Tajna Syda Barretta

Mladenačke ljepote poput kakva raskalašenog pjesnika, Syd Barrett je bio zaštitno lice britanske psihodelije tijekom šezdesetih godina. Barrett je dao ime grupi Pink Floyd, bio je vođa benda i njezin gitarist, napisao je većinu njihova ranog materijala, uključujući i prve singlove, Arnold Layne i See Emily Play, te sve osim jedne pjesme na njihovu debitantskom albumu, The Piper at the Gates of Dawn. Objavljen u kolovozu 1967., album je bio spoj dezorijentiranih tekstova i gitarističkih tripova i pribavio je dvadesetjednogodišnjem Barrettu etiketu glazbenog vizionara. Iako je Barrett umro u srpnju ove godine u šezdesetoj godini života, njegov je san nestao prije trideset godina.

Shizofrenija ili nešto drugo?

Dugo se pretpostavljalo da su halucinogene droge, možda u kombinaciji s nekim skrivenim psihološkim stanjem, potamnile i na kraju potpuno ugasile blještavi talent Syda Barretta, koji je kao nestali genij iza Pink Floyda postao kultna ličnost. Sada, Barrettov prijatelj iz prošlosti, i bivši član benda, David Gilmour, iznosi drukčiju teoriju: stroboskopska svjetla koja su pojačavala učinak droga u londonskim underground psihodeličnim klubovima poput UFO-a, Marquee Cluba i Roundhousea, pridonijela su Barrettovoj propasti.

Trenutaka njegovih ispada – kada se iznimno čudno i nepredvidljivo ponašao na pozornici – ima mnogo. Biografi benda uživaju u tim pričama, od kojih su neke apokrifne, a neke istinite. Poput one kada je Barrett zaključao svoju djevojku u sobu i odbijao je pustiti van tri dana, hraneći je keksima koje joj je gurao ispod vrata. Ili kada je na koncertu u Winterlandu u San Franciscu pokušavao ponovno naštimati gitaru tijekom izvedbe pjesme Interstellar Overdrive, sve dok žice nisu same otpale.

Gilmour, njegov prijatelj iz djetinjstva iz Cambridgea, pozvan je da se pridruži grupi Pink Floyd 1968. kako bi svirao prateću gitaru Barrettu, ali propadanje osnivača benda nastavilo se i u roku od nekoliko mjeseci Gilmour ga je u bendu potpuno zamijenio. Nakon dva nezaboravna solo albuma, The Madcap Laughs i Barrett, koji donose posljednje svijetle trenutke njegova genija, Barrett je nestao. Godine 1974. se potpuno povukao iz javnog života. Imao je 28 godina.

Barrettovo loše stanje isprva se pripisivalo “živčanoj iscrpljenosti” – što je bila posljedica iznenadnog uspjeha benda, napornih turneja, a pogotovo konzumacije droga, koje su tako djelovale na mladog umjetnika. Drugi su pak smatrali da je uzrok postojanje nekog prijašnjeg problema, poput shizofrenije ili Aspergerova sindroma. Basist Pink Floyda, Roger Waters, rekao je da je Barrettovo uzimanje LSD-a pogoršalo tegobe koje su i prije postojale, izjavivši 2002. u emisiji Legends na tv-kanalu VH-1: “Nema sumnje da su te stvari jako loše za shizofreničare... nema sumnje da je Barrett bolovao od shizofrenije”.

Ali u nedavnom intervjuu, Gilmour je iznio originalnu teoriju Barrettove propasti: “U ranim danima doista smo često upotrebljavali stroboskopska svjetla na pozornici, a Pink Floyde su prije mojeg dolaska upozoravali na to da to ne bi trebali raditi u tolikoj mjeri. Ljudi su doista doživljavali napade i grčenja dok su bila upaljena stroboskopska svjetla. Ja stvarno mislim da djelovanje droge koju su konzumirali jednako tako kao i stroboskopska rasvjeta mogu svakoga gurnuti preko ruba”.

Psihodeličnost stroboskopske rasvjete

Barrett, koji je u siječnju ove godine bio napunio šezdeset godina, i živio povučenim životom u Cambridgeu, nastavio je proganjati Pink Floyde svojom odsutnošću. Nadahnuo je njihov album iz 1975., Wish You Were Here (pjesma Shine On You Crazy Diamond govori o Barrettu), i doista se stvorio u studiju tijekom snimanja tog albuma, iako se njegova vanjština toliko promijenila da ga bivši kolege iz benda isprva nisu niti prepoznali. Nakon toga se izgubio i to je navodno bio posljednji put da ga je itko od njih vidio. Tijekom ponovnog okupljanja Pink Floyda na koncertu Live 8 u srpnju 2005., Waters je rekao: “Radimo ovo za sve one koji nisu prisutni, ali naravno, posebice za Syda”.

Kao tinejdžeri, godine 1965., Gilmour i Barrett otputovali su u Pariz gdje su kupili knjigu Goli ručak Williama S. Burroughsa, koja je bila zabranjena u Velikoj Britaniji. Dvojica su je mladića pročitala, sjeća se Gilmour, “uz svjetlo baterije u kampu nedaleko od Pariza, i bili smo prestravljeni kada smo nakon povratka u Englesku prolazili kroz carinu, misleći da će nas uhititi zbog nje”.

Nekoliko mjeseci nakon tog putovanja, Barrett je poveo Pink Floyde u nepoznata slušna i vizualna područja. Časopis Melody Maker u kolovozu 1967. izvješćuje o tome kako je nastup grupe bio istodobno “zaglušujuć i osljepljujuć”. Časopis Town, izvještavajući o Pink Floydima kao o “underground kućnom orkestru”, opisuje rasvjetu: “projekcija slajdova je zaogrnula glazbenike i publiku u hipnotične i mahnite šare tekućinom obojane rasvjete. Saća, galaksije i treperući reflektori vrtlože oko grupe akcelerirajućim zanosom, dok se glazba razvija.”

Znanstvena istraživanja pokazuju da stroboskopska rasvjeta na određenoj frekvenciji može stimulirati nepostojeće vizije – boje, šare, pokret, čak i organizirane halucinacije – bez upotrebe droga. U istraživanju iz 1995. pod nazivom Novi halucinogen, objavljenom u časopisu Journal of Mental Science, koje se temeljilo na kliničkim studijama provedenim na Sveučilištu u British Columbiji, John Smythies je bio prvi koji je objavio podatke o tome da treperenje svjetla može izmijeniti i pojačati djelovanje halucinogenih droga. Zbog oba razloga rasvjeta je postala integralni dio psihodelične underground scene šezdesetih, gotovo jednako važna kao i sama glazba. Kako je to Barrett rekao u jednom intervjuu godine 1967.: “Smatramo da su glazba i rasvjeta dio iste scene, jedno pojačava i nadopunjava ono drugo”.

I dok većina ljudi izložena treperenju svjetla doživljava samo lijepe vizije, malo ljudi pripada skupini foto-epileptičara kod kojih ono može izazvati napadaje epilepsije, kako one slabije, napadaje “odsutnosti”, tako i ozbiljne, snažne napadaje. Neka djeca koja pate od tog poremećaja su naime, razvila i naviku namjernog izazivanja napadaja odsutnosti pri izlaganju snažnom svjetlu ili jakom suncu - tako što pomiču prstima ispred sklopljenih očiju. Znanstvenici objašnjavaju takvo ponašanje kao način na koji djeca bježe od stresnih situacija ili dosade.

Mozak izvan sadašnjosti

Gilmour kaže da je rasvjeta utjecala i na njegovo sviranje: “Bilo je teško svirati, na pozornici, a da si pri tome potpuno čist. Tom stroboskopskom svjetlu, čak i kada bi zatvorio oči, nisi mogao umaći. Definitivno je u interakciji s tvojim tjelesnim ritmom ili tvojim moždanim valovima ili nešto tako, radi se o dosta čudnoj stvari. Fantastično djeluje. Zaista te dovede do toga da osjećaš kako ti je teško zadržati svoj mozak u sadašnjosti. Za glazbenikov mozak je poprilično korisno da ne bude u sadašnjosti, nego da na neki način bude u vlastitom svijetu”.

“Sva se krivnja za Sydovu propast, znate, svaljuje na drogu, ali uopće nije teško prihvatljivo pretpostaviti da je stroboskopsko svjetlo u kombinaciji s drogom pridonijelo urušavanju njegovih sposobnosti.”

Kada je Smythies, koji sada radi u Centru za proučavanje mozga i kognitivnih sposobnosti na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu, doznao za Gilmourovu teoriju, reagirao je na sljedeći način: “Sigurno je moguće da dugotrajno treperenje i prekomjerno uzimanje LSD-a mogu doći u interakciju. Pitam se jesu li imali sličan učinak i na ostale rock zvijezde?”

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno u kanadskom časopisu National Post, 12. srpnja 2006.