21.10.2004.

Zvonimir Peranić  

Teatar Mani Gotovac iščitan determinističkim kaosom

Prije iščitavanja rada Mani Gotovac, u prvoj sezoni njezina rada, potrebno je pojasniti, u četiri uvodne crtice, neke elemente teorije determinističkog kaosa.

Prvo. Zamislimo trokut jednakih stranica. Npr. 30 cm. Zbrojimo li duljine njegovih stranica dobit ćemo opseg trokuta. U primjeru 30+30+30=90 cm. Potom zamislimo jednostavan iterativan postupak. Svaku stranicu trokuta podijelimo na jednaka dijela. U primjeru je to tri dijela od 10 cm. Na svaki srednji dio “umetnemo” ponovo jednakostraničan trokut, stranica 10 cm, tako da “gleda” izvan trokuta. Dobiveni lik jest tzv. Davidova zvijezda, lik s 12 jednakih stranica duljine 10 cm, opsega 120 cm. Opseg se povećao. Postupak ponovimo. Svaku od 12 stranica podijelimo na tri jednaka dijela, umetnemo na srednji jednakostraničan trokut. Opseg postaje još veći. Postupak ponavljamo. Lik koji dobijemo naziva se Kochova pahuljica. Pahuljica čiji je opseg beskonačan, ali je ipak obuhvaćena konačnim prostorom. Papirom na koji je nacrtana ili opisanim krugom. Dakle, neizmjernost u konačnome prostoru.

Druga karakteristika jest karakteristika oblika. Ako pogledamo bilo koji dio pahuljice, i najmanji dio povećamo, uvijek ćemo vidjeti isti oblik. Bez obzira na mjerilo. Koliko god povećavamo najmanji dio uvijek izvire isti oblik.

II. Kolika je duljina obale otoka Mljeta?

Zamislio da duljinu štapa od 10 m nanosimo, kao što krojačica metrom odmjerava nekoliko metara platna, iz jedne uvale otoka, prolazeći svom obalom Mljeta, sve dok ne dođemo do početne točke. Duljinu obale dobit ćemo tako da broj jedinica štapa koje smo tim postupkom nanijeli na obalu pomnožimo s njegovom duljinom od 10 m. Npr. ako smo štap u kružnom obilaženju nanijeli 12.000 puta duljina obale bit će 120.000 m. (Je li brojka bliska stvarnoj sada nije bitno.) Ponovimo postupak sa štapom duljine 1 m. Manji će štap, na svojemu ophođenju, moći obuhvatiti dijelove obale koji veći nije mogao. Obuhvatit će manje zaljeve, ući u manje uvale. Mjerilo jest drukčije. Kada izračunamo duljinu obale dobit ćemo veću brojku. Npr. 180.000 m. Ista obala Mljeta, izmjerena različitim štapovima, primjetno je različite duljine. Ponovimo li postupak štapićem duljine 1 cm, duljina će se obale drastično povećati. Štapićem ćemo moći obuhvatiti svaki kamen obale, kao da je puž prolazio cijelim putem. Mjerenjem štapićem duljine 1 mm duljina još raste, “spuštanjem” na razinu molekula još više itd. Zaključujemo da duljina obale Mljeta raste u beskonačnost, jednog te istog otoka, ovisno o mjerilu, iako ga možemo oploviti gliserom, dakle u konačnom je prostoru mora.

Ako bilo koji dio obale otoka (npr. s pomorske karte) povećamo nećemo moći odrediti je li riječ o zaljevu ili o nekoliko kamenčića, ili pak cijeloj jednoj “strani” otoka. Obalna crta na duljini od 10 cm slična je po obliku obalnoj crti na duljini od 10 m, ili pak onoj na 10 km. Slična je samoj sebi. Nije ista kao u matematičkom slučaju Kochove pahuljice, kao što matematika nije prirodna, nego umjetna ljudska tvorevina.

Sličnost samome sebi temeljno je svojstvo objekata koji se nazivaju FRAKTALI. Obala otoka jest fraktalna.

III. Fraktalne dimenzije

Klasično poimanje dimenzija je produkt umjetne, ne prirodne, matematike. Trodimenzionalan prostor je onaj u kojemu živimo. Visina, duljina, širina. Dvodimenzionalne su sjene. Ne znamo ih uhvatiti ili podignuti. Jednodimenzionalni su pravci. Točke su objekti dimenzije nula. U prirodi, fizici, četvrta jest dimenzija vrijeme. U posljednjih nekoliko desetljeća razumijevanje dimenzionalnosti drastično se mijenja shvaćanjem fraktalnih dimenzija. Dimenzija obale otoka tako nije ni 1D, ni 2D, ni pravac, niti ravni?a, nego npr. 1,34. I mnogim matematičarima i fizičarima bila je šokantna samo izjava i nepremostiva spoznaja o objektima dimenzije 1,34. Što to znači? Objekt dimenzije 1,34 jest “nešto više” od pravca, a “nešto manje” od ravnine. Sam otok jest nešto više od ravnine, 2 dimenzije, a manje od prostora, 3 dimenzije, itd. To su fraktalne dimenzije.

IV. Teorija determinističkog kaosa

Teorija koja je pokrenula revolucionarne promjene u načinu poimanja prirode, načinu razmišljanja jest teorija determinističkoga kaosa. Fraktali, fraktalnost i fraktalne dimenzije segment su teorije, njezina grafika. Teorija determinističkoga kaosa objašnjava ponašanje populacije komaraca, epidemiju gripe ili ospica, ponašanje cijena dionica na burzi, rad ljudskoga srca, cijenu rajčica na tržnici sada i prije 100 godina, na primjer. Govori o sličnosti oblika plamena i lista, dovodi u vezu cijenu pamuka s radom nuklearne centrale, ustroj genoma i galaktike. U najnovije vrijeme Teorija ima snažan utjecaj na ekonomiju, sociologiju i sva društvena područja, a prodrmala je i klasičnu filozofiju i religiju.

Pokazano je da u kreativnim trenucima čovjekov mozak radi u tzv. kaotičnom režimu rada. Umjetnost jest produkt kaosa. Teorija univerzalnosti, dio teorije kaosa, pokazala je kako se svi sustavi koje poznajemo i ne poznajemo, matematičko njihalo i funkcioniranje države, na primjer, mogu svesti na zajednički nazivnik. Sustav klime, porezne uprave ili pak kazališta.

Pažljivijim iščitavanjem putem fraktalnosti možemo sagledati u prvu godinu ili prvu epizodu intendature ili vladavine Mani Gotovac u riječkom HNK-u kroz npr. prvu sezonu serije Voljena.

Napomena: kako u teoriji determinističkoga kaosa pojmovi prostora i vremena nisu toliko značajna kao u klasičnoj fizici tako niti u epizodama Voljene ne treba se mučiti ili tražiti temporalnu kauzalnost.

1. EPIZODA: Leptirov učinak

Kako je ovisnost o početnim uvjetima sustava osjetljiva, tako je već i sama ideja o dolasku Mani Gotovac na čelo riječkog HNK determinirala promjene u dotadašnjemu radu. (Ne)očekivan udarac izvana mijenja režim rada sustava. Promjena režima rada nusprodukt je kaosa kao, na primjer, ledeno doba u klimatskoj povijesti Zemlje. Već prije početka službenoga početka rada mišljenja, stavovi i ideje oko Mani Gotovac započeli su bifurkacijske slijedove. Dok se u gradu stvarala pozitivna klima među pučanstvom, zahvaljujući medijima, unutar same Kuće zavladao je određeni sindrom, započela su nezadovoljstva, koja su se kasnije očitovala na proizvodima Kazališta. Nepobitna je činjenica da je Mani Gotovac u prvim tjednima snažno djelovala ne samo na Kazalište nego i na samu Rijeku. Ponovo se, fraktalno, stvarala iskušana atmosfera koju su generirali projekti poput Vježbanja života ili Kiss me Kate. Iščitavanje putem fraktala daje naslutiti kako sljedeće sezone takav intenzitet neće biti moguć (pad tenzija već kod projekta Vuci), a atmosfera oko Kazališta pretvarat će se u već isprobanu i manje zabavnu igračku.

2. EPIZODA: Proročica

Utjecaj na grad najbolje se očituje u novom meniju, novom koktelu ili pak novom kafiću, svi odreda nazvani Karolina riječka. Predstava po mnogočemu drukčija, ali samo na razini Rijeke, iskazala je menadžerske sposobnosti Mani Gotovac, njezinu snagu u pokretanju izrazito trome riječke publike. Tako ste ispred kazališta mogli čuti gledatelje koji su se hvalili kako su posljednji put bili na nekoj priredbi u Pionirskom kazalištu, a mnogi su prvi put pohodili polja umjetničkih plodova. Za takve pohode kazališnim draguljima, naravno onim lažnim, zasigurno je bio zaslužan i odabir Severine u naslovnoj ulozi. Gotovo vizionarski, Mani Gotovac dodijelila je ulogu Karoline Belinić Severini, koja joj se fraktalno preslikala u realnost nekoliko mjeseci kasnije, samo u filmskom mediju.

Karolinu riječku možemo sagledati kao interdisciplinarni projekt unutar discipline u kojemu baš discipline nije bilo. Nositelj projekta bila je drama Kazališta, a upravo je interdisciplinarnost prvi put pokazala na sindrom koji se do tada skrivao unutar kuće. Najbolji u predstavi bio je orkestar predvođen izvrsnom glumom Alana Bjelinskog, zbor opere nije uspio dalje od karikature što je matematički, ali ne i prirodno precizno u svojoj matrici Lary Zappia uspio pozitivno iskoristiti. Ansambl baleta već je tada dao naslutit? kako je sposoban i za domete drukčije negoli i one klasične. Najlošijom i uvjerljivo najgorom kreacijom bio je upravo dramski ansambl (osim Olivere Baljak). Tako je sindrom dobra ideja – loša realizacija postao fraktalna karakteristika koja se provlačila sezonom.

3. EPIZODA: Kad bumbari ne utihnu

Već sljedeći projekt, novo područje – opera, fraktalna situacija. Suvremeniji pristup stvaranju Mani Gotovac odlučila je provesti kroz sve razine, što je predstavljalo osvježenje u dotadašnjem radu Kazališta. Izvedba Nabucca predstavljena je u futurističkim kostimima, simboličkim matematičkim likovima i tijelima, zanimljivom režijom i preciznim mizanscenom. Zbor opere trebao je na sceni formirati različite simboličke ključeve, oblike i ritmičke pokretne slike koji su samu operu trebali dograditi u drukčijem, univerzalnom poimanju. Nažalost, zbor opere nije dorastao zadatku i vješto je upropastio dobru ideju. Nestrpljivo stajanje na sceni, nemogućnost mirovanja, nekontrolirano pomicanje glavom, što je uzrokovalo pomicanje kružnih plastičnih “šešira” pa pritom i promjenu cjelokupnoga vizualnoga dojma, međusobno šaputanje i signaliziranje, nemogućnost zajedničkoga koračanja pri brzini od 3 km/h i niz drugih diletantsko neprofesionalnih gesti na sceni, ponovo su lošom realizacijom umanjili vrijednost ideje. Fraktalno.

4. EPIZODA: Pobuna na farmi

Konstanta neprofesionalnoga odnosa nastavljana je i kroz druge projekte. Izgubljeni u prijevodu u Hamletu, biseri opernoga zbora ponovo napadaju u Turčinu u Italiji i niti jedna planirana baletna premijera. Kao reakcija na veću količinu rada pojavile su se priče usmjerene protiv Mani Gotovac. Prvobitno su najviše dopirale iz samoga HNK, a potom putem utabanih novinarskih kanala, neka su mišljenja kanalizirana i do javnosti putem riječkih omiljenih medija, što novinskih, što radijskih. Primjedbe su se odnosile na škrtost, bezobzirnost, čak tiraniju, pritiske, nerazumijevanje. No reakciju djelatnika potrebno je sagledati u širemu kontekstu, kao i djelovanje Mani Gotova? na sredinu u kojoj se nalazi. Ponovo nalazimo fraktalne uzorke. Reakcija je uzrokovana promjenom koju može uzrokovati i lepet leptirovog krila. Mani Gotovac postavila je (lepet) više kriterije na organizaciju, odnosno rad i učinkovitost. Mnogim je umjetnicima, tehničkom osoblju i raznoraznim majstorima, do tada, učinkovitost bila nepoznanica. Kako nisu uspjeli riješiti im postavljenu jednadžbu, jer vjerojatno nisu bili na satu matematike u osnovnoj školi kada se ta lekcija radila, nisu mogli priznati i pokazati neznanje. Neznanje i veća količina rada stvorili su problem kod mnogih uljuljanih u riječku kazališnu “svakogodnicu”. Stil Mani Gotovac, za mnoge joj suradnike iritativan, katalizatorski djeluje na okolinu što uzrokuje ?raktalne slike gdje god se gđa Gotovac pojavi.

Jednostavan primjer, u ne tako davnoj prošlosti kazališta kazuje kako se za vrijeme jedne dramske predstave dogodilo kašnjenje glumca na scenu, ne na početku, nego u poodmakloj fazi predstave jer je glumac izgubio pojam o vremenu – u kafiću. Ovaj put izvjesna “glumačka zvijezda” dopustila si je obilno kašnjenje na jedan od posljednjih pokusa Jazza.

5. EPIZODA: Doznao je da mu je dijete ženina strina – blizanka

Osim reakcija na novo, netrpeljivost prema Mani Gotovac, u jednoj sasvim osobitoj epizodi, iskazana je neutemeljenom pretpostavkom nacionalne osnove. Sandro Damiani je i prije ustoličenja nove intendantice istupao protiv Mani Gotovac u medijima i već je tada bilo jasno kako se takav odnos može samo rascvjetati. Čitava kronologija dostupna je na jednoj web stranici namijenjenoj isključivo kazalištu. Osobni stavovi nadvili su se nad profesionalne i obje su se strane podvučene taštinom uvukle u beskorisnu pre?isku putem medija. Tako je smiješno bilo čitati o trzajućim alegoričnim argumentima Sandra Damianija ili pak otvorenom pismu Mani Gotovac premijeru. Poput dječje igre s pregrštom neozbiljnosti stvar je dotjerana do suda.

6. EPIZODA: Klonovi

Riječko kulturno ljeto još je jedna inovacija potekla s vrela Mani Gotovac. I ponovo bifurkacijsko fraktalna dvojakost. Manifestacija je zasigurno novi uređaj u metrici kulture grada, ali je istovremeno manje kompleksan, čak blijed, fraktalni recept splitskoga kulturnoga ljeta. Svega pomalo. Koncerata, opere i drame, najviše u produkciji domaćega HNK i gdjegod koji skandal. Riječko je kulturno ljeto tako pomoglo u fijasku Nabucca na opatijskoj ljetnoj pozornici zbog izrazito maloga broja prodanih karata, jer su navodno svi nahrlili vidjeti taj uradak u Rijeku…

Fraktalna očekivanja

Elemenata ima još, jer je fraktalnost prisutna na svim razinama, bez obzira na mjerilo. Očekuje nas druga sezona, pa pokušajmo fraktalno iščitati što možemo očekivati u sljedećih 10 mjeseci:

1. Dobre ideje u svim ansamblima biti će upropaštene lošim izvedbenim mogućnostima ansambala.

2. Najviše jednu cjelokupno dobru predstavu, ali samo ako koncept bude i suviše jednostavan i linearan, poput Filumene Marturano, jer je za složenije koncepte potreban dodatni rad.

3. Jednu “napuhanu” predstavu koju će svi htjeti vidjeti bez obzira na samu kvalitetu. Najvjerojatnije u glavnoj ulozi pojavit će se poznato lice s estrade, možda iz kakva natjecanja za mlade talente koji nas u posljednje vrijeme obasipaju u varijantama Real showa ili pak kakve trenutačno aktualne estradne zvijezde. Istu očekuje skandal.

4. Nastavak tenzija unutar same kuće s djelatnicima HNK. Stvoreno nezadovoljstvo moglo bi se u budućnosti primijeniti kao fraktalni temelj i pokretačka snaga za neke nove poteze usmjerene protiv intendantice.

5. Neslaganje i razilaženje s nekim novim čelnim čovjekom unutar strukture. Možda v. d. ravnateljem Hrvatske drame. Ili nastavak sapunice Damiani – Gotovac.

6. Možda uvođenje nagrada na Riječkom kulturnom ljetu.