao ideal humaniteta

Za razliku od većine srednjoeuropskih disidenata, Tigrid emigraciju nije doživio kao tragediju; bio je uvjeren kako se čovjek, ukoliko mu je istinski stalo do “ideala humaniteta”, može i mora otvoreno izložiti nesigurnosti i neizvjesnosti vremena u kojem živi. Kao radikalni kritičar (neo)komunističkih ideja i pokreta, iako vrlo tolerantan u svim diskusijama oko tih problema, nailazio je na osudu zapadnoeuropskih, posebice francuskih lijevo orijentiranih intelektualaca, koji su ga u javnim raspravama ili teško, a sasvim bezrazložno, klevetali ili pak ignorirali. Ali, među brojnim srednjo i istočnoeuropskim disidentima, te brojnim političkim egzilantima diljem Zapadne Europe i Amerike, bio je uvažavan kao neprijeporan autoritet. Tigrid je izrastao u nespornog nestora šarolikog disidentskog pokreta; nije bilo značajnijeg češkog, poljskog, mađarskog, ruskog, kineskog, istočnonjemačkog itd. disidenta koji svoje radove nije objavljivao na stranicama časopisa Svědectvi. Nisu to bili tek puki prijevodi ili slučajno pokupljeni prilozi, nego su to najčešće bili autorski tekstovi pisani specijalno za pojedine temate ovog respektabilnog glasila. Iako je održavao bliske i čvrste kontakte s domicilnim, tj. češkim i slovačkim disidentima, posebice je bio uvažavan u redovima poljskih disidenata koji u mnogo čemu upravo njegovim instrukcijama i idejama mogu zahvaliti formiranje programatske platforme oko sindikata Solidarnost. Razgranatom poljskom dissentu Tigrid je posvetio iznimno značajnu knjigu, naslovljenu “Dnešek je vaš; zitrek je naš” (“Današnjica je vaša, ali je sutrašnjica naša”), a koja zapravo predstavlja svojevrsni brevijar suvremenog disidentskog pokreta, slično kao i njegovo kultno djelo Politická emigrace v atomovém věku (Politička emigracija u atomsko doba), izašlo u Parizu 1968. godine.

Padom komunističkog režima u Čehoslovačkoj 1989., Tigrid se vratio u domovinu; parišku redakciju časopisa prebacio je u Prag, ali ubrzo je časopis prestao izlaziti (posljednji broj 93/1992 bio je posvećen “Nacionalizmu kao novodobnoj drogi”, što je Jacques Rupnik, urednik potonjeg temata, smatrao više nego znakovitim). Glasilo koje je znalo prebroditi i najteže financijske krize po povratku u domovinu se ugasilo zbog navodnog nedostatka novca. Dakako, razlozi su bili posvema drukčiji, ali ih Tigrid nikad nije želio javno elaborirati i ukazati na one koji su raznoraznim spletkama uspjeli učiniti ono što komunisti nisu desetljećima. Nakon toga postao je Havelov savjetnik, a jedno vrijeme bio je ministrom kulture Republike Češke; kako mnogi tvrde, jedan od najboljih koje je češka vlada ikada imala. Kao čovjek koji je dugo živio u Parizu bio je inficiran egzistencijalističkom filozofijom, a kao rođeni Pražanin brojnim apsurdima (post)moderniteta suprotstavljao se tipičnim češkim spojem ironije, cinizma i humora. Nikad, na primjer, nije ozbiljno govorio o svom više nego sadržajnom i burnom životu. Uvijek je to vješto izbjegavao serijom anegdotalnih priča. Prezirao je pisce memoara, kao osobe koje se zaludno trude oko naknadne pameti; ništa nije uzimao za “smrtno ozbiljno”, upravo stoga, kako je sam znao reći, “jer na koncu svega izvjesna je samo smrt sama”. Ali, knjiga Kapesni průvodce inteligentni ženy po vlastnim osudu (Džepni vodič inteligentne žene po vlastitom usudu), prvi put tiskana u Torontu 1988. (prvo praško izdanje 1990.), svojevrsni je Tigridov duhovni testament, prepun skrivenih poruka i značenja, koja nam se tek danas nakon njegove smrti proročki (raz)otkrivaju u punom smislu te riječi. Tigrid je znao da pojedinac teško može ozbiljnije utjecati na tzv. hod povijesti, ali istodobno je znao da ono što čovjek izvjesno može najviše učiniti to je (po)svjedočiti o vremenu i prostoru u kojem je živio i djelovao. A svojim časopisom, kao i svojim djelom, Tigrid je ostavio više nego vjerodostojno Svjedočanstvo o vremenima koje je (pre)živio.