Art-Password, o ilegalnoj Likovnoj izložbi splitskih umjetnika u okupiranom Splitu 1943., Mala galerija Muzeja grada Splita, 1. do 28. veljače 2015.
Ilegalna Likovna izložba splitskih umjetnika, priređena 1943. godine u okupiranom Splitu, važna je kao neposredan iskaz antifašističkog određenja i rezolutnog odbijanja participacije u javnim kulturnim manifestacijama priređivanima pod opresivnim talijanskim režimom. Čini se kako je rekonstrukcija te izložbe u Muzeju grada Splita otvorena pravovremeno, baš u trenutku kada se u javnom splitskom prostoru pronalazi otvorena glorifikacija fašističkih salutiranja, uklesana na nedavno inauguriranom javnom spomeniku. Riječ je o spomeniku koji komemorira poginule pripadnike IX. bojne HOS-a na kojem se pojavio ustaški pozdrav "Za dom spremni". Geneza tog pozdrava je jasna i njegova je recentna uporaba neskriveno i nedvosmisleno asocirana uz ustaški režim koji je 1941. godine veći dio istočnojadranske obale svesrdno prepustio Italiji. Javna debata i zahtjevi za uklanjanjem takvog naziva urodili su plodom pa je natpis uklonjen, no frapantna je činjenica da se nisu sankcionirale osobe, i to aktivni članovi gradskih vlasti, koje su se "pohvalile" da su, barem tako prenose tiskani mediji, inicijatori akcije. Nije to izoliran slučaj neofašističkih i neonacističkih ispada.
U Splitu se, primjerice, može zateći grafit koji prikazuje Hitlera uz natpis "Heil Hitler", čija je uporaba nedvosmisleno kazneno djelo. Taj grafit nalazi se na stambenoj zgradi u gradskom kotaru Spinut, u neposrednoj blizini same povijesne jezgre. Indikativan je bio primjer kada se prigodom Splitskog salona, održanoga 2011. godine, na rad Andreje Kulunčić Destigmatizacija, čija je osnovna misao senzibilizirati publiku na oboljele od šizofrenije i ukazati na nužnost njihove integracije u svakodnevicu, aplicirao kukasti križ na taj način zlokobno označivši sve one jedinke i pojave u društvu s predznakom "različitoga". Sličnih je primjera mnogo i simptomi su progresivne retardacije u odnosu na uzuse što su postavljeni u svijetu koji se naziva civiliziranim, barem kada je riječ o tekovinama antifašističkog pokreta.
Protiv umjetnosti kao povijesne predstave Ilegalnu Likovnu izložbu splitskih umjetnika valja promatrati kao čin opozicije importiranoj kulturnoj dogmi i političkoj laži. Na koji je način talijanski okupator manipulirao domenom kulturnog rada i umjetnosti ponajbolje objašnjava Tonći Šitin, autor današnjeg pogleda na tu povijesnu izložbu naslovljenog Art-Password. "Totalitarni režimi pokazali su što znači ovladati sredstvima masovnih komunikacija te kako umjetnost i kulturu podčiniti politici na primjeru organiziranja navodno Prve splitske umjetničke izložbe slikarstva i kiparstva 7. srpnja 1942. Dovoljno je samo pogledati uvodno slovo i pravilnik izložbe u kojima se Zavod za fašističku kulturu (S. Murano) predstavlja kao skrbnik ‘za sreću ljudskog roda, kult ljepote, volju savršenstva, traženje duhovnosti’, kao i sigurniji život umjetnika. Treba napomenuti da izvan totalitarne države koja počiva na nasilju, ni jedna ljudska ili duhovna vrijednost ne mogu postojati, od svega je napravljena povijesna predstava koja je trebala potrajati."
Manipulacija domenom kulturnog i umjetničkog rada – posredstvom Zavoda za fašističku kulturu i spomenute propagandne izložbe Mostra d’arte (1942.) – talijanskom je okupatoru trebala poslužiti kao platforma približavanja i usklađivanja kulture grada Splita rimskoj "matrici" Benita Mussolinija. To su bile ideološke premise totalitarne klišej-kulture koja se pozicionirala ponajprije naspram vječnosti tvoreći, kako tumači Vera Horvat Pintarić, najgori i najopasniji mogući oblik kiča – onaj politički. Ipak, većina splitskih umjetnika bojkotirala je taj događaj i odbila poziv na izlaganje. Već je i to bio jasan oponentski istup koji je umjetnike mogao dovesti u neposrednu opasnost. Ipak, oni su otišli korak dalje.
Naime, kao kontrapunkt fašističkoj kulturnoj ideologiji i kao iskaz nepokorene slobodarske misli skupina je umjetnika, predvođena Ivom Tijardovićem, Antunom Zuppom i Marinom Studinom, u privatnom stanu potonjega organizirala izložbu pod neposrednom zaštitom Gradskog narodnooslobodilačkog odbora. Izložba je trajala nekoliko mjeseci, od 6. travnja pa sve do kraja rujna 1943. godine. Na njoj je sudjelovalo sedam umjetnika s ukupno osamdeset djela: Marin Studin, Antun Zuppa, Vjekoslav Parać, Nikola Ignjatović, Ljubomir Nakić, Rudolf Sablić, Ivo Tijardović. No, izložba je na određeni način komemorirala i netom strijeljanog Ivu Lozicu, kipara koji je bio navršio tek tridesettreću godinu života. Taj je kipar oblikovao djelo koje je i danas u pojačanom fokusu pozornosti povjesničara umjetnosti jer označuje nove načine pristupa u povijesti hrvatskog kiparstva. Riječ je o mramornom Torzu (1942.) koji je moguće prepoznati na liniji novog programa kiparskog izražavanja minimalnim, redukcijskim sredstvima. Ideja pravednog društva oslabljene socijalne nejednakosti i netrpeljivost prema okupatorskom režimu nije bila strana svjetonazorskom opredjeljenju mladoga Lozice. Tako je u okviru antifašističke kampanje kojoj je bio sudionikom u rodnoj Lumbardi, Lozica oblikovao i danas sačuvan Portret V. I .Lenjina, skulpturu izrazito malih dimenzija.
Lozinka za ulazak na izložbu O splitskoj ilegalnoj izložbi neposredna je svjedočanstva i izjave ostavio sam Marin Studin; iz njih se razaznaje kako su se, jačanjem i grananjem mreže antifašističkog otpora, i ostali umjetnici trebali pridružiti toj inicijativi pa nabraja one (među kojima i neke amatere) koji su već pripremili djela za izlaganje: Mirka Ostoju, Antu Kostovića, Antu Šitića, Peru Ružića, Rudolfa Bunka, Živka Kljakovića, Dalibora Paraća i Petra Zrinskog. Međutim, kapitulacija Italije zaustavila je daljnju potrebu za održavanjem "izložbe u ilegali" pa je ona i zatvorena. Neposredna sjećanja Dušku Kečkemetu prenosi i Antun Zuppa u razgovorima što su ih zajedno vodili, a u kojima se jasno razabire izraziti aktivistički profil kojim su pristupali umjetnici angažirani u organiziranom antifašističkom otporu.
Ono što izdvaja tu izložbu u cjelokupnom korpusu izložbenih praksi u cijeloj Europi jest njezin ilegalno-oporbeni karakter, ali i hrabrost onih koji su sudjelovali. Nije teško zamisliti kakvu bi sudbinu izlagači doživjeli da je za nju saznala fašistička uprava. Ta je izložba bila izvan sustava kontrole, osigurana tek budnim okom Gradskog NOO-a. Iako je bila tajna, brojala je oko dvije tisuće ilegalnih posjetitelja koji su kupovali djela i sudjelovali u donacijama kojima se potpomagao rad Narodnooslobodilačke fronte, ali i osiguravala minimalna životna sredstva onim umjetnicima koji ih tada nisu imali. Valja napomenuti kako je 1941. u Splitu zabilježeno tek oko 46.000 stanovnika kojima se "pridružila" impozantna brojka od 40.000 članova okupatorske sile. Kako god bilo, na izložbu se moglo ući isključivo uz odgovarajuću lozinku koja, zbog dobro organizirane i provjerene mreže otpora, nikada nije bila provaljena. Indikativno je mjesto događanja te izložbe, u građanskom stanu Marina Studina i njegove obitelji na adresi Corso Italia 15 (prije toga Ulica Ive Tartaglie, danas Ulica kralja Zvonimira). Naime, opasnost je bila tim veća jer se u istoj kući, na katu poviše, nalazila dentalna ordinacija namijenjena zloglasnoj okupatorskoj sili.
Tu ilegalnu izložbu svakako treba promatrati kao dio organizirane mreže otpora. Njome se jasno artikulirala podrška antifašističkoj ideji i to izložbenom strategijom i likovnim radom. Jasno se demonstriralo i opiranje okupatorskim kulturnim konstrukcijama temeljenima na povijesnim falsifikatima i primjeni sile. Ukazivalo se na to da se i u najvećem beznađu mogu iznaći alternativni načini djelovanja koji mogu poslužiti kao zalog za budućnost. U estetskom smislu to je bila izložba prilagođena jednom decentno uređenom građanskom stanu u kojem se ništa nije napadno isticalo kako se, u slučaju provaljivanja lozinke, ne bi kompromitiralo vlasnike i dovelo ih doslovce pred streljački vod. Radilo se o izložbenoj mimikriji naizgled nespojivih referenci: od socijalno angažiranih sadržaja kroz izložena djela Antuna Zuppe ili Marina Studina do pejzažnih prikaza i gradskih veduta te interijera s mrtvim prirodama ostalih umjetnika.
Slobodna umjetnost Prigodom četrdesete obljetnice ilegalne izložbe koju je Muzej narodne revolucije priredio u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu (1983.) istaknute su temeljne motivacije njezine organizacije. Jedan od važnijih ciljeva bio je onemogućiti diskontinuitet slobodnih umjetničkih aktivnosti u turbulentnim ratnim vremenima – kada okupatorske sile pokušavaju nasilno implementirati vlastitu kulturnu paradigmu – i zadržati prostor za autentičan likovni izraz koji je u službi slobodarskih ideja i održavanja morala umjetnika i građanstva u podjarmljenom gradu. Aktualna izložba Art-Password u Muzeju grada Splita strukturirana je iz dva dijela. U prvom dijelu izložbenog prostora posredstvom panoa s dokumentarnim fotografijama i tekstovima ukazuje se na prilike i opće stanje u gradu nakon dolaska talijanskih okupatora. U drugom dijelu prezentirana su djela umjetnika koji su izlagali 1943. godine, a koja se nalaze u muzejskom fundusu. Dakle, nakana autora nije bila načiniti faksimil izložbe, iako ona estetski s tamnim zastorima aludira na okružje "stroge povjerljivosti", već osvježiti sjećanje i dokinuti namjernu amneziju današnjeg vremena.
Uzimajući u obzir recentniju pojavu mnogih ideoloških stranputica potreba za revalorizacijom ilegalne izložbe i za njezinom analizom bila je potrebna i poželjna kako bi se njezin aktivistički kod mogao prisvojiti kao poticajan poučak suvremenim promišljanjima. Tako bi se osviještenom generacijskom transmisijom mogla formirati solidna i neupitna tradicija antifašizma, kao oblik kolektivne memorije, kako to u svojim teorijskim raspravama artikulira francuski sociolog Maurice Halbwachs (preminuo u nacističkom koncentracijskom logoru 1945. godine), i marginalizirati ili potpuno onemogućiti zloslutne pojave antihumanističke profilacije. Stoga valja završiti s poticajnom eksplikacijom Tonća Šitina. "Cilj je današnje izložbe da u tajanstvenim mrakovima naše povijesne utrobe ne budemo ravnodušni prema ratnim godinama fašističke okupacije 1941.-1944., da se ne prepustimo zaboravu i šutnji, da razvijamo praksu sjećanja koja ne ostaje samo na službenim komemoracijama, već iz mraka baca reflektore na organizirani otpor neofašizma i svim ekstremizmima koji ugrožavaju humanističke vrijednosti."