Svjetlucanje riječi

Henryja Millera jednom su intervjuirali u kupaonici. Bio je u kućnom haljetku i komentirao je slike kojima su bili oblijepljeni zidovi. Skroz pri dnu, ispod fotki ljepotica i slika dvoraca (kao npr. onoga u kojemu je boravio Ludwig Bavarski), nalazila se snimka čovjeka nehajna osmijeha, s cigaretom u uglu usana. Novinar koji je s Millerom razgovarao pomislio je da fotografija prikazuje Binga Crosbyja. Miller je na to procijedio nekakvu psovku ili je samo uzdahnuo i rekao, ma ne, to je moj idol Blaise Cendrars. I nastavio da je kao mladac htio pisati kao Knut Hamsun a da sada želi pisati kao Blaise Cendrars. Cendrarsovu fotku Miller je već bio opisivao u jednoj od svojih knjiga. Komentar Cendrarsova izraza lica je bio u stilu: Frajeru, meni ništa ne fali. A tebi? Miller u tom dokumentarcu ima osamdesetak godina i neokrnjenu sposobnost divljenja. Ta nekakva duhovna koljena bila su i dalje dovoljno gipka za naklon nečijem majstorstvu. Charles Bukowski u svojim brojnim djelima dobro reprezentira istu tu sposobnost nadahnjivanja radovima predšasnika. Nijedan od njih pritom nije slijep za gomilu dizajna koju se čitateljima prodaje pod vrhunsku (ili solidnu) književnost. Bukowski je priznavao da je puno naučio od Millera, ali se nije libio napisati kako je Miller, kada je loš, najgori američki pisac. I obrnuto.

Takve ocjene akademskom uštavljenom pogledu vjerojatno ne znače pod milim bogom ništa, na rubu su onoga što pokriva sintagma “opaske s plaže”, pa bi Bukowski u trenucima kada piše o drugim piscima u svojim dnevničkim zabilješkama Kapetan je izašao na ručak a mornari su preuzeli brod vjerojatno prošao slično i bio zbrisan bahatim odmahivanjem rukom. Te je dnevnike Bukowski pasionirano pisao pred kraj života, kad je živio životom slobodnog pisca sa svojom tko zna kojom ženom po redu (koja je ostala s njime do kraja). Dane je provodio na hipodromu i kladio se na konjske utrke. Tu čudnu naklonost objašnjavao je duhovito, u stilu, vjerojatno se prekasno oslobodio robovskog svakodnevnog rada u firmi (tek negdje nakon pedesete), pa mu je ostala navika da mora preko dana ispiriti iz kuće van. Pisao je noću, redovito po nekoliko sati, pisaću je mašinu zamijenio Macintoshom, kojim se oduševljavao, uz ozbiljnu glazbu s radija i koju bocu vina – piti je prestao tek zadnje godine života. Umro je od leukemije, a pisao je do kraja. Čak je smogao snage da nekoliko dana prije smrti napiše pismo prevoditelju našeg izdanja (kojim se ovaj pohvalio).

Pisanje je za njega bilo istoznačno sa životom, disao je kroz rečenice koje bi ukucavao u tastaturu i onda ih gledao kako svijetle s ekrana. Svjetlucanje riječi opisuje i inače kao svoju fascinaciju; kako ih izglačati, kako kontekstualizacijom iz njih izvući maksimum sjaja. A o drugim piscima, o kojima je neprestano razmišljao i družio se premećući ih po glavi u krajnje neformalnom i maštovitom smislu, kombinirao je u sljedećem stilu: Tolstoja – kojeg nije volio – zamišljao je kao čovjeka “koji bi pomahnitao od bijesa zbog sitnice”; Hemingwaya je doživljavao kao tipa “koji vježba balet iza zatvorenih vrata”. Te izmaštane slike ganjao je po svojoj glavi u vrijeme dok je bio neafirmirani i poluludi pisac kojemu su drugi pisci izgledali magično. Mislio je da sve rade drukčije, od pukog otvaranja vrata pa nadalje. Pisci su bili njegovi junaci a alkohol biljeg kojim se odvajao od ostatka svijeta. D. H. Lawrencea je vidio kao prgava čovječuljka koji je toliko toga znao da je zbog toga bio stalno ljutit. No u vrijeme kada je vodio ovaj dnevnik Bukowski se klonio pisaca. Bili su mu totalno odvratni. Samo kenjaju o sebi, o svome djelu koje je redovito nedovoljno prihvaćeno, samo sline kao zadnji ljigavci. Ta slika književne scene u kontrapunktu spram “vizija” koje bi imao kada bi se sjetio nekoga tko je doista pisac, a ne dosadno i patetično škrabalo, nekoga tko zvuči stvarno, a ne tapetarski, kao puki dizajner emocija koje ste prerasli u sedamnaestoj, garnirana je opisima američkih pjesnika – ako su i objavili neke knjige, nitko ih nije kupovao; ako su priređivali pjesničke večeri, malo je ljudi prisustvovalo, a i ti koji su došli pisali su pjesme; to što ti samozaljubljeni paunovi pišu tanko je i pretenciozno.

Prepričavam vam ovo da osjetite koju vrstu garda rado rabi Bukowski – to je redovito autentičnost naspram lakirovke. Takvo forsiranje “dnevnika-rijeke” na dulju stazu možda može biti i zamorno, isto kao što eksanje litre rakije može oduzeti noge i vrlo jakom čovjeku. Što znači da je vrsta konzumacije koja bi najbolje pratila Hankovu artiljeriju bila u povremenu i nasumičnu otvaranju bilo kojeg dana u njegovu dnevniku. Mjestimična ponavljanja možda vam pomognu vizualizirati širinu krugova kojima je kružio njegov poprilično živ um; teško da bi itko od domaćih pisaca (ili brojnih stranih, uostalom) imao toliko finih pinceta za pohvatati, toliko finih dnevnih i noćnih sitnica, kao što je Bukowskom ovdje pošlo za rukom a da se nije pošteno ni oznojio. On se čudi piscima koji se muče dok pišu. Nije ni čudo. Nemaju talenta! To je tako jednostavno. Iz pokvarene slavine ne curi nego kaplje. I baš tako i godi čitateljevu uhu. Kao metoda kojom se služila Inkvizicija. Tu vrstu samoljublja Bukowski, koji je bio (i ostao, vrijeme mu nije ozbiljnije naudilo) odličan pisac, opisuje vrhunski.

Juda realist

C. K. Stead, Zvao sam se Juda; s engleskoga prevela Ljiljana Šćurić, Profil, Zagreb, 2007.

vojedobno su se pisale debele knjige na temu što bi bilo s umjetnošću kada bismo iz nje izuzeli Krista. Galerije bi zjapile prazne, klasična bi glazba ostala bez gomile krucijalnih djela, a dobar dio književnosti bio bi bez teme. Novozelandski pisac C. K. Stead odlučio je proširiti to pitanje i svojim romanom Zvao sam se Juda pokazati kako povijest kršćanstva izgleda pridodamo li storiji o Isusovom poslanju svjedočanstvo vjerojatno najpoznatijeg apostola, po legendi koja je došla do nas, velikog ljubitelja škuda Jude iz Kariota. Na naš su jezik već prevođene romansirane biografije oca kršćanstva, među kojima se ističu Francois Mauriac sa Životom Isusovim i Giovanni Papini s Poviješću Kristovom. Oba ta romana prilično su vjeran prikaz zgoda opisanih u evanđeljima, Mauriac i Papini bili su veliki vjernici koji su svoj nemali spisateljski talent stavili u službu promicanja službene vjere. Mauriac, za razliku od modernih kritičara vjerovanja u Boga (npr. Dawkinsa), odlučno odriče mogućnost da bi nada bez temelja mogla biti lažna, iako u pogovoru svoje knjige ne razrađuje posebno tu temu jer mu se vjerojatno podrazumijeva da je ona objektivan odgovor duše na zjapeće ništavilo ljudske egzistencije.

Početak drukčijeg romansijerskog razrađivanja Isusa pripada grčkom piscu Nikosu Kazantzakisu i njegovu Posljednjem iskušenju, koje na žalost nije prevođeno na hrvatski. Isusova, iz evanđelja nam poznata pasija ovdje je dopunjena iskušenjem svakodnevna života; vragovo obećanje da će se on i Isus sresti još jednom Kazantzakis je razradio kroz snovidicu koju je Isus otpatio na križu. Prema njoj, on se povukao iz javnog života, oženio s Marijom Magdalenom, imao s njome djecu, i na koncu doživio paljenje Jeruzalema od Rimljana.

Ono po čemu se dodiruju Steadov i Kazantzakisov roman zanimljiv je način na koji Isus odnosno Juda doživljavaju propovijedi prvih kršćana. Oba se romaneskna junaka čude iskrivljavanjima koja polako ali sigurno postaju bit učenja, ne više onog izvornog, nego nekog novog, utemeljenog više na praznovjerju i čudima, nego na bitnoj promjeni (metanoji) čovjekova životna ustroja. Kazantzakisovo Posljednje iskušenje vrhunski je roman u kojemu kao da se sreću Dostojevski i njegova pneumatologija s maštom kojom je literarnu scenu opčinio Garcia Marquez, a njegov Isus, koji svladava i ovo posljednje iskušenje, pun je duboke vjere. Radi se o jednoj od najreligioznijih knjiga prošlog stoljeća koju je na žalost proskribirala Katolička crkva, jednako kao i po njoj snimljeni Scorseseov film Posljednje Kristovo iskušenje. Tema koja je nadahnula Braću Karamazove kod Kazantzakisa je spuštena u samo srce iskušenja, na dno ponora, u ljudsku dušu kao poprište borbe između dobra i zla. No Juda kao očište iz kojeg se motri jedna od najzagonetnijih i najinspirativnijih osoba – kako kaže J. D. Salinger – “koje su ikada hodile Zemljom” – nesumnjivo je tlo na kojemu su mogući svakojaki zanimljivi obrati, pogotovo promotrimo li stvar sa stajališta da je Juda svoje “izvješće” podnio četrdeset godina nakon Isusova raspeća. On tada živi daleko od Jeruzalema, na obali Sredozemlja, okružen rodbinom, djecom i unucima, kao ugledan trgovac o čijoj prošlosti nitko ništa ne zna. Dane provodi kao “racionalist” koji ni vlastitoj djeci nije ispričao priču svoga života. Smatra da je bolje da sve to prekrije zaborav. No priča je išla ovako: Juda i Isus kod Steada su prijatelji od djetinjstva. Juda je bio bogat, Isusov otac je bio siromašan stolar. Njegova intelektualna zrelost bila je rano uočena pa je Isus pohađao nastavu kod Judina privatna učitelja, da bi mladost i nastavak obrazovanja odradio s esenima. U istoj mjeri u kojoj je Steadov Juda skeptik i potencijalni racionalista Isus je čovjek prirodnih a ne natprirodnih darova. Njegov Juda Isusova izlječenja redovito popraća nadopunom navodnoga, i prilično je razočaran što se Isus miri s time da se oko njega pričaju nemoguće priče. Kada ga pita zašto je tome tako, ovaj mu odgovara da će poslužiti svrsi. Ključne događaje (npr. čudo u Kani Galilejskoj, izlječenja, ili svoju tobožnju izdaju) s time u skladu Stead prikazuje kao realije koje su kroz desetljeća dobile svoju nadnaravnu ili izobličujuću razradu – sve su to bile zgode koje se jesu dogodile, ali ne onako kako su ih prepričavali prvi kršćani.

Svoju izdaju Juda nam prepričava kao sposobnost za realnost: on je predložio da se iz Jeruzalema bježi jer je bilo evidentno da će svi postradati. Steadov Juda, međutim, potpuno u neskladu sa značenjem koje je kroz tisućljeća dobilo njegovo ime, ostaje, uz Petra, jedini od apostola svjedočiti Isusovoj smrti. On nije mislio da je Isus Mesija, a prizor golog i raspetog prijatelja iz djetinjstva u njemu je pokrenuo lanac samooptužaba da je trebao više insistirati upravo na onome zbog čega je – izvrtanjem činjenica, naravno – došao na glas kao izdajnik. Na bijegu. Steadov Juda iz posljednjih Isusovih riječi (Bože, zašto si me napustio?) zaključuje da Boga nema – koncipiran je kao čovjek koji nije imao oko za nevidljivo, koji je, kako bi možda rekao Berdjajev, na najstrašniji način bio slijep. Nešto slično kao Mauriacova neutemeljena nada, kojoj nedostatak temelja daje konstituens; s utemeljenošću bi, naime, bila nemoguća kao nada. Steadovi Isus i Juda su antipodi, s time što je romansijerova sućut, za razliku od crkvene ili naše svakodnevne, ravnomjernije raspoređena.