Nataša Govedić  

Svjetla u tunelima dječjih strahova

Kućni duhovi su predstava kakvu sigurno nećemo vidjeti u Žar ptici ni u Kazalištu Trešnja, jer njezin idealni saveznik ili bolje rečeno njezin model izvrsnosti nije ni Disneyjev ni Pixarov animirani film, niti ijedna druga tvornica blještavih pokretnih slika kojoj se dječja pozornost samo treba “prepustiti” i “upiti” je poput spužve, već je pred nama jedva nekoliko scenskih rekvizita i maštovitost same priče, koju gledateljice i gledatelji trebaju iznutra nadopisati. Pod utjecajem filma i televizije, kazalište za djecu danas postaje sve dovršenije i zatvorenije mogućnosti dječje intervencije ulaska u priču. I mlada ga publika, paradoksalno, upravo zbog toga počinje gledati sve nezainteresiranije. Zašto bismo uopće sjedili u gledalištu, kad i bez izlaska iz vlastite kuće imamo na raspolaganju ekrane visoke rezolucije s kompjutorskim igricama i filmskim hitićima, u čiju zabavnost korporativni studiji ulažu vrtoglavo visoke novce?! Tu vrstu eksplozivnih vizuala kazalište sigurno ne može doseći, ma koliko se trudilo. Pojedine scenske družine, poput čakovečkog Pinkleca koji zajedno s Kazalištem Dubrava potpisuje rad na predstavi Kućni duhovi, shvatile su da djeci u svijetu vizualnih medija ne nedostaje spektakla, ali nedostaje im ljudskog kontakta, pa su napravile predstavu koja inzistira na tome da kontakt liječi razne strahove, a predstavlja i prvi princip svake zajedničke igre.

“Lampape” Zaplet Kućnih duhova veoma je jednostavan: u nekoj kući žive različito usamljeni likovi. Jedni se tješe gledanjem televizije, drugi proždiranjem što izdašnije količine hrane, a treći se jednostavno boje mraka i odlaska na spavanje. Krpene lutke napravljene su namjerno nezgrapno i pomaknuto, s očima koje su malo previše sastavljene ili malo previše rastavljene, ali nipošto nisu skladne, kao što su i udovi vidljivo sašiveni i sklepani od priručnih materijala (likovno oblikovanje i lutke potpisuje Gulnaz Faitkhova, dok su za njihovu izradu zaslužni i Domagoj Klasić te Tamara Kučinović). Posebno zanimljivi protagonisti su tehnički veoma dotjerane “lampape”: one s vratovima koje je moguće istezati, sabijati ili zaokretati, zatim male baterijske koje svijetle poput krijesnica ili one koje se mogu zaljuljati tako da njihovo svjetlo stvara dojam jake morske bolesti ili broda koji se ziba s jedne strane na drugu, nošen olujnim valovima. Svjetleće naprave igraju duhove, unoseći u mrak čitav niz zabuna, krađa i pomaka, ali i utješnost rasplesanih “malih plamena” (domaćih, rekla bi Ivana Brlić Mažuranić). Središnji lik predstave je djevojčica, uvjerena da noćno gašenje svjetla izaziva neku vrstu opsadnog stanja. Potrebno je mnogo borbenih pozicija iza štita podignutog od ostataka kreveta, mnogo dozivanja djeda i još više dramatičnog kričanja i pomutnji, no naposljetku duhovi ukidaju rasvjetu, na podlozi “dobrog mraka” spajaju stanare usamljenog doma i uvjeravaju djevojčicu da su čarobna stvorenja definitivno naši blistavi prijatelji, a ne progonitelji. Sudeći po reakcijama djece u publici, od trogodišnjaka do dvanaestogodišnjaka, čitava je situacija postavljena iznimno napeto (ipak je u pitanju “tajna mračnosti”, da ne kažem mračna tajna), koliko i zaigrano: u momentima kad baterijske lampe oblikuju figure nalik točkicama u obliku osmijeha ili lica nekog stvorenja koje se pred nama dezintegrira pa zatim opet spaja, dječja publika doslovce ciči od zadovoljstva. Usporedimo li s time ideologiju Žar ptice, koja još uvijek igra naslove tipa Postolar i vrag (pri čemu Postolar nadmudri „pravog“ pravcatog Vraga), Kazalište Dubrava i Kazališna družina Pinklec mogu se pohvaliti da ni na koji način ne doprinose daljnjem zastrašivanju djece, pa čak ni podržavanju inkvizicijskog arhetipa u kojemu ni vragovima još uvijek nije odzvonilo.

“Zvukuki” Nedostaci predstave su veoma loša dikcija glumaca (Marija Kolb, Matija Kezele, Mario Jakšić, Davor Dokleja), gutanje riječi i brzanje, međusobno preklapanje glasova ili razumljivo govorenje samo prvim redovima kazališta, ne i nešto udaljenijoj publici, zbog čega je mnogo dječjih glasova u publici postavljalo odraslim osobama dodatna pitanja o izgovorenom tekstu, povremeno gubeći nit radnje. To se lako moglo izbjeći, pažljivijim radom na scenskom govoru. Općenito je nedostatak domaćeg kazališta za djecu, posebno predstava u kojima ne glume scenski profesionalci, vezan za nemaran stav prema jeziku. Potpuno se zaboravlja da djeca najprije jezik uče kao melodiju i ritam uživo izgovorenih riječi, pa tek onda kao grafički zabilježen tekst, zbog čega je veoma važno da čuju ispravne duljine vokala, kao i razgovjetne rečenice te ispravne naglaske odabranog idioma ili književnog jezika. To nipošto ne znači da za djecu treba igrati sporije ili glasnije no inače (često se glumci upuštaju u groteskno “markirani” govor značajnog naglašavanja svake riječi). Majstori pripovijedanja, baš kao i glumački prvaci, znat će oblikovanje glasa za djecu, kao i za odrasle, slijedi prirodni ritam disanja i tek blago pojačanu ekspresivnost govora, čiji odjek mora obuhvatiti čitavu dvoranu. Ništa više ni manje od toga. Za predstavu koja ima jako puno verbalnih dosjetki i zapravo ovisi o njihovom humornom učinku, vrijedi se potruditi oko izoštravanja akustičke slike. Ne zaboravimo ni autora glazbe za predstavu, Hrvoja Radnića, čiji zvukovni okoliš nenametljivo prati emocionalne etape unutarnjih putovanja likova.

Prenamjene U svojoj knjizi Kako djeca uče, pionir ukidanja institucionalnog školstva te najveći zagovornik učenja djece u neformalnom okružju, John Holt, zapisuje: "Dječji je trik ili glavna je dječja igra uzeti nešto što poznajemo ili nešto čemu inače znamo namjenu i upotrijebiti to „nepravilno“, na nov način, neočekivano, samo zato jer je prenamjena smiješna. To je ujedno dobar primjer za sve ono što Piaget i njegovi učenici nazivaju “operacionim mišljenjem” – jedini je problem što ova škola pedagogije takvo operaciono mišljenje smatra pomalo problematičnim. Ja ga smatram kreativnim. Fascinantno je da već i vrlo mala djeca mogu istovremeno imati na umu dvije posve različite ideje. Prvo, točnu ideju kako neka stvar točno treba funkcionirati. A zatim i ideju zašto je zabavno izazvati da ta stvar funkcionira i na neki posve drugi način. Na ovaj način djeca ne samo da istražuju nama previše poznate zakone uzroka i posljedice, nego postaju i odlični humoristi. Šteta što ih naša silna ispravljanja u tome vremenom obeshrabre." Kazališne predstave koje pozivaju djecu da još jednom razmisle je li baterija obična žarulja oko koje je omotana neka plastična kutija ili je u pitanju “svjetlolutka” ili je možda baterija ipak kućište čarobnog stvorenja tim pitanjima čine više za deaumatiziranje dječje pozornosti nego svi državni programi “za poticanje kreativnosti” u kojima se jedna predvidljiva kućica sa slikicom mora spojiti s drugom predvidljivom kućicom s tekstom. Djeci danas ne treba nikakva tehnologijska pismenost. Njihovo poznavanje prijenosnih računala, iPhonea i mobitela na dodir daleko nadrasta generaciju njihovih “učitelja”. Ali djeci danas, više nego ikada, treba umjetnička, stvaralačka pismenost ili kompetencija. Baš kao što im treba i filozofska kompetencija, u kojoj će barem na nekom mjestu postavljati pitanje ZAŠTO i nikada na njega ne dobivati očekivani odgovor. Ukoliko kane emocionalno i intelektualno preživjeti 21. stoljeće, djeca trebaju raspustiti i postojeće birokratske škole i postojeća, vrijednosno podjednako birokratska, komercijalna kazališta. Kućni duhovi tom borbenom procesu svakako mogu biti i  podstrek i inspiracija