Grozdana Cvitan  

Svjetovi iznenađujućih stilova

kazalište

Ponajprije, neka vas ne zavara naslov, a onda i put koji biste slijedom naslova namijenili štivu švicarskog književnika Petera Bichsela Dječje priče . Riječ je doista o pričama, a ako u njima nešto i jest dječje onda je to logika koju autor slijedi u jeziku i iz nje izrastaju sasvim neočekivane, smiješne ili lude, situacije u koje upadaju Bichselovi junaci. A junaci su svijet za sebe: starac u osamdesetoj godini koji odlučuje potvrditi teoriju da je Zemlja okrugla, pa opet starac, ali sasvim drugih nagnuća: taj je odlučio ostati gdje je bio i do tada, a pritom unijeti bitne promjene u vlastiti život. Junaci su i Colombin (mali Colombo) koji se izgubio u šumi, a nakon toga susreo Ameriga Vesspucija i dogovorio s njim ponešto o novim kontinentima, izumitelj već izumljenih izuma, čovjek koji želi znati nešto što ne zna nitko drugi, ujak Jodok koji živi samo u djedovu sjećanju i, napokon, čovjek koji ne želi ništa znati.

Svjetovi uzaludne kreativnosti i tvrdoglave dosljednosti

Likovi su to sedam priča (uz dva pogovora) nevelike, ali zanimljive, zabavne i prepoznatljive knjige Dječje priče . Ono dječje u njima je doživljaj svijeta u kojem tvrdoglavo inzistiranje na određenim postupcima i ponašanjima opstoje kao model onih koji svijet vide ponešto drukčije. Bichselovi junaci su ljudi koji s jedne strane pojmove s kojima se hvataju u koštac doživljavaju doslovno i tako pokazuju da je uvijek moguće u praksi osmisliti i demonstrirati razmimoilaženje između pojma i njegove primjene. Primjerice, odlučite li ići ravno i na putu vam se nađe kuća – kuću ćete zaobići i nastaviti ravno. Napravit ćete tako jer ste pomirljivi prema preprekama na putu, jer znate da zaobilaženje ne znači nužno promjenu smjera, jer time olakšavate put do cilja koji ste sebi zadali i zato – jer niste Bichselov junak. Njegov junak u trenutku odluke da krene na dug put ravno dok ne propješači zemaljsku kuglu (jer cilj mu je potvrditi da je Zemlja okrugla) i pojavi se nakon izvjesnog broja godina sa suprotne strane svoje kuće, ima najmanje osamdesetak godina; kuće pred sobom kao ni bilo koju drugu prepreku nema namjeru zaobići, pa pravi plan i popis ljestava, dizalica, pancerica, brodova, kabanica, kolica, ljudi i svega ostalog što mu je potrebno da bi ostvario zadaću kojoj se posvetio.

Takvih sedam junaka u svakoj su knjizi dovoljni, a njihove tvrdokorne logike ostvaruju svijet koji osim iznenađujućih pitanja ostvaruje i poetski doživljaj uma, slobode, osobnosti i upornosti, doživljaj koji rijetko srećemo i kojem se neizostavno čudimo. To su junaci po kojima bi, možda, svijet bio moguć ali zasigurno ne bi nalikovao na onaj u kojem živimo. Svjetovi uzaludne kreativnosti i tvrdoglave dosljednosti Petera Bichsela možda nas svojim iznenađujućim elementima podsjećaju na ono što je u dječjem svijetu činjenica iznenađujuće reakcije: u svijetu odraslih to je činjenica iznenađujuće akcije.

Odluka da se ne sliči ni sebi ni drugima

Ima nešto u Bichselovih junaka što podsjeća na narodnu priču, na zagonetke i zabavne pitalice, ima u njima poetike koju prepoznajemo kao davno doživljenu i zaboravljenu, ili drukčije rečeno, čini nam se da smo već sreli i Bichselove svjetove i njegovu poetiku, samo smo ih bili zaboravili izabravši logiku kao odgovor na životne izazove. Oni koji su se oduprli takvu rješenju posredstvom Dječjih priča švicarskog autora postaju nam zanimljivi, drukčiji, zabavni i prihvatljivi zbog uporne odluke da ne sliče ni sebi ni nama. Taj se izbor može dogoditi i u vrijeme kad se obični ljudi spremaju na skoru smrt, a može biti i projekt cjelokupna života. Bichelsovim junacima moguće je odreći štošta osim stila. Zanos kojim se odaju izboru vlastitih životnih projekata pretvara ih u umišljaj duhovite i nestvarne poetike koja, za razliku od slične literature, ne upada u romantiku na granici sna. Štoviše, poetika je to koja promovira stvarnost jer samo u okviru nje ona može opstati u svojoj posebnosti.

Uz jednu knjigu eseja objavljenu u Nakladi MD to je zasad sve od autora koji u svojoj zemlji i izvan nje osvaja čitatelje svime što proizvodi, pa tako i zbirkama kolumni koje su podjednako atraktivne za prevođenje u drugim sredinama kao i njegove priče. Ponekad je za život knjige potrebno napraviti mnogo više od običnog objavljivanja da bi knjiga bila prepoznata. Posebice kad je obilježena i tako nefleksibilnim naslovom kakav je Dječje priče.