Steven Shaviro  

Taktike preobrazbe suvremenog života

Gramatika mnoštva Paola Virna obrađuje teme poput onih u djelima Michaela Hardta i Tonija Negrija. Mnoštvo je, suprotno starijim predodžbama o narodu ili proletarijatu, okupljanje bez jedinstva. Ljudi se okupljaju u mnoštvo na temelju onoga što imaju zajedničko, no, pritom ne postaju Jedno, bez podčinjavanja svojih pojedinačnosti i bez negiranja njihovih međusobnih razlika. Virno, poput Hardta i Negrija, koncept mnoštva izvlači od Spinoze i tvrdi da je njegov oblik organizacije osobito prikladan našem postmodernome, umreženom društvu (koje Hardt i Negri nazivaju Imperij, a Virno ga – više usredotočen na načine proizvodnje – zove "postfordovsko" društvo).

Mnogim čitateljima (uključujući i mene) Hardtove i Negrijeve utopijske invokacije mnoštva činile su se nekako nejasne i upravo je u tome Virnova knjiga posebno korisna. Virno nudi niz različitih perspektiva u vezi s mnoštvom. U osnovi tvrdi da u postfordovskoj proizvodnji radnička snaga (sposobnost proizvodnje) mobilizira kapitalizam (što je tradicionalna marksistička formulacija) manje od onoga što je Marx nazivao opći intelekt, tj. čitav niz ljudskih kapaciteta i sposobnosti, i mentalnih i fizičkih.

S jednog stajališta to je prilično strašno: to znači da kapital od radnika traži ne samo trud tijekom određenog broja sati dnevno, nego njihovo čitavo vrijeme: naše snove i intuicije, naše strasti i povijesti, naše slobodno vrijeme kao i naš rad. To možemo vidjeti u širenju predodžbi o intelektualnom vlasništvu jednako kao i u načinima kojima su slobodno vrijeme i vrijeme rada sve više podvrgnuti potpunom širenju komodifikacije i brandinga. I ta totalizacija onoga što kapitalizam traži od radnike ide ruku pod ruku sa strategijama fleksibilne akumulacije, s njezinim naglaskom na pola radnog vremena, prekovremenim satima, stalnim promjenama uloga, pritisku za inovacijom u svakodnevnoj aktivnosti itd.: što sve ne samo da degradira svakoga (uključujući "profesionalce" s jedne strane, te nezaposlene i one koji rade posao ispod svojih sposobnosti s druge) na status radnika, nego sve više postavlja sve radnike u položaj onoga što je Marx nazivao vojskom industrijske rezerve (ni jedan posao nije stalan, svatko je zamjenjiv itd.).

Takvi uvjeti proizvode kategoriju mnoštva. Specijalizacija, ili podjela rada, sve je više stvar prošlosti. U postfordovskom svijetu svi se sve više oslanjaju na uopćeno "dijeljenje komunikativnih i kognitivnih sposobnosti". Rad sve više postaje izvođački u smislu da više proizvodi same proizvodne aktivnosti, nego krajnje materijalne proizvode. To odgovara onome što Hardt i Negri zovu afektivnim radom a ostali uslužnom ekonomijom. To znači da su poesis (stvaranje) i praxis (politička ili kolektivna aktivnost) ujedinjeni možda prvi put u ljudskoj povijesti. Cijela je industrija obuhvaćena industrijom kulture: nije riječ o tome da se automobili više ne proizvode, nego o tome da automobilsku industriju – od toga kako je rad obavljen u sektoru prodaje do toga kako oglašavanje daje automobilima njihov kulturni znak i važnost – kontroliraju tehnologije informacije i komunikacije, što uključuje ljude u potpunosti, a ne samo njihove specijalizirane oblike rada. "Industrija komunikacije", kaže Virno, "igra ulogu industrije sredstava proizvodnje". Nema nikakve hakerske klase koju pretpostavlja McKenzie Wark jer su u stvari svi hakeri i sve društvene aktivnosti utemeljene su na hakiranju.

To još zvuči prilično distopijski: kapital danas traži sve od mene, dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, a ne samo osam sati na dan. No, upravo u tome Virno – uvjerljivije, prema mojemu mišljenju, od Hardta i Negrija – vidi temelj za preokret. On preporučuje strategije "građanskog neposluha" i "izlaza": oblike otpora koje se više ne oslanjaju na mračnu dijalektiku između prepuštanja i kršenja, nego jednostavno premješta temelje društvene aktivnosti. Prema mojemu sudu, skidanje mp3-ja je podcijenjen primjer toga što Virno preporuča.

No, što je još važnije, Virno ističe kvalitete mnoštva koje, čak i ako su prvobitno proizašle iz kapitalističkog izrabljivanja, nužno postoje kao višak u tom izrabljivanju. Kapitalizam funkcionira prisvajanjem viška koji stvara rad; no, u uvjetima općeg intelekta, proizvedenog samom postfordovskom ekonomijom, postoji višak koji ni jedan režim privatizacije ne može preoteti ni kontrolirati. To je tako prije svega zahvaljujući pukoj činjenici da je intelekt danas "opći": kreativnost i izražavanje nisu više osobni ni privatni. Što više izražavam vlastite jedinstvenosti, to više odbacujem konformizam u odnosu na izvana nametnute norme, to više shvaćam da su moji vlastiti izrazi u stvari kolaborativni: da se preklapaju s izrazima drugih, pozivaju se na njih i pretpostavljaju ih. Baš kao što su producenti hip-hopa najoriginalniji i najkreativniji kada rade sa semplovima – prerađuju ih – izvlače ih iz već postojećih pjesama. Vlasništvo je krađa. Zapravo nema privatnog jezika, kako je rekao Wittgenstein. Virno analizira taj proces na mnogo načina. Oslanjajući se na Gilberta Simondona, raspravlja o procesu individuacije u mnoštvu: načini kojima izražavam svoju jedinstvenost u komunikacijskom kontekstu općeg intelekta utječu na sve tradicionalne podjele na privatno i javno.

Virno analizira i kategorije poput ispraznog razgovora i znatiželje koje je kritizirao Heidegger (promatrajući ih s užasom i gađenjem kao neautentične načine postojanja, svojstvene neupućenoj masi) i pokazuje kako ih je bolje smatrati građanskim vrlinama i izvorima pronalaska i obnove. I Virno razmatra pitanje emocionalnih tonaliteta mnoštva, načina na koje određene osjećaje ne osjećamo toliko subjektivno, koliko su već ugrađeni u naš način života u postfordovskom društvu (u toj raspravi snažno odjekuju neki argumenti koje je iznio Brian Massumi o pred-subjektivnim osjećajima).

Još proučavam posljedice Virnovih argumenata. Samo određivanjem novih temelja osjećaja i subjektiviteta koji obilježavaju postfordovsko, umreženo društvo, možemo početi razmišljati o taktikama političke preobrazbe. To je temelj mojega trenutačnog djela-u-nastajanju o postmodernoj estetici, a Virnovu knjigu smatram iznimno poticajnom.

David Toop, Haunted Wetaher

David Toop već je dugo jedan od mojih najdražih autora koji pišu o glazbi. Njegova se nova knjige zove Haunted Weather: Music, Silence and Memory, a u njoj je riječ o različitim oblicima suvremene eksperimentalne glazbe, uključujući slobodnu improvizaciju, ambijentalnu glazbu, glazbu potpuno proizvedenu na računalima, glazbu proizvedenu slučajnim postupcima ili generativnim algoritmima, glazbu koja je toliko minimalistička i toliko tiha da se jedva razlikuje od tišine itd. Knjiga se bavi i psihoakustikom i afektivnošću sviranja i slušanja glazbe, maglovitošću razlike između glazbe i ostalih vrsta zvuka, načinu na koji se povezujemo sa zvučnim okruženjima, utjecajima digitalne tehnologije na doživljavanje glazbe, slušanju kao doživljavanju prostora, načinu na koji zvuk priziva sjećanje itd. Toopov pristup nije sustavan ni teorijski, nego asocijativan i evokativan: on kliže od teme do teme, od jednoga glazbenog komada do drugog, od razgovora i anegdote preko opisa do otvorenog osporavanja. Rijetko iznosi određene teze, no stalno nudi sugestivne formulacije, hranu za razmišljanje. Sviđa mi se njegov stil zbog bogatstva emocionalno nabijenih detalja kojima opisuje glazbene kompozicije, od kojih većinu vjerojatno nisam ni čuo (premda je Toop sastavio CD koji je dodan knjizi). Haunted Weather je knjiga toliko predivna, i gotovo toliko neopipljiva, koliko je to i glazba o kojoj govori: pripovijedanje u njoj teče lagano, a njezine ideje proganjaju čitatelja a da se nikada ne učvrste u stajališta koja možete točno odrediti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole