Nesrazmjer opreme, sadržaja i konteksta teksta ili kriza tiskanih medija: primjer Nedjeljnog Jutarnjeg i “afere medijski porez”
U ovom će članku Jutarnji list poslužiti kao temelj za kratku analizu krize tiskanih komercijalnih medija. Jutarnji list je, naime, u svom nedjeljnom izdanju od 16. prosinca 2012. objavio tekst koji se dalo pročitati od početka do kraja i koji pri čitanju nije izazivao fizičke konvulzije. Tiskani mediji, uče nas, ne trpe duge tekstove, no Nedjeljni je, usprkos tome, objavio u cijelosti tekst dug 26 kartica. I to ukradeni tekst. Autor Milan F. Živković ne samo da nije dao Jutarnjem dozvolu za objavu, nego ga Jutarnji za dozvolu nije niti pitao. Tekst je objavljen bez znanja autora. Uz to je opremljen tako da namjerno navodi nepažljivog čitatelja na krivi trag. Uz veliku panoramsku fotografiju zgrade HRT-a, oprema jedva da ima veze sa samim tekstom. Uzevši u obzir praksu tiskanih komercijalnih medija da opremom odvlače pažnju od teksta, kao da je cilj da čitatelj zapravo tekst ne pročita, nego da se zadovolji naslovom i fotografijom. Postavlja se pitanje: postaje li prvo pravilo tiskanih komercijalnih medija da oprema teksta ne smije imati veze sa sadržajem?
Strategija koja to nije
Nadnaslov tog izdanja glasio je: “Tajni dokument Ministarstva kulture kojim su pokušali uvesti”, na što se u drugom redu ogromnim masnim fontom nadovezivao naslov: POREZ NA TELEVIZIJU. Takav senzacionalizam još bi se i dao tolerirati da ono što je uslijedilo kao uvod u tekst nije ništa doli notorna laž, koja glasi: “Nedjeljni je došao u posjed kontroverzne strategije koja tvrdi da su privatni mediji taoci tabloidnog pakla histeričnog prezira prema svemu javnom”.
Objavljeni tekst nije strategija, nego izlaganje, kao što u njemu i piše, no urednici Nedjeljnog nisu tu riječ našli za shodno promijeniti, ako su već planirali autorski tekst pisan u prvom licu jednine proglasiti strategijom. Ovdje Jutarnji list ponovno vrijeđa inteligenciju i pozornost svojih čitatelja, očekujući valjda da oni ne mogu zadržati pozornost na tekstu dugom četiri novinske stranice, te da će do sredine izlaganja zaboraviti kako je na početku pisalo da je riječ o “tajnoj”, “kontroverznoj” “strategiji” i “Vladinom” “dokumentu”. O svemu tome u tekstu nema ni riječi.
Sadržaj sam po sebi nije sporan, tim više što ga nisu pisali novinari Jutarnjeg lista. Premda su istoga dana u posjed istoga teksta došli Večernji i Jutarnji list, novinarka Večernjeg lista tekst je preradila, prepričala i izvadila iz njega nekoliko, po mišljenju Večernjeg, “kontroverznih naglasaka”, odradivši tako novinarski posao, dok se Jutarnji list odlučio za krađu teksta i objavio ga u izvornom obliku, smatrajući valjda da je ono što u njemu piše toliko skandalozno samo po sebi da, osim opremom, ne mora dodatno “prilagođavati” rečenice uobičajenim potrebama Jutarnjeg. Jedan od naglasaka obaju privatnih tiskanih dnevnika bio je da je riječ o tajnoj strategiji. Međutim, ako bi se usporedilo Plan rada Vlade od 2011. do 2015. s objavljenim tekstom, došlo bi se do zaključka da autorski tekst glavnog savjetnika za medije pri Ministarstvu kulture sadržajno ne odstupa od Vladinog programa. U programu Vlade koji je javno dostupan i dovoljno ga je izguglati stoji:
Primjer 1: “Slobodu medija shvaćamo kao pravo novinara da istražuje, propituje i komentira sva zbivanja u interesu javnosti da dobije brzu, točnu i objektivnu informaciju i na činjenicama zasnovanu analizu društvenih tokova.” (str. 29) Dok u Živkovićevom tekstu stoji: “… sudjelovanje u raspravi putem pravovremene, iscrpne (ne površne) i svakome dostupne (nimalo nerazumljive niti dosadne) informacije.”
Primjer 2: U programu Vlade piše: “…pravo novinara i urednika da budu oslobođeni političkih pritisaka, ali i pritisaka nakladnika koje žudnja za zaradom tjera u tabloidno novinarstvo lišeno svake društvene odgovornosti.” (str. 29), dok u Živkovićevom tekstu stoji: “Ako je glavna prijetnja slobodi i profesionalizmu medija devedesetih dolazila iz (stranačke) politike, danas ona dolazi ponajprije iz sfere ekonomske moći.”
Quod erat demonstrandum
Činjenica da su stavovi Milana F. Živkovića usklađeni s programom Vlade ovdje je samo sekundarno bitna. Ta činjenica te stavove u bitnome ne legitimira. Stavove glavnog savjetnika za medije pri Ministarstvu kulture legitimiraju analiza medijske situacije i ponuđena rješenja kao odgovori na primijećene probleme poput očigledne krize demokratskog života. Stavovi glavnog savjetnika za medije u analiziranom kontekstu služe kao povod napadima na “maloga” koji nekoordinirano, bez konzultacija i brzopleto istrčava sa svojim stavovima. Međutim, tako postavljen problem treba preformulirati i postaviti pitanje ne dokazuje li ovakva supstancijalna diskrepancija između opreme i sadržaja, kakvoj svjedočimo na primjeru Jutarnjeg lista, upravo onu krizu medija u Hrvatskoj o kojoj objavljeni tekst govori.
Ako se već pozvalo na odgovornost glavnog savjetnika za medije zbog toga što je svjesno i savjesno obavljao svoj posao, ne bi li trebalo privatne dnevne tiskovine, pa i same članove Vlade, suočiti s činjenicom da nisu pravovremeno (odnosno brzo), objektivno i činjenično informirani i da odluke donose na temelju tabloidnih informacija privatnih dnevnih tiskovina, politički i društveno dezorijentiranih pomamom za svaku kunu prodaje više?
Što se ostalih “kontroverznih” i “tajnih” dijelova teksta tiče, navedimo samo neka od načela i kontekstualizirajmo ih unutar dosega zemalja svoje nove zajednice država, Europske unije, poput interneta dostupnog svima; zatim, financiranja sadržaja koji su od interesa javnosti javnim sredstvima; javne dnevne tiskovine cjenovno dostupne svim građanima, a sadržajno ispunjene kvalitetnim informativnim sadržajem u skladu s pravilima novinarske struke, bez mogućnosti sadržajne intervencije vlasti; pa čak i kritiziranja kapitalizma o kojem urednici i novinari ovih dnevnih tiskovina ne znaju baš puno, čini se, premda cijela Europa i cijeli svijet bruje o krizi kapitalizma kao društvenog uređenja, pa to više ni među državnicima nije toliki tabu koliki je bio u godinama neposredno prije ekonomske krize. Tako i sam premijer Milanović, na predavanju održanom na Pravnom fakultetu u Splitu, studentima govori kako aktualna politika mjera štednje “možda djeluje kratkoročno, ali dugoročno guši ekonomiju”. Da je kapitalizam u krizi nije tabu ni među glasačima, pa se tako građani europskih zemalja sve manje suzdržavaju od davanja glasova političarima koji se zalažu za nove i dodatne poreze te oporezivanje najbogatijih.
Cenzura i autocenzura
Sve su ove teme od javnog interesa, no naše privatne dnevne tiskovine o njima ništa ne pišu. U privatnim dnevnim tiskovinama one su praktički zabranjene. Kad na djelu i nije cenzura, pritisak gubitka sredstava za život prisiljava novinare privatnih dnevnih tiskovina na autocenzuru. Upravo zbog toga cijelo je društvo, pa i Vlada, svjesno da je medijskoj politici nužna reforma. Iznenađuje li otpor privatnih dnevnih tiskovina medijskoj reformi zapravo ikoga? Iznenađujuće je možda samo to što do sada privatne dnevne tiskovine putem svojih dobro plaćenih kolumnističkih trbuhozboraca nisu i jače nagazile na kraju ipak nesmijenjenog glavnog savjetnika za medije pri Ministarstvu kulture, samo Ministarstvo kulture, pa možda i Vladu.