Krik
Kad bi suze zaprijetile pretakanjem preko odbrambenih nasipa donjih kapaka, ona bi odlazila. Odlazila bi pogurena od bola, poput starice ophrvane kostoboljom, a vraćala bi se vedra, drčno uspravljena i nasmijana. Nasmijana. Uvijek sam se pitala kuda je to majka odlazila i šta je vraćalo osmijeh na njeno lice. Taj osmijeh je bio toliko blag, topao i pun ljubavi da je usud htio da se njime rijetko kiti. Ništa na ovom svijetu što je tako divno ne može da se vidi često, da bude svakodnevno. Možda upravo to izbjegavanje jame običnosti i zamke rutine i jeste tajna ljepote. Ipak, voljela bih da se majka više smijala.
Kako sam rasla i majčini tajnoviti odlasci su bivali češći i, čini mi se, dugotrajniji. Ti odlasci su me činili nervoznom i razdražljivom, mučili su me i razdirali, rasplamsavali stotine maštarija: Možda ima ljubavnika? Da ne ide, kojim slučajem, u crkvu? Odlazi li kod neke prijateljice za koju ne znam?
Nisam tu misteriju više mogla da podnesem pa sam jednog julskog sutona odlučila da je pratim. Kao lik iz neke predstave pozorišta sjenki slijedila sam je do zabačenih užirenih šuma hrasta lužnjaka, nasukanih na meandru s druge strane rijeke. Pritajila sam se iza golemog stabla koje je ko zna kada bacilo kvrgavo sidro u raskvašeno i plodno tlo. Hladne kaplje rosile su moje čelo. Srce mi je marširalo sve glasnije, odzvanjajući tako jako da sam mislila da će me odati. Ništa se nije dešavalo. Majka je stajala nepomično, poput bronzane statue. Moje su zjenice igrale tango, prilagođavajući se tmini koja se tromo penjala prema krošnjama. Dah mi je bio plitak, nalik onome koji me je obuzimao trenutak prije otvaranja rođendanskog poklona. Uzbuđenje, iznenađenje i... Vrisak! Gotovo neljudski krik iz dubine majčine utrobe probudio je tek usnule ptice. Jeza od prizora strave širila se mojim butinama, podlakticama i grudima. Majčin krik, otežao od naplavina bola, izdaje i samoće kao da je trajao satima. A nakon njega uslijedio je još jedan. I još jedan. Pomislila sam kako joj vatra gnjeva zasigurno žeže grlo i kako mora da je jednako teško zadržavati bol u sebi i puštati je iz sebe. U zakatranjenoj mrklini, među nepomičnim i nijemim arhivarima što istoriju zapisuju i čuvaju u godovima, silueta majke se grčila i uvijala nastojeći da udahne snagu za novi krik. I novi. I još jedan. Zaplakala sam tiho. Nisam znala da li plačem od tuge ili zbog straha. Straha od utvare ispred mene koja nije podsjećala na moju majku. Straha od toga da je možda ovaj kipteći užas njeno pravo lice, a da su brižljivost, blagost i smirenost samo gluma, opsjena djece koja ne moraju da znaju za njene patnje. Straha od nepoznanica koje još vrebaju i čekaju da poharaju čistotu uma i srca. Straha od života koji okrutno i bez najave umije ništiti ljubav, radost i sreću.
Jedva čujno sam se okrenula i zaputila kući. Zamičući za grmlje, čula sam majčin posljednji hrapavi vrisak kako se pretvara u hropac, da bi skončao ugušen u talasima jecaja. Ušla je nedugo nakon mene. Poljubila me i pomilovala me po kosi smiješeći se.
Fuga
Leonu Rotu
...Nezaposlenost je dosegla novi maksimum i u ovom trenutku svaki drugi stanovnik nema posao. Sa vrha stižu riječi ohrabrenja uz apel da se građani strpe još malo jer uskoro stižu bolji dani...
Već tri mjeseca nije pratio vijesti. Osjećao se dobro; njegovi veliki tamni podočnjaci su donekle okopnili, lice mu se odmrštilo i zateglo, a i krv je ponovo zastrujala njegovim obrazima, stidljivo ih rumeneći. Prestao je da grize zanoktice, a nekad jedva primjetne pauze između cigareta su se razvukle u višečasovno ritmično bešumno udisanje čistog vazduha.
...Osnovne životne namirnice – termin koji obuhvata isto što i u srednjem vijeku – poskupjele su treći put ovog mjeseca. Vlastodršci krivicu vide u klimatskim promjenama, sušama, poplavama i dalekom El Ninju čiji se efekti osjete i na stanju ovdašnjih robnih rezervi...
Slušao je muziku. Često i mnogo. Nekada Korsakova, pokatkad fuge Bizea i Šostakoviča, ponekad Majlsa Dejvisa ili Sajmona i Garfankla, ali rijetko kad bilo šta snimljeno nakon ljeta ljubavi 1967. godine (kada su se ulazna vrata počela zaključavati, a ljudi postali sumnjičavi, previše oprezni i lišeni ljepote spontanosti u novonastalom ambijentu paranoje). Smatrao je da nakon ljubavi dolaze samo loše stvari uzrokovane bolom, zavišću, čamotinjom, bijesom. Stampedo bas bubnja, škripanje potrganih žica, cvilenje klavijatura, vrištanje, stenjanje, isprebijani repovi osminki i napukle glave četvrtinki – kakofonski teror se poput bolesti širio iz stana ispod i, nadglasavajući uhougodne note sa njegovog gramofona, nagovještavao poraz ljubavi i njeno povlačenje pred nezaustavljivim naletima nesnosne mržnje i agresije. Stavljao bi tada slušalice preko ušnih školjki, uranjavši tako u plimu samoobmane u kojoj lijepo pobjeđuje ružno, a ljubav pokorava strah i užas.
...Porođaji su urijedili i, kao i liječenje ili sahranjivanje, postali su privilegija bogatih, ili bolje, onih koji to mogu da si priušte. Sve su češći slučajevi da ljudi umiru u svojim kućama, u neimaštini i zaboravljeni od svih, a nadležni se pitaju: “Ko će da plati troškove sprovoda?”...
Spavao je i više nego dovoljno. Deset, ponekad i dvanaest sati. Rijetko je sanjao, gotovo nikada. A i kada bi sanjao, bile bi to epizode iz tuđih života, neke nedoživljene dogodovštine junaka iz pročitanih romana, smijeh boljih vremena što se prolama s drugih geografskih širina. Tih bi se jutara budio posebno okrijepljen, duše zaliječene spoznajom da ima nade, da bolje postoji. Tada bi, uz dozu ugodne jutarnje gorčine koja razgaljuje i budi osjetila, nastavljao da domaštava te paralelne stvarnosti, izmišljajući svoj život i proživljavajući ga na prisojnim stranama bezimenog predgrađa. Ponekad bi, uz dodatni napor, uspio da se prisjeti i stvarnih, rijetkih, ali divnih događaja ili lica što su se izgubila u vrtlogu zbilje koja umara, davi i otuđuje.
...Stopa samoubistava je u porastu. Broj korisnika narodne kuhinje je u porastu. Sve je više maloljetničke delikvencije, prostitucije i kriminala. Nakon što je postalo gotovo nemoguće napustiti državu, mnogi jedini izlaz vide u igrama na sreću i sportskim kladionicama...
Već tri mjeseca nije pratio vijesti. Premda se osjećao bolje, nikako nije uspijevao da u potpunosti spere sa sebe prljavštinu i čemer svakodnevice koja nadire sa svih strana. Kada bi želio da uživa u tišini, čuo bi zapomaganje komšinice kojoj isključuju struju ljudi u tamnim kombinezonima. Kada bi se zaželio svježeg vazduha i kada bi otvorio prozor i virnuo napolje, vidio bi neznane nesrećnike kako rovare po kontejnerima, kako od rahitičnih golubova otimaju okorke hljeba. Vidio bi tročlanu porodicu koja živi u automobilu, tu dole na parkingu, odakle svaki dan odapinju očajne čežnjive poglede na svoj nekadašnji dom iz kojeg ih je istjerala banka. Vidio bi debele policajce koji na uglu zaustavljaju vozače, njuškaju kao psi i traže razloge da ih oglobe.
Bijeg je, ipak, nemoguć, pomislio je.
Obuo se i izašao na ulicu. Nakon par minuta, srušio se pored kioska dok je prelistavao novine. Ljudsko srce, ma koliko čudnovato i snažno bilo, ne može da izdrži toliko loših vijesti.
...Nakon posljednjeg slučaja iznenadne smrti na ulici, lokalne vlasti su se ponovo našle u problemima i s pravom se pitaju: Ko će da plati troškove sprovoda?...