Takvi smo kakvi smo

U Parizu vas upozore prije nego što isključe vodu, ali u Normandiji se očekuje da to sami znate. Također se očekuje da budete spremni na to, i upravo je to ono što me svaki put zatekne. Ipak, pokušavam se snaći. Lončić pileće juhe može poslužiti za brijanje, a, kad zatreba, uvijek mogu pronaći nešto čime ću napuniti zahodski kotlić: sok od naranče, mlijeko, jeftiniji šampanjac. Kad bi stvarno zagustilo, valjda bih se mogao zaputiti u šumu i okupati u rijeci, iako, zapravo, stvari nikad nisu otišle baš tako daleko.

Najčešće nam vodu isključuju zbog nekakvih radova, bilo u našem selu, bilo u susjednom. Iskopa se rupa, zamijeni se cijevi, i unutar nekoliko sati stvari se opet vraćaju u normalu. Ono što je misterija jest kako je sve to savršeno usklađeno s mojim dnevnim rasporedom. Time hoću reći da slavina presuši upravo u trenutku kad se izvlačim iz kreveta, što je obično između deset i pola jedanaest. Meni je to rano, ali za Hugha i većinu naših susjeda to je već gotovo sredina dana. Što rade u šest ujutro, nitko ne zna. Znam samo da su nevjerojatno ponosni na to i govore o svitanju kao da je riječ o osobnoj nagradi, koja im je dodijeljena na temelju njihove velike kreposti.

Posljednji put kad je nestalo vode bilo je rano ljeto. Ustao sam u svoje uobičajeno doba i vidio da je Hugh negdje drugdje, radeći štogod bilo ono što već radi. Tako sam morao sâm riješiti problem kave, što je svojevrsna kvaka 22, s obzirom na to da mi za bistru glavu treba kofein, a da bih do njega došao moram biti bistre glave. Jednom sam je, još u polusnu, napravio s Perrierom, što može zvučati prihvatljivo, ali zapravo nije. Drugom prilikom zagrijao sam ostatke nekog čaja i prelio ga po kavi. Da je taj čaj bio crni, a ne zeleni, kava bi još nekako i funkcionirala, ali ovako je rezultat bio oduran. Bila je to jedna od onih stvari koje ne želite probati više od jednom, tako da sam ovaj put preskočio čajnik i zaputio se ravno prema vazi s poljskim cvijećem, smještenoj uz telefon na jednom od stolova u dnevnoj sobi.

Hugh ga je nabrao prethodnog dana, i srce mi se paralo pri pomisli na njega kako se probija blatnjavim poljem s buketićem u ruci. On i inače ima običaj raditi takve stvari koje, na određeni način, nadilaze pederluk i čine se primjerenijima nekoj samozatajnoj supruzi osvajača Divljeg zapada – recimo, pravljenje džema ili šivanja zavjesa za spavaću sobu. Jednom sam ga uhvatio kako na obali rijeke udara našu prljavu odjeću o kamenje. To je bilo prije nego što smo nabavili perilicu, ali, ipak, mogao je prati rublje u kadi. “Tko si ti?”, upitao sam ga i, kad se okrenuo, gotovo sam očekivao da ću vidjeti bebu na njegovim grudima, i to ne smještenu u nekoj od onih udobnih nosiljki, nego zajapurenu i grčevito zakvačenu vlastitim zubima.

Kad Hugh udara gaćama o kamenje uz rijeku ili zaključi da bi bilo zabavno da sam melje brašno, sjetim se para koji sam jednom susreo. Bilo je to prije puno godina, ranih devedesetih. Živio sam u New Yorku i vratio sam se u Sjevernu Carolinu za Božić, pri čemu mi je prvi prioritet bio napušiti se i ostati u tom stanju. Moj brat Paul poznavao je tipa koji je možda imao neku travu za prodati; obavljen je telefonski razgovor i, kako to već ide, našli smo se u kamp prikolici dvadesetak milja od Raleigha.

Diler se zvao Mali Mike, a Paula je zvao “buraz”. Izgledao je kao srednjoškolac ili, još bolje, kao jedan od onih klinaca koji su pobjegli od kuće i onda proveli cijeli dan muvajući se po parkiralištu – radnički kombinezon, konjski rep, komad žice zakačen u njegovo svježe probušeno uho. Nakon nekoliko riječi o autu mog brata, Mali Mike nas je uveo u prikolicu i predstavio svojoj ženi koja je sjedila na kauču i gledala božićni program. Noge u najlonkama digla je na stolić, a među nogama joj je, malo niže od krila, sjedila perzijska mačka ravnoga lica. I ona i mačka bile su razmaknutih očiju i riđe, iako je ženina kosa bila djelomično skrivena ispod vunene kapice. Žena je ostala sjediti kad smo brat i ja ušli u prostoriju. Valjda je ne mogu kriviti za negostoljubivost – pokušavaš tu malo gledati televiziju s mačkom, a onda se pojave ta dva tipa – ljudi koje čak niti ne poznaješ.

“Ne obraćaj pozornost na Beth”, reče Mali Mike i pljesne djevojku po nozi.

“Au! Šupčino.”

Krenuo je prema drugoj nozi, a ja sam se pretvarao da se divim božićnom drvu, koje je bilo minijaturno i umjetno, smješteno na barskom stolcu uz ulazna vrata. “Baš je lijepo”, rekoh, a Beth me prostrijelila pogledom punim nepovjerenja. Lažljivče, govorio je. Kažeš to samo zato što moj glupi muž prodaje žižu.

Njoj bi stvarno bilo draže da nismo bili tamo, ali čini se da nas je Mali Mike smatrao dobrodošlima. “Sjedni”, rekao mi je. “Ajmo si uzeti cugu.” On i Paul otišli su do frižidera po pivo, a djevojka je naručila rum-kolu. Potom se opet okrenula prema televizoru, zabuljila se u ekran i rekla: “Ovaj je program dosadan. Dodaj mi crnčugu”.

Nasmiješio sam se mački, kao da će to nekako izgladiti stvari, a kada je Beth pokazala prema drugom kraju stolića shvatio sam da govori o daljinskom upravljaču. U drugim bih okolnostima mogao nabrojati niz razlika između crnaca, koji su bili prisiljeni raditi bez plaće, i crnog daljinca na baterije, koji nije imao ni svijesti ni osjećaja i nije mu smetalo raditi besplatno. Ali, deal još nije bio dogovoren, a više od svega želio sam svoju drogu. Stoga sam dodao daljinac i gledao kako dilerova žena prebacuje s kanala na kanal, tražeći nešto što će je zadovoljiti.

Upravo je zastala na nekoj komediji kad su se Paul i Mali Mike vratili s pićem. Beth je bila nezadovoljna količinom leda i, nakon što je sugerirala da bi baš mogla i odjebati, naš je domaćin posegnuo u remen svojih hlača i izvukao vrećicu marihuane. Bila je veličine malog jastuka, barem četvrt kile, i, dok sam ja napasao svoje oči na njoj, Mali je Mike odgurnuo noge svoje žene sa stolića i rekao: “Kučko, donesi mi vagu”.

“Gledam televiziju – donesi si sam.”

“Kurvo”, reče on.

“Šupčino.”

“Vidiš s kakvim sranjima moram živjeti?”, uzdahnu Mali Mike i povuče se u stražnji dio prikolice – spavaću sobu, pretpostavljam – vraćajući se minutu kasnije s vagom i papirima za motanje. Žiža je bila ljepljiva i s puno vrhova, a njezin me miris podsjetio na božićno drvce, premda ne ono koje je čučalo na barskom stolcu. Nakon što je izvagao moju porciju i izbrojao moj novac, Mali je Mike smotao džoint, zapalio ga, povukao dim i dodao mom bratu. Džoint je potom došao do mene i, taman kad sam ga dodavao natrag našem domaćinu, oglasila se njegova žena: “Hej, a mene se na računa?”.

“Gle tko bi se htio igrati”, reče njezin muž. “Žene. Isisat će jebeni papir s džointa, ali kad tatici treba malo popušiti, uvijek će reći da ih boli grlo.”

Beth je pokušala govoriti i zadržati dim u isto vrijeme: “Zhašhuthi, šhupčhino”.

“Je li ijedan od vas dvojice oženjen?”, upita Mali Mike, a Paul odmahnu glavom. “Ja sam se jednom bio zaručio, ali David nikad nije otišao tako daleko, s obzirom na to da je peder i tako to.”

Mali se Mike nasmijao, a onda me pogledao. “Stvarno?”, reče. “Govori li mi buraz istinu?”

“O, on ti je sav u tom sranju”, reče Paul. “Ima svog dupelisca – hoću reći dečka – i sve to.”

Mogao sam i sâm nešto reći, ali na neki je način bilo ugodno slušati mog brata koji je zvučao gotovo ponosno, kao da sam kućni ljubimac koji je naučio računati.

“Ha, eto, nikad se ne zna”, reče Mali Mike.

Njegova je žena tada živnula i postala skoro pa druželjubiva. “Taj tvoj dečko”, reče. “Da te pitam – koji je od vas žensko?”

“Pa, nijedan od nas”, rekoh joj. “To je ono što nas čini homoseksualnim parom. Obojica smo dečki.”

“Ma ne”, reče ona. “Hoću reći, kao u zatvoru i tako to. Jedan od vas mora biti tamo zbog ubojstva a drugi zbog pedofilije ili tako nečeg, zar ne? Mislim, jedan mora biti više kao normalan muškarac.”

Htio sam pitati bi li to bio ubojica ili pedofil, ali sam, umjesto toga, prihvatio džoint i rekao: “O, mi živimo u New Yorku”, kao da je to bio odgovor na pitanje.

Ostali smo u prikolici još pola sata, a tijekom vožnje natrag u Raleigh razmišljao sam o onome što je rekla dilerova žena. Njezini su primjeri bili pomalo uvrnuti, ali znao sam što je htjela reći. Ljudi koje poznajem, ljudi koji žive u kućama i ne zovu daljinski upravljač “crnčugom”, često su me pitali isto pitanje, iako obično u odnosu na lezbijke, koje su uvijek ili odsutne ili na sigurnoj udaljenosti. “Koja je od njih muško?”

Zapanjujuća je količina vremena koju određeni heteroseksualni ljudi posvećuju gej seksu – pokušavajući dokučiti što ide kamo i koliko često. Oni ne mogu zamisliti nikakav sustav izvan svog vlastitog i čini se da su opsjednuti idejom uloga, i u krevetu i izvan njega. Tko koga zove kučkom? Tko više plače kad mačka ugine? Tko provodi najviše vremena u kupaonici? Pretpostavljam da misle da je sve tako jasno podijeljeno i odijeljeno, iako naravno da nije. Hugh može kuhati, štoviše i nositi pregaču dok to radi, ali on i cijepa drva za ogrjev, popravlja bojler, a mogao bi mi i slomiti ruku, s ništa više napora od onog koji mu je potreban za ubrati maslačak. Čini li ga to ubojicom, ili ga vlastoručno izrađene zavjese spuštaju na razinu pedofila?

Razmišljao sam o tim stvarima dok sam promatrao poljsko cvijeće koje je skupio dan prije nego je nestalo vode. Neki su cvjetovi bili u bojama koje asociram uz prometne znakove, a drugi zagasito ljubičasti, sa stabljikama tankima poput žice. Zamišljao sam Hugha kako zastaje, a možda čak i kleči dok ih ubire, a potom sam zgrabio cijeli buket i bacio ga kroz prozor. Nakon što sam to učinio, odnio sam vazu u kuhinju i izlio žutu vodu u tavu, u kojoj sam je zakuhao kako bih napravio kavu. Skupo ću to platiti kad moj čovjek dođe kući, ali barem ću dotad biti budan i u stanju uvjeravati ga, možda i uspješno, da sam ja sva ljepota koja će mu ikad biti potrebna.

S engleskoga preveo Trpimir Matasović.

Objavljeno u časopisu The New Yorker, 19. veljače 2007. godine.

David Sedaris (1956.) jedan je od vodećih suvremenih američkih humorista. Debitirao je 1994. zbirkom pripovijetki Barrel Fever, a svih pet koje su uslijedile – Naked (1997.), Holidays on Ice (1997.), Me Talk Pretty One Day (2000.), Dress Your Family in Corduroy and Denim (2004.) i When You Are Engulfed in Flames (2008.) uvrštene su na prestižnu listu New York Times Best Sellers. Redovito objavljuje u časopisima Esquiere i The New Yorker. Najčešće su teme njegove uglavnom autobiografski intonirane proze odrastanje u Sjevernoj Carolini, grčko naslijeđe, konzumacija droga, homoseksualnost i život u Francuskoj.