Tamna strana ljubavi ili Kak' su jebali naši stari

U danima veljače razgovori o ljubavi obilježavaju većinu medijskoga prostora svakojake vrste. Etnolozima se najavljuju novinari sa sijaset inovativnih pitanja poput: Je li Valentinovo hrvatski tradicijski običaj? Tko je bio Valentin? Što su na selu, nekad davno, zaljubljeni međusobno poklanjali? Traže potvrdu autoriteta za svoju karticu prigodničarskog teksta, ali po mogućnosti da ta potvrda bude opis vrckavog, hihotavog i na seks spremnog narodnog običaja. Etnografska građa u maniri naslova Kak’ su jebali naši stari malo je tajnija, depresivnija, naivnija i tržišno neosvještenija. Pronađena građa pokazuje kako ljubav ima svoju tamnu stranu koja je obilježena tajnošću i strahom. Pri tome mislim na dvije oprečne pojave u tradicijskoj kulturi. Jedno su proricanja i magijske radnje kojima se nastojalo proreći ljubavnu sudbinu ili začarati osobu u koju smo zaljubljeni ili pak osigurati plodnost, a drugo su namjerni pobačaji i kontracepcija.

Bacanja, gatanja, šloganja…

Proricanja vezana uz ljubav bila su, i još uvijek jesu, sastavni dio života, i to uglavnom djevojačkog. Želja da se sazna u koga ćemo se zaljubiti ili hoće li sadašnja ljubav biti ona kojoj je sudbina namijenila da “traje do kraja života” osigurala je dug život proricanju. I nije uvijek bilo potrebno naći osobu koja može protumačiti ljubavnu budućnost. Ljudi su sami odgonetavali značenja pomoću prenošenog znanja o tome što znači sanjati određenu životinju ili osobu, kako tumačiti raspored bačenih sjemenki ili što pokazuje rastaljeno olovo. Društveni pritisak na djevojke da se moraju udati do određene dobi u tradicijskoj je kulturi stvorio cijeli niz psiholoških pomagala koja su trebala nagovijestiti gdje će i kada djevojka sresti svoga budućeg muža. Današnje žene, ali i muškarci, iz istih ili sličnih razloga odlaze na bacanja, gatanja, šloganja, proricanja, ali uglavnom za to preporučenim osobama. Znanje o sudbi vlastite ljubavi prepušteno je “stručnjacima”. U tradicijskim kulturama “stručnjaci” su bili zaduženi za ljubavne magije. Jedna od kazivačica u dokumentarnoj emisiji Pučka intima Hrvatske televizije govori kako su ostavljene djevojke odlazile “Ciganki da ti vrača”. Za razliku od proricanja, magija je trebala omogućiti trajnost i plodnost veze ili barem njezin početak. No, i sami su ljudi nastojali pripomoći vlastitoj ljubavnoj sudbini pribjegavajući magijskim radnjama ili izrađujući predmete za koje su vjerovali da donose sreću i seksualnu moć i plodnost. Sredstva i načini kojima su ljudi pribjegavali ponekad prelaze maštu današnjih horor filmova.

U Anthropophytei, napisanoj 1909. godine, Aleksandar Mitrović objavljuje građu o tome kako je djevojka začarala momka koju je zabilježio na Pašmanu. “Otkine 3 dlake poviše čela, 3 dlake sa svake obrvice, po 3 dlake ispod jednog i drugog pazuha, 3 dlake s pičke. Sve to metne u čašu vode. U čašu utoči 3 kapi svog mjesečnog pranja i 3 kapi krvi iz domalog prsta. Sve to dobro skuha, dok se voda ne istroši do pola. Počisti vodu, da u njoj ne ostane nikakvih dlaka. To po dade njekoj babi a ona zgodnom prilikom da je onom momku da je popije u vinu.” Komadići šišmiša isto su tako stavljani momku u vino ne bi li se zaljubio. Na mladi petak djevojke su odlazile na groblje gdje bi nabrale “suvi cvitak” te ga stavljale momku u džep ili su pak utorkom prije sunca na raskršću ostavljale novac pa ako bi ga željeni momak pokupio tad bi se vratio ostavljenoj curi. I djevojčice su pribjegavale magijskim radnjama ne bi li osigurale buduću ljubav. Ljeskovom granom ubranom na međi tri puta bi udarile dječaka po leđima.

Magijska “samopomoć”

Određena magijska “samopomoć” posebice je vidljiva u svatovskim običajima, i to prvenstveno pomoću predmeta oslikanima motivima koji simboliziraju plodnost. Zvonimir Toldi u monografiji krpanih ponjava Dvoje leglo – troje osvanilo opisuje neke od radnji i predmeta magijske simbolike unutar svadbenog običaja. Navodi kako je u selu Glogovica mladenka na dan prijevoza svog miraza slala mladiću grančicu ružmarina zataknutu u jabuku šaranu voskom. Taj je isti ružmarin mladić zataknuo za šešir na dan svadbe. Jabuka simbolizira plodnost, rodnost, blagostanje i obilje, no ova je još dodatno oslikana biljnim ornamentima i onima koji štite mladence od uroka ili donose sreću. Hrvatska etnografija bilježi niz radnji koje mlada i svatovi moraju učiniti tijekom svadbe ne bi li se osigurala plodnost mladog para. Toldi navodi neke od običaja koje možemo u svojim varijacijama pronaći u gotovo cijeloj Hrvatskoj. To su valjanje muškog djeteta po krevetu mladenaca, donošenje zipke i krpene lutke; pokazivanje drvenog falusa, falusa napravljenog od tijesta i plodova. Djevojka je već u pripremi svoga miraza razmišljala o tome da osigura plodan i ugodan spolni bračni život. U njezinu mirazu nalazili su se prekrivači za krevet i ručnici izvezeni simbolima plodnosti kao što su pijetao, konj, paun, gljive, ogledalca, vijuge i srca. Posebno je zanimljiv motiv gljive na krpenoj ponjavi (prekrivaču) koji simbolizira bračnu vezu, sreću i životnu snagu. Olga Belova značaj gljiva u narodnoj kulturi Slavena pronalazi u shvaćanju prijelaznog položaja gljive između biljke i životinje. “Pečurke se pojavljuju kao neka živa bića, koja su u srodstvu sa različitim demonskim likovima (patuljcima, vešticama, đavolom i dr.). Pečurke su povezane sa nečistim i htonskim životinjama, imaju čarobna svojstva i tajanstvenu silu koja utiče na život ljudi… U narodnim predstavama Slovena o pečurkama jasno se pokazuje njihova erotska simbolika; pečurke su i nešto zabranjeno – tajno, vezano za spolne odnose, i u isto vreme očigledno – ilustrativno, one su neophodan element uključivanja u pravila seksualno-erotskog ponašanja.” Toldi motiv gljiva na ponjavama objašnjava njihovim razumijevanjem kao vilinskog čuda, čarobnog bilja i kao meso bogova te napominje sljedeće: “gljive niknu gdje su vile kolo igrale, još se i danas vjeruje u brodskim selima”. Gljive su izuzetno zanimljive zbog narodnog razumijevanja seksualnosti. Pomoću tog motiva moguće je donekle odgonetnuti kakav je bio stav prema samom seksu, kao nečem opasnom i nepoznatom a opet nezaobilaznom i delikatesnom. Magijom se pokušava ublažiti taj strah, ali se, ne bi li se osigurao dobar seksualni život, prizivaju te iste “mračne sile”. “Za magijske potrebe koriste se kao pomoćnici najčešće ove životinje: šišmiš, žaba, mačka ili mačići, pijetao, zmija, krtica, golub, gavran, pčela, buba-mara, pas, konj, bik, svinja, koza… Prema narodnom vjerovanju, sve te životinje posjeduju ambivalentnu simboliku (osim u slučaju pčele) koja lako prelazi iz pozitivne u negativnu vrijednost i obratno – već prema potrebi onoga tko se njome koristi ili kome je namijenjena”, piše etnologinja Ivanka Ivkanec.

Osim u životinjska postoje pučka vjerovanja u afrodizijska svojstva pojedinih biljaka i tekućina. Vjerovalo se kako će sjemenke crnog sljeza pomoći u muškoj potenciji. Vino i rakija jednako su bila poželjna pomagala prilikom poticanja seksualne aktivnosti. No, možda je najveći afrodizijak bila hladna voda s izvora. Kazivač iz već spomenute emisije Pučka intima kazuje kako još i danas muškarci dolaze u selo Bela u Hrvatskom zagorju popiti izvorske vode ne bi li osigurali seksualnu potenciju.

Prevencija: ugljenac…

Iako su mnoge magijske radnje upravljene na poticanje seksa u cilju osiguravanja plodnosti odnosno trudnoće, ništa manje nije bilo onih koje su isto željele spriječiti. Kontracepcija u prošlosti, a nije bitno drukčije ni danas, uglavnom se svodila na kontroliranje vlastite seksualnosti. Apstinencija je najčešće bila jedina kontracepcija. Ponegdje su se žene ispomagale priručnim sredstvima iz domaćinstva pa bi kao svojevrsnu dijafragmu koristile krpice namočene u ocat ili svinjsku mast. No, mogla je pomoći i magija. Friedrich Krauss, sakupljač etnografske građe s naših područja, godine 1907. zabilježio je kako mu je jedan “hermafrodit” iz Lipika kazivao “da ako žena neće imati djecu, neka tri užarena ugljenca gasi menstruacijskom krvlju, a ako hoće, neka ugljenac baci u vatru”. Mitrović, navodim prema bilješci Ivanke Ivkanec, u okolici Knina zapisuje sljedeće: “Djevojka posluša babu. Uzme iglu kojom se krpi i šije, prekali je na vatri pa joj savije vrh u ušicu. Na taj način savijenu nosila je uvijek uza se tu iglu. Veselo se jebavala s kim god je stigla, a pičke je dobivao od nje, ko god je pitao. Ostarila je i omatorila je a nikada nije zatrudnila”. No, što kada magija ne pomogne? Ne bi li se izazvao pobačaj, žene su se domišljale raznim pomagalima. Pobačaji su gotovo najmračniji dio ženske povijesti u patrijarhalnom društvu bilo kojeg vremena, prostora ili civilizacije. Mučni, bolni i tajni, otkrivaju sasvim različito razumijevanje seksualnosti. Oni otkrivaju kako se o nepoželjnim posljedicama seksa žena sama morala brinuti. Muškarčeva uloga seksualnog partnera uglavnom je prestajala s prestankom samog čina. U Kraussovoj Anthropophytei najviše primjera kako se riješiti ploda dolazi iz Slavonije. Bilo da se u vodu stavi barut koji žena mora popiti, a iza toga pije šljivovicu, ili da mora piti kuhano vino s cimetom. Ivkanec navodi kako se u primorskim krajevima najviše upotrebljavao oleander, a u selima Kastavštine pio se čaj od listova ružmarina. U Slavoniji se još spravljao napitak od šafrana, soli i velike crvene vrtne ruže. Posvuda se prakticirao pokušaj abortusa pomoću vrućih predmeta ili probijanjem uterusa korijenom celera, paunovim perom, pletaćom iglom, vretenom.

Patrijarhalni seks

Pretražujući građu našla sam izuzetno zanimljivu etnografiju Nade Sremec Nismo mi krive, objavljenu 1940. godine. Ovaj neobičan spoj radićevsko-feminističkog pristupa otkriva nam život Šokica prije Drugog svjetskog rata. Sremec je u nizu razgovora sa Slavonkama pitala i o pobačaju, kako one kažu: “utošile su”. Razlozi za pobačaj su uvijek bili ekonomski. “Sebe sam trovala, bola, bušila, ciganke me dropile i gnjavile, da me samrtni znoj oblivo, samo da ne narodim dice. A zašto? Zato da živima bude lipo, na žive sam mislila, za nji sam se patila i svoje tilo mučila”. Naime, u Slavoniji se nakon razlaza zadruga imanja dijele između sinova te što je više sinova to se više zemlja usitnjava a time je i prihod manji. Stoga žene nastoje imati samo dvoje, troje djece. Sremec je vrlo ogorčena načinom na koji su Slavonke prisiljene rješavati se neželjenih trudnoća. Njezin stav, istina, ne ide u prilog ozakonjenju pobačaja i s time boljem tretmanu žena koje se odlučuju na pobačaj. Ne zagovara ni bolju kontracepciju. Njezin prigovor ide lošoj gospodarskoj politici koja onemogućuje seljankama da rađaju jer su siromašne. Pa ipak, njezino razumijevanje za žene koje su se odlučile na taj korak govori o senzibilitetu koji nadilazi etnografski interes. Na djelu je prava angažirana antropologija. Vidljivo je to iz njezine opservacije o razlici pobačaja u gradu i na selu: “Kad se to dogodi dami u gradu, stoje joj na raspolaganju: novci, sanatorij, liječnici, posluga, njega, birana hrana, odmor u kupalištu itd. itd. Kad se to dogodi snaši u selu, stoji joj na raspolaganju: da to uradi sama, da zamoli koju drugu, koja se u to razumije, da ode s loncem masti Cigankama ili ako ima novaca primalji, koja uz put i u takvom poslu pomaže”. Angažiranost je vidljiva i u pristupu kazivačicama. Sremec ih pušta da govore, niže njihove iskaze u kojima se seljanke referiraju i na nju nazivajući je gradskom gospođom ili joj na pitanje uzvraćaju s podsmijehom: “E, odma sam ja mislila, da tu nešto nije u redu. Otkud bi sad najedan dob gospoda smislila da se brinu za našu dicu? Nisu se nikad brinuli, dok ne stigne momak do soldačije”. Kazivanja o pobačaju obilježena su strahom, osjećajem grešnosti, nemoći, ali i nevjerojatnom odlučnošću da po život opasnu radnju ponove koliko god puta bude potrebno.

- Ajd’ Jozija, sad smo same pa mi reci, jesil’ kadkod utrošila?

- Ju, id’ z Bogom, baš makar šta pitaš. Kaži ti meni, koja nije, i možel’ to da ju obiđe? Ko da je to kirvaj, da mi se na taki poso žuri, ne bi ni ja da ne moram. Jo, kako bi lipo bilo bez straja živit, al’ znaš kako se no piva: “Mili Bože, al’ to bit ne može”.

- … I ja sam žena živa, ni ja nisam drven svitac u crkvi. Bojim se, ako kažem čoviku da me čuva, muško ko muško, otiće drugoj, kakoj jalovici. Nek ide, ne marim, al ne će prazan. Ja da se mučim, a on da moju dicu zakida i da s inočama uživa?!

- … Grij je, kažu, znam i ja da je grij i kako grij. Jutrom i večerom molim spasitelja da mi oprosti. On sve zna i sve je vidio. Kad prid njegov sud dojdem i kleknem prid njega, možda će mi kazat: “Neka Kajo plakat i molit me, ja sam tvoju muku vidio i znam da si svojoj dici dobro tila, on će se na moju muku sažalit i oprostit će mi, jer on je dobar i pridobar za onoga, koji na zemlji pati. A žena se pati od sviju najviše, ona je robinja, zapamti, robinja najgorja na ovome svitu.”

- … Puno sam, puno puta učinila sama, dva put sam stradala, preležala u špitalu ni sama ne znam koliko, potrošila iljadu dinara na špital i doktore, i jedva živu glavu izvukla. Posle sam išla doktoru, al je to, gospoja moja, skupo, 500 dinara! Rasula bi kuću da sam svaki put doktora tražila… Čula sam da u drugom selu ima jedna dobra babica koja “oće”… I dobro, idem sad uvik k njoj, nisam se od nje još nikad razboljevala… Četiri puta na godinu idem k njoj i svaki put stotinarka. Bila sam do sad dvadeset i dva puta, e, to vam je 22 stotine, a novaca u kući nema. I Pavao se ljuti, ne da novce, kaže: “Milostiva, ne može sama, treba joj babica, a kako druge rade same, pa šta im fali”. A, on, gad, ne će da me čuva.

Vera Stein Erlich navodi u svojem istraživanju provedenom od 1937. do 1941., a objavljenom 1971. godine, da u Slavoniji tri četvrtine sela pripadaju kategoriji čestih pobačaja. “Bijela kuga” – sustav obitelji s jednim ili dvoje djece koji smanjuje priraštaj stanovništva, opustošio je Slavoniju. Novi tip nuklearne obitelji te smireni odnosi u obitelji, smatra Erlich, nisu spriječili ograničavanje poroda i masovne pobačaje niti su unaprijedili preventivnu zaštitu od trudnoće iako je ona u Hrvatskoj bila na višem stupnju nego u ostalim zemljama regije. Nasuprot Slavoniji, s najvećim brojem pobačaja, u istom vremenskom razdoblju istraživanja Hrvatsko primorje bilježi najmanji postotak pobačaja, ali i mali broj poroda. Primorje je zanimljivo u svojem sklapanju tradicionalnih praksi i modernijeg, građanskog, stila života. Mali broj poroda nije posljedica pobačaja, nego emigracije muškaraca, kasne ženidbe te razvijene prevencije, smatra Erlich. No, raznolikost stavova o seksualnosti i njezinim posljedicama uključuje i ovaj zapis istraživačice iz Ogulinskog kotara:

“Vrlo je rijetka pojava da bi se osjetilo reguliranje poroda iako mnogi znaju kako se to čini. (…) Seljaci su ovdje siromašni, u svemu su oskudni, ali u spolnim odnosima ne nastoje da štede. Mnogi su im užici nepristupačni, pa misle da barem spolni užitak uživaju na nepatvoren i prirodan način. (…) Koliko utječu hrana i poslovi na spolne odnose muškaraca i žena, vidi se po izrekama koje su često puta vrlo duhovite. Tako su npr. spolni odnosi u ljeto rjeđi nego u zimi, zato što seljaci ljeti obavljaju vrlo teške poslove pa kažu: Kad kosa zakosi, tad žena zaposti”.