Tajne razbijanja glava po stadionima

U Hrvatskim noćima (V. B. Z, Zagreb), antologiji ujedinjenih pripovjedačkih snaga Britanije i Hrvatske, Niall Griffits priča priču o Britancu koji se u autobusu upoznaje s nekim simpa dečkima s kojima na kraju razmjenjuje majice. Što i ne bi, mislio je, momci su totalno ok. Popili su skupa malo rakije, malo su spikali, a onda im je, na koncu, dao svoj dres Manchester Uniteda za njihov Dinama. Na putu je za Split, pijaniji nego ikad u životu, a travarica mu u glavi fijuče kao kakav divlji vjetar. No sve je sjajno! Svijet se doduše malo ljulja, ali Bože moj! U Splitu, međutim, sjajna ideja iz autobusa ispadne totalna glupost. Tijekom jedne šetnje okruže ga neki momci i počnu gurkati. Pritom ga udaraju, ne baš prijateljski, po prsima, negdje baš oko grba nogometnog kluba u čijoj majici šeće. On isprva ne kuži, a onda mu počne svitati; to je vjerojatno u vezi s dresom koji je nepromišljeno odjenuo u busu. Ovo su vjerojatno navijači suparničkog tima. Koja gabula! Ovdje ne pali ni praviti se Englez, pogotovo što se on ni ne mora praviti da je Englez. Pravi pravcati Englez u pravom pravcatom Dinamovu dresu usred pravog pravcatog Splita! Situacija je sablasna, mora se priznati, i osim Ericha Von Lustbadera, čiji bi junak puknuo nasilnike tako jako da bi letjeli sve do Marjana, svi drugi pisci mogli bi samo sjesti i krenuti s opisima likova, da ne kažem junaka, u bijegu. Bijeg, da – tko to npr. nije poželio pobjeći kada natrapa na navijačku hordu koja luta gradom prije utakmice?

Dougie Brimson je bio navijač, zapravo član jedne ozbiljne navijačke skupine. Pravi navijači nisu uz klub samo kada mu ide; oni ga prate i kad je situacija na tablici za njihove ljubimce nepovoljna. U filmu Green Street Hooligans, na kojemu je Brimson radio kao koscenarist, Matt, Amer i novopečeni navijački fan, šeta s vođom navijačke skupine Green Street Elite, Peteom. Pete mu objašnjava kako svaki klub ima “firmu”, neki čak i dvije: to su navijači koji idu svugdje s klubom i koji žive za to da naprave kaos u sukobu s “firmom” suparničkog tima. Neki klubovi igraju odličan nogomet, ali su im navijači nikakvi: Arsenal npr. I obrnuto naravno. West Ham je klub sa sredine tablice ali ima jake navijače, dobitne kombinacije tvrdih glava, teških šaka i lakih nogu. A svi imaju kodeks, određeno osjećanje časti: nisu kao crnci u Americi, ne pucaju iz automobila na djecu, bore se isključivo jedni s drugima. Matt na jednom mjestu izgovara ključnu rečenicu: “Iako nikada nisam živio tako opasno, istovremeno se nikada nisam osjećao tako sigurno”. Ovu dimenziju ističe i redateljica filma, Lexi Alexander, po kojoj je ovdje – u fenomenu nogometnih navijača – prije svega riječ o prijateljstvu i bratstvu kakvi danas izumiru.

Dougie Brimson autor je koji se fenomenom nogometnog nasilja bavi godinama. Ovaj bivši narednik RAF-a (britanskog vojnog zrakoplovstva) autor je četiriju knjiga kojima pokušava proniknuti u korijene i socijalne segmente razbijanja glava po stadionima i oko njih: Everywhere We Go, England, My England, Capital Punishment i Derby Days. Napisao je i triler The Crew, po kojemu je snimljena tv-serija, kao i Top Dog, svojevrsni nastavak The Crewa. Trenutačno mu je pred izlaženjem (ako već nije izašla) knjiga Kicking Off, u kojoj nastavlja svoja istraživanja o nogometnom huliganizmu. Ovako hladno ispričano Brimson ispada nešto poput britanskog Srđana Vrcana, koji u svojoj knjizi Sport i nasilje analizira prepletenost polit-ekonomskih interesnih sfera oko klubova i igrača; navijači su kod Vrcana izmanipulirana plemena. Brimson, međutim, nema ni “a” od akademske note, stiže, za razliku od našeg fakultetlije, iz baze, s ulice, ksenofobičan je, diči se engleštinom, smatra kako mnoge kritički prema fenomenu nogometnog huliganstva nastrojene nacije upravo Englezima duguju postojanje i tome slično.

Sam fenomen iscrpno izlaže od prvih navijačkih koraka pa sve do hodočašćenja starim kontinentom s omiljenim klubom (gdje posebno hvali Njemačku, koja je sjajno organizirala prijam navijačkih skupina, uspješno ih izoliravši od protivničkih grupacija). Čak, u svom povremeno autentično-mračnom feelingu potegne pitanje nije li navijaštvo posljednji branik pred posvemašnjim tonjenjem Engleske u – mediokritetizam. Detaljno opisuje načine na koje su tehnologije utjecale na oblike navijačkih organiziranja; ključna mjesta naravno pripadaju mobitelu i Internetu. Dosta je gorak, čak gnjevan, jer nije slijep za manipulativnu dimenziju ovog sporta. Uprava kluba ubire novce, dok iskreni, istinski fanovi istovremeno dobivaju po leđima i bivaju krucificirani kroz napise po tiskovinama i izvješća u drugim medijima. Već je primijećeno (između ostalih i dr. Vrcan) kako se posljednjih godina nogometizacija navijaštva epidemijski proširila i nekim drugim sportovima. Ovaj moćni ispušni ventil – bez obzira na brojne tragične ishode koje mislim da nije potrebno nabrajati jer su svima poznati – država brani, čuvajući ga, zbog već spomenuta financijskog učinka kojemu treba pribrojiti i karnevalizacijski socijalni dodatak ovjekovječen parolom “kruha i igara”.

U Nogometnom nasilju u Europi jedno poglavlje posvećuje i nama, pišući o rivalitetu između Torcide i Bad Blue Boysa. A sve to napisano je ne samo kao pogled u nego i kao pogled iz fenomena koji opisuje.