Odmiče vrijeme, ruši se jedna minuta za drugom, približava se sudbina, za njim će se zatvoriti teška, okovana tvrđavna vrata, a orni činovnici, njegovi drugovi, prijeći će preko toga na dnevni red, kao da se ništa nije dogodilo! – On je maštao o velikim putovanjima u nepoznate zemlje, o velikim slikarima, koji su risali revolucije, dječake s grožđem, seljačke svadbe i staklene ženske ruke, o visokim alpskim glečerima, nad kojima krvari koso, žalostivo sunce i zaglibljuje se u ružičasto-zlatna jezera. – Ovdje se mogu ponešto jasniji pojmi dobiti o poduzetnom duhu starih Rimljanah.
Kaže Internet da se u Leidenu, u Kabinetu grafike tamošnjeg sveučilišta, čuva nekoliko crteža s konca 18. stoljeća koji prikazuju izvjesnoga “Gagliuffija”. Nekad je to “N.”, nekad “Marco F.”, nekad samo “Gagliuffi”; on piše za pultom, piše za stolićem, sjedi i čita (ili piše), leži na krevetu, nosi dugi ogrtač i utonuo je u misli, prikazan je kao poprsje. Ja znam tog Gagliuffija.
Civitavecchia Autor je crteža David Pierre Giottino Humbert de Superville (Den Haag, 1781. - Leiden, 1849.), slikar, grafičar i povjesničar umjetnosti, kao i lektor na Sveučilištu u Leidenu i ravnatelj tamošnjeg kabineta bakroreza i gliptoteke; između 1827. i 1832. objavio je u tri sveska Essai sur les signes inconditionnels dans l’art, razmatranje o teoriji umjetnosti, jeziku oblika, boja i kritike. Nadimak Giottino dobio je tijekom dugog studijskog boravka u Italiji (1789.-1800.), jer je njegov tadašnji stil podsjećao na Giotta. Kad je francuska revolucionarna vojska pod vodstvom generala Berthiera 1798. osvojila Rim i uspostavila kratkotrajnu Rimsku Republiku, Humbert je oduševljeno stao na stranu Revolucije; zato se u studenom 1799., prilikom pada Republike i ulaska napolitanskih snaga u Rim, borio kao dobrovoljac u republikanskoj vojsci, te je bio zarobljen i proveo četiri mjeseca u tvrđavi Forte Michelangelo u Civitavecchiji, lučkom gradu osamdeset kilometara daleko od Rima. U ožujku 1800., vjerojatno u nekoj razmjeni zarobljenika, Humbert je bio prevezen u Francusku i oslobođen. Kako znamo iz njegovih memoarskih bilježaka, u Civitavecchiji se zbližio s “Nicholasom Gagliuffijem iz Raguse, bivšim rimokatoličkim svećenikom, istaknutim latinistom, velikim poštovateljem Dantea i rimskim senatorom”. Gagliuffi je bio razmijenjen zajedno s Humbertom, zajedno su i otputovali do Marseillesa.
Arkadski pastiri i pastirice Niz indicija upućuje da je “Nicholas Gagliuffi” zapravo onaj koga hrvatska povijest književnosti poznaje kao Marka Faustina Galjufa (1765.-1834.), latinističkog pjesnika proglašenog “posljednjim našim znatnijim latinistom” (u Körblerovu članku iz Rada JAZU 1912.). Galjuf, porijeklom iz obitelji dubrovačkih trgovaca-pučana iz Kupara, školovao se kod pijarista u Dubrovniku, a od 1780. u Nazarenskom kolegiju u Rimu. Još kao devetnaestogodišnjak (1784.) postao je član učenoga književnog kruga Arkadske akademije (Accademia degli Arcadi), na sastancima čitajući svoje latinske epigrame, elegije i govore; kasnije, od 1792., isticao se improviziranim latinskim prijevodima sastavaka koje su recitirali drugi “arkadski pastiri”, među njima i improvizatorica i balerina Teresa Bandettini (1763.-1837.).
I on se pridružio novouspostavljenoj Rimskoj Republici (proglašenoj 15. veljače 1798.), zajedno s nizom drugih pijarista. Galjuf je skinuo mantiju, uključio se u radnu skupinu za nacrt Rimskog ustava, pa u Tribunat (jedno od dva zakonodavna tijela Republike), pa u uredništvu novina Monitore di Roma; usprkos sklonostima prosvjetiteljstvu, vjerskim reformama i rousseauovskim idejama, čini se da nije zastupao radikalan prekid s kršćanskim vrijednostima, te su ga tijekom frakcijskih previranja svrstali u “umjerene katolike”.
Uno dei più rinomati Nakon pada Republike, nakon zatvora i oslobođenja, Galjuf je neko vrijeme proveo u Parizu, potom u Genovi. Postao je oduševljen pristaša Napoleona, vjerujući da će ovaj nakon bitke kod Marenga (14. lipnja 1800.) Italiji donijeti mir, jedinstvo, nezavisnost i ustavnost. Od 1803. Galjuf je bio profesor na sveučilištu u Genovi (predavao je i građansko pravo te je u tjedniku Poligrafo, 1812. objavljen ulomak njegova prepjeva Napoleonova zakonika u elegijske distihe). Nakon pada Carstva Galjuf je, kao “politički sumnjiv”, isključen sa sveučilišta, a od 1816. bavio se prvenstveno književnošću, putujući po salonima i akademijama srednje i sjeverne Italiji. U doba kad se talijanska elita oduševljavala pjesničkim ekstemporiranjem, bilo je posve moguće živjeti od slave latinskog improvizatora, fascinirajući izvedbenim vještinama vladanja jezikom i metrikom, okretnosti u prenošenju modernih sadržaja na latinski, pamćenja i sposobnosti sinteze, mimike i ekspresivnosti.
Najvažnije je Galjufovo prozno djelo nastalo potkraj života: Specimen de fortuna Latinitatis, “Ogled o sudbini latinskog jezika” (Torino, 1833.), proturomantičarski je tekst koji vidi latinski kao jezik pogodniji od svakog drugog (pa i od francuskog, ondašnjeg ekvivalenta današnjeg engleskog) za međunarodnu, osobito znanstvenu i kulturnu komunikaciju, kao i za bogoštovlje. Galjufovu smrt sljedeće godine zabilježile su brojne talijanske novine; u biografskim je leksikonima svoga vremena opisivan kao “uno dei più rinomati improvvisatori in lingua latina che abbiano esistito dal secolo XIII in avanti”.
Na morskome čekajuć žalu Srećom, nije potrebno da ocjenjujemo tuđi život, niti da hvalimo Galjufa zbog “naprednosti” niti da ga šamaramo zbog “nedosljednosti” i “zaokreta u konzervativizam”. To su etikete; sadašnjost je u prednosti pred prošlošću jer zna rezultate svih utakmica, ali prošlost je jako dobro znala ono što nama izmiče – što se sve događalo na terenu dok su utakmice trajale (tko ne vjeruje, neka ponovo pročita Geparda Tomasija di Lampeduse). Za nas je poticajnije vratiti se u ona četiri mjeseca koja su nizozemski grafičar i dubrovački improvizator-svrzimantija proveli u zajedničkom zatočeništvu u Civitavecchiji. Naime, na listu s jednim od Galjufovih portreta koje je ondje nacrtao Humbert de Superville stoji i nekoliko zapisanih redaka. Humbert je napisao: “Giottino Humbert fec. / étant Prisonnier de Guerre” (“Izradio Giottino Humbert, kao ratni zarobljenik”), a ispod piše “N. Gagliuffi, de Raguse, agé de 35 Ans / Tribun du peuple Romain. / Dum Romanam exul fugeret Gagliufius iram, / Expectans summo in littore, talis erat” (“N. Gagliuffi, iz Dubrovnika, 35 godina star, tribun rimskog naroda. Dok je od rimske srdžbe bježao prognanik Galjuf, na morskome čekajuć žalu, eto, takav je bio.”).
Klasičan u najvećoj mogućoj mjeri Humbertove skice (i općeljudsko iskustvo) sugeriraju da su zatočenici, kad ih je brodolom Revolucije bacio u bajbok, samo jedne stvari imali napretek: vremena. Provodili su ga kako su znali i umjeli. Humberta je Galjuf očito impresionirao; povjesničari umjetnosti na skicama kojima je model bio dubrovački ekspijarist vide “idealizirane prikaze pjesnika”. Vrijedi, međutim, razmisliti i o latinskom epigramu kojim je portret popraćen. Autor mu je, po svemu sudeći, sam Galjuf (epigram nije bio dosad prepoznat kao njegovo djelo – no razasut opus tog improvizatora još nije ni približno definitivno opisan). Poput mnogih epigrama, osamnaestostoljetnih i drugih, pjesmica je na prvi pogled, kombolovskim rječnikom, “neznatna” i “apstraktna”. No, što se pokazuje na drugi pogled?
Najprije, indikativna je sama činjenica da čovjek na muci poseže za latinskim. To nije tek poziranje – odnosno, ako i jest, to je poziranje koje je u krv i pod kožu ušlo toliko duboko da je postalo drugom prirodom. Galjuf je mogao napisati nešto na talijanskom, ili na francuskom, no tada ne bi bio Galjuf. Njegov su medij latinski stihovi.
Istovremeno, latinski stihovi pokazuju da se čovjek sa svojom mukom nosi gledajući sebe kao ličnost iz antike. Primijetite da je Galjuf i “tribun du peuple Romain” i exul koji bježi pred rimskom srdžbom. – Francuska je Revolucija, sa svojim konzulima i štovanjem Bruta (kako onog koji je protjerao Tarkvinija, tako i onog koji je ubio Cezara), s građanskim vijencima (coronae civicae), frigijskim kapama i legijama (legija unovačena u Savoji i Pijemontu zvala se “legija Alobrožana”), bila reinterpretacija antike, osobito rimske. Za revolucionare 1789. antika je predstavljala mnogo više od retoričkog pakiranja i izvora citata: ona je nudila punovažan politički program (ti ljudi nisu dijelili naše cinično viđenje rimske povijesti) i trajno pravno utemeljenje revolucionarnih postupaka (kralj je tiranin – a antički primjeri pokazuju da se tiranina, u interesu naroda, smije ubiti).
Stoga, kad je i u njegovu svijetu eksplodirao takav događaj, klasičan u najvećoj mogućoj mjeri, ni Galjuf – koji antiku nije “reinterpretirao” poput filologa i povjesničara, već ju je, poput dobrog dijela kulture osamnaestog stoljeća, živio – nije mogao odoljeti (pa i Galjufove rezerve prema sekularizaciji imaju antičko-revolucionarni presedan: montanjarski kult Vrhovnoga bića, koje se spominje i u preambuli Deklaracije o pravima čovjeka, proizašao je iz antičkog uvjerenja da građanska zajednica ne može postojati bez vezivnog tkiva religije, ma u što se vjerovalo).
Eto, takav je bio Antika nudi, međutim, i primjere za neuspjeh; exul iz Galjufova epigrama ima pandan ne samo u prognanom pjesniku Ovidiju (kojeg bismo se mi najprije sjetili), nego i u onom političaru čiji je život Manilije, rimski epičar iz prvog stoljeća nove ere, sažeo u epigramatsku opreku consul / exul: “Quod, consul totiens, exul, quod de exule consul” (slobodno: “jer ga je, nakon svih mandata konzula, dočekao egzil, a iz egzila je opet postao konzul”). Radilo se o Gaju Mariju, prvaku populara (“narodne stranke”) – što pak upozorava da Romana ira pred kojom bježi Galjuf nije bila srdžba naroda, nego optimata, opozicije revoluciji, predstavnika aristokracije i ancien régimea.
Napokon, Galjufov je autobiografski iskaz klasičan na još jedan, sasvim apolitičan način. Poanta je epigrama talis erat (“eto, takav je bio”): jednostavno i funkcionalno verbalno pokazivanje na crtež. No Marcijal ima dva dvostiha u kojima je poanta – završetak drugog stiha – upravo “talis erat”. Oba pripadaju zbirkama epigrama kojima se popraćuju jednostavni pokloni (Marcijalova knjiga 13, Xenia, sadrži epigrame uz darove sudionicima na gozbi, a knjiga 14, Apophoreta, prati darove koji se razmjenjuju za Saturnalije, rimski ekvivalent našeg Božića i Nove godine). Epigram 14, 64 govori u ime Panove svirale (Quid me compactam ceris et harundine rides? / Quae primum structa est fistula talis erat. “Zašto se smiješ meni od trske i voska? / Svirala prva od sviju, eto, takva je bila”), a 13, 93 govori o vepru (Qui Diomedeis metuendus saetiger agris / Aetola cecidit cuspide, talis erat. “Strašna čekinjava zvijer što na Diomedovu polju / Pade od etolskog koplja, eto, takva je bila.”). Improviziranje latinskih stihova otkriva sličnost sa solažama u jazzu: improvizator je nosio u sebi opsežnu zbirku efektnih motiva i obrata, svojih kao i tuđih – da bi posegnuo za njima kad se ukaže prigoda. A takva unutarnja zbirka imala je dodatnu prednost da ostaje s improvizatorom čak i u reštu. Čak i u brodolomu revolucije.