Tamo negdje u Venezueli

Bilo je mokro jutro sredinom studenog. Ležao sam u svojoj sobi i pušio. Sitne kapi razbijale su se o prozorsko staklo. Grad je dobio novu, jesensku maskirnu uniformu i ja sam ga promatrao, iz dana u dan, nespreman na bilo kakvu bitku, ako do nje dođe.

Bilo je podne kada se začulo zvono. Dado. Ušao je u sobu, sjeo na pod i naslonio se na krevet. Djelovao je pomalo izgubljeno, kao i obično, neprestano skrećući pogled nekud u stranu.

– Jesi li prošao kroz parkić? – upitao sam ga.

Klimnuo je.

– I?

– Naći će se nešto – rekao je skoro šapčući.

Izvadio je rizle i fini piece tamnog marokanca.

– Jesi li se čuo s Grbom? – upitah ga.

– Aha. Kaže da ima novi hors. Navodno šlagira za popizditi.

Joint je bio gotov. Dodavali smo si ga neko vrijeme, a onda sam ustao.

– Idemo – rekoh.

Dado je polako ustao, isprekidano ispuštajući dim iz punih pluća. Njegove plave, vodene oči malo su se zakrvavile i zamutile. Bili smo spremni za posao.

Sjedili smo na klupi u parkiću i snimali.

– Što kažeš na onog? – reče Dado gledajući pekinezera s gazdom, kraj fontane.

– Aha – rekoh. – To je to. I gazda je neki penzić, k’o bog.

Promatrali smo ih neko vrijeme. Stari je kružio oko fontane, a malac ga pratio. Kružili su i kružili, ne razdvajajući se.

– Sranje – procijedio sam. – ‘Ajde stari, pruži nam šansu.

I baš tada, kao naručen, odnekud se pojavio drugi penzić, očito frend od ovog našeg, sa svojim njemačkim ovčarom. Starci su se odmah zapričali, pali su ti “pseći” razgovori i nama se ukazalo sunce. Gledali smo ih kako se sve više i više udaljuju od svojih ljubimaca, zaokupljeni razgovorom. Naš pekinezer i njegov germanski kompa ostali su kraj fontane, njuškajući se, pišajući i skačući uokolo.

– O.K. – rekoh – ti drži starce na oku, a ja idem po malog. Ako vidiš da su me skužili, zazviždi.

Sasvim sam im se približio. Problem je bio u tome što su bili previše razigrani. Jurili su neprekidno u svim smjerovima i počeli me polako živcirati. Tutnuh ruku u džep jakne i izvadih masnu kost umotanu u novinski papir koju sam sačuvao od ručka prethodnog dana.

– Malac! – viknuh prigušenim glasom. ‘Odi! Vidi što imam za tebe!

Obojica su zastali i razmahali se repovima. Pokazao sam im kost. Problem je bio u tome što sam imao samo jednu kost. Potrčali su prema meni. Zamahnuo sam rukom i fintirao kao da sam bacio kost. Nasjeli su i jedan i drugi, samo što je naš malac bio puno sporiji. Njegov veliki frend zapalio je preko cijele livade. Onda sam začuo Dadin zvižduk. Sledio sam se. Ipak, nisam htio odustati. Snimio sam Dadu u daljini. Uzbuđeno je mlatarao rukama i radio smiješne grimase. Poletio sam prema malcu. Zgrabio sam ga u trku i opalio šprint preko parkića s njim ispod pazuha. Trčao sam sto metara ne okrečući se. Skrenuo sam za ugao neke zgrade, zaustavio se naslonivši se na zid i hvatao dah. Pogledao sam malca. Njegova spljoštena, iznenađena faca ispitivački me proučavala i činilo se kao da me pita: “Koji ti je kurac, stari?”. Virnuo sam iza ugla; Dado se približavao korakom zamišljenog šetača.

– Isuse – rekao je kad je stao do mene – ti si totalni idiot.

– Jesu me vidjeli? – upitah brišući znoj s čela.

– Nisu – reče Dado– ali samo zato što idioti k’o ti imaju više sreće nego pameti. Zašto ga nisi pustio u kurac kad si čuo zvižduk?

Pogledao sam ga i podigao džukca.

– Zato što sada držim Grbin dop u rukama.

Znao je da sam u pravu i zato se zadovoljno iscerio. Polako smo krenuli kada smo začuli u daljini:

– Elvira! Gdje si, Elvira!

Bio je to naš stari.

– Naš malac je žensko – reče Dado. – Elvira.

Zavirio sam među te minijaturne nožice. Fakat žensko.

Elviru smo smjestili u moju šupu u podrumu zgrade. Bio je to prostor dva sa dva, ali nama je idealno služio kao naš mali, ali luksuzni pseći apartman. Sve je bilo tu: karton na podu, u kutu deka kao ležaj, dvije zdjelice za klopu i cugu i kutija s pijeskom za nuždu. Naše male goste hranili smo uglavnom ostacima od ručka.

Sljedećeg jutra sjedili smo u Dadinoj sobi, pili kavu i slušali radio. Jutarnji program lokalne radiopostaje i naša omiljena emisija s oglašavanjem, uglavnom tipa “izgubljeno-nađeno”. Čekali smo, izvaljeni na krevetu, pušeći jutarnji joint i smješkajući se. Uskoro se javio naš penzić. Ucviljeno je molio poštene nalaznike (tj. nas) njegove najdraže Elvire da mu je vrate. Ono što je nas najviše razveselilo bile su njegove zadnje riječi da “bogata nagrada slijedi”. Dado je zapisao broj i nazvao starog. Brzo je obavio razgovor i zadovoljno mi namignuo.

– Za pola sata u parkiću – rekao je. – Kraj fontane.

Pokupili smo Elviru i išli prema parkiću. Kad smo već bili sasvim blizu Dado mi reče:

– Znaš kako se zove stari? Sebastian.

– Sebastian i Elvira – rekoh. – Isuse...

Vratili smo Elviru i za naše “dobro djelo” bili bogato nagrađeni. Uzeli smo lovu i otišli kod Grbe.

Dado je skuhao hors i pružio mi već pripremljen šut. Uzeo sam špricu i stegnuo remen oko nadlaktice. Zabio sam iglu u nabreklu venu i ufurao se. Konačno sam ponovo osjetio taj čarobni, dugi orgazam koji mi je ispunio tijelo.

– Kako je jebeno dooobaaaar... – promrmljao sam zavalivši se na krevet pokraj Dade. On je ležao, već dobro ušlagiran i samo se blaženo smješkao. Spustio sam glavu na njegovo rame. Ležali smo stisnuti jedan uz drugog, prljavi i vrući, teško izgovarajući riječi koje su nam se u tom trenutku činile tako velike i jake, tako moćne i pametne. Nestajali smo u smrdljivoj ljepoti tame moje sobe.

Svea me pozvala na rođendan. Nije mi se previše išlo, ali negdje sam pronašao šest heptanona, progutao ih i otišao tamo.

Tulum je bio kao i većina tuluma uostalom. S jakih zvučnika rasturali su Chemical Brothersi. Bila je to velika kuća s velikom terasom i ja sam uzeo pivo i muvao se okolo. Snimio sam Sveu i prišao joj.

– Sretan ti rođendan, Svea – rekoh joj.

– Hvala ti, Erik – rekla je smiješeći se kako je samo ona znala.

Nešto kasnije našli smo se na terasi. Pružila mi je joint.

– Kako si? – upitala me.

Slegnuo sam ramenima.

– Šljakaš negdje?

Ponovo sam slegnuo.

– A Dado?

Namignuo sam joj i nacerio se.

Pametni moji dečki – rekla je i prošla mi rukom kroz kosu.

– A ti? – rekoh. – Šta ima novo?

– Sve je po starom – rekla je. – Kao što vidiš, staraca mi opet nema.

– Gdje su sad?

– Kolumbija. Stari opet ima neki posao.

– Zašto nisi s njima?

– Draže mi je ostati tu i imati gajbu na raspolaganju.

Oboje smo se nasmijali.

 Stara moja Svea – rekoh, i malo je gurnuh ramenom.

Oko 3 ujutro škvadra se počela razilaziti. Još je poneko ležao tu i tamo, dok su se po mračnim kutovima parovi hvatali.

– Idem – rekoh Svei. – Bilo je O.K.

Uhvatila me za ruku.

– Prespavaj ovdje. Da se ne zezaš s noćnim tramvajima.

Popeo sam se na kat, u njezinu sobu. Svukao sam se i legao u krevet. Čuo sam dolje zveket čaša i korake. Pospremala je, zatim sam čuo kako pere suđe. Kapci su mi se počeli sklapati, teški kao olovo. Polako sam tonuo u san kad sam je čuo kako je ušla u sobu. Osjetio sam kako se uvukla u krevet kraj mene. Njezin vrući dah na mojem vratu me naježio. Spustila mi je ruku na rame i nježno me okrenula. Te meke, pune usne nekog finog okusa pronašle su moje i ja sam se prepustio svim tim čudnim dodirima i mirisima.

Probudila me tutnjava po prozorima. Otvorio sam natekle kapke i upoznao sve sivilo tog kišnog jutra. Ležao sam neko vrijeme gledajući kišne potoke kako se slijevaju niz prozorska stakla. Svee nije bilo kraj mene. Onda mi se učinilo da je čujem dolje kako pjeva. Da, ona je dolje stvarno pjevala...

Ponestalo nam je love i dopa. Zatvorio sam se doma i nisam izlazio. Možda sam čak i pokušavao nešto, nesvjesno. Nabavio sam dobar piece šita i danima se borio sa sobom između četiri zida. Dado mi se prestao javljati i ja njemu. Nastupili su odvratni, teški dani.

Zima je stisla. Hladnoća je bila zastrašujuća, ali opet smo bili vani. Uspjelo nam je s jednom pudlicom, nekoliko dana kasnije i s kokerom. Opet smo bili kraljevi našeg prljavog, tamnog, ali nama najdražeg kraljevstva. Kad smo imali lovu i Grba je imao svega za nas, ali kada nismo, bili smo najgora govna u povijesti kanalizacije.

Plavi “fiat uno”. Bio je parkiran iza crkve u kvartu. Bila je prokleto hladna večer i mi smo stajali s druge strane ulice. Čekali smo da ono malo prolaznika nestane. Kad je zrak bio čist, ubrzanim korakom prešli smo cestu. Dado je u hodu ispod jakne izvukao željezni pajser i snažnim trzajem razbio staklo. Zavijajući alarm nas je zaglušio. Gornuo sam ruku kroz prozor i iščupao kasetofon. Za nekoliko sekundi u punom šprintu već smo zamicali u mračnu uličicu u blizini.

Nakon nekoliko dana, jednog jutra, probudio me telefon. Teško sam ustao i javio se. Bila je to Svea.

– Dado je u bolnici – rekla je. – Overdozirao je.

Prošli smo kroz bolnički hodnik i zastali pred vratima. Osjetio sam nelagodu. Ušli smo. Dado je sjedio na rubu kreveta u svjetloplavoj bolničkoj pidžami. Učinio mi se mršaviji nego inače i nekako žut. Ta dva, vlažna oka su nas sledila. Svea je sjela kraj njega i nešto mu govorila. Imao sam osjećaj kao da mu je zbog nečega neugodno, njegov pogled kao da je govorio: “Nisam učinio ništa loše, časna riječ...”. Ispod širokih nogavica ugledao sam tanke, dlakave gležnjeve njegovih nogu s naježenom, bijelom kožom kao kod kuhanog pileta. Onda sam snimio njegove papuče. Bile su to smeđe, kožne natikače, ispod kreveta. Prošla me neka jeza. U trenutku mi se pred očima ukazao Dado kako leži na odru, u toj pidžami i tim papučama, krut i blijed i hladan. Ne znam kako bih to objasnio, ali te papuče su me trenutno i potpuno šokirale. Nisam to mogao podnijeti. Izašao sam iz sobe i zapalio cigaretu na hodniku. Kada sam popušio, vratio sam se unutra. Svea je stajala kraj prozora i plakala. Dado je samo nepomično sjedio, s rukama u krilu, oborene glave. Onda mi je Svea dala znak kako bi voljela da idemo. Otišli smo, ostavljajući ga s mandarinama na noćnom ormariću koje je netko donio prije nas.

Sjedili smo u nekom bircu i pili pivo. Gledao sam kroz staklena vrata kišu pomiješanu sa snijegom kako prlja fasade i asfalt.

– Odlazim u Venezuelu na četiri godine – rekla je Svea. – Stari mi ima neki projekt tamo.

Šutio sam. Otpio sam gutljaj piva i pomislio kakve ljudi mogu imati projekte u Venezueli.

Otišao sam kod Svee da se oprostimo. Sjedili smo na krevetu u njezinoj sobi. Držala je ruku na mojem koljenu.

– Erik – rekla je tiho – hoću da mi obećaš nešto.

Okrenuo sam glavu od nje. Ne znam zašto je to tražila od mene. Znala me bolje od bilo koga, znala je dobro da obećanja i ja ne idemo zajedno.

– Obećaj mi da ćeš se skinuti, naći posao i srediti se.

– Možda previše tražiš od mene – rekao sam.

Onda je počela plakati. Bio je to najnježniji i najtiši plač koji sam vidio.

– Povedi me sa sobom u Venezuelu – rekao sam.

– Budalo moja jedina – rekla je, grčevito me stisnuvši za ruku.

Ostali smo tako neko vrijeme, sjedeći u njezinoj mirisnoj sobi, stisnuti jedno uz drugo, a onda je ona otišla u toplije krajeve.

Otpustio sam remen i izvukao iglu iz vene. Klonuo sam na stolcu u sredini sobe. Moja glava, utroba, ruke, noge, penis, titrali su ispunjeni heroinskom muzikom. Dado još nije bio izašao. Pomislio sam kako možda nikad niti neće. Bolio me kurac. Nacerio sam se. Stavio sam cigaretu u usta. Kresnuo sam šibicu, ali mi je ispala i pala na parket. Gledao sam je kako gori i kako se oko nje stvara sve veći crni krug. Onda je plamen utrnuo. Sklopio sam oči i u glavi zavrtio film...

Svea i ja kako prolazimo vrućim ulicama između visokih nebodera negdje u srcu venezuelanskih džungli, držeći svaki svoj kokos, pijući mlijeko, nešto se zezajući, obučeni u šarene bermude, sa sandalama na nogama, probijajući se kroz gomilu ljudi na ulicama, i vruće je, strašno vruće, a mi se smijemo naglas, i onda začujemo kako nas netko zove, okrećemo se, gledamo, velika je gužva, ponovo čujemo taj glas, čini nam se poznat, dižemo se na prste, virimo preko glava prolaznika, i onda ugledamo Dadu kako se probija kroz gužvu, s tim svojim razoružavajućim osmijehom, u smiješnoj cvjetnoj havajki s bananom u ruci, približava nam se, preplanuo, i govori: “Mislili ste da se meni možete sakriti, mangupi, a? Meni zbrisati? Pa ne možete mi zbrisati da se postavite na...”. I zagrlimo se sve troje i cerimo kao ludi, tamo negdje u Venezueli...

Zbogom, Marina