Teatar Miroslav Krleža

Krležino ime jest program: u književnosti, kazalištu, ali i u smislu ukupnog odnosa prema zavičaju i svijetu. Potonji odnos napose u aspektu odnosa prema zavičaju (narodu i državama toga naroda, tradiciji, jeziku, časnim predšasnicima i “neuništivim srodnicima”) daleko je od slijepe adoracije; ali daleko je i od (potpune) negacije. Ako je Krleža jednoj od svojih književnih fikcija stavio u usta rečenicu kako je “mjesečina njegov familijarni oblik prihvaćanja svijeta”, mi bismo današnji ljudi morali imati sluha da se svijet može “prihvatiti” na mnoge načine, iako se ti mnogi, nesvakidašnji, neidologijski načini, policajcima duha svih boja i epoha uvijek čine zazornim. Bit krležijanstva jest, između ostaloga, u problematiziranju ovih odnosa: ljubav svakako, ali ne ona slijepa.

Uskrate kazališta

Sam je Krleža vrlo rano stao kružiti oko kazališta u tada poznatim oficijelnim formama. Ispostavilo se da je onodobni teatar njegove dramske prijedloge ocijenio kao prijetnju; ne tek prijetnju političkom poretku (to je došlo kasnije), već prijetnju skoro formalnu, estetsku. Onima koji su u doba kada je Krleža bio mlad upravljali kazalištem u Zagrebu njegove su drame bile čitljive kao literatura (makulatura!), ali su ih odbijali iz svojih “čisto kazališnih” razloga. Barem donekle bili su pravu. “Čisto kazališni razlozi” bili su, de facto, Krležinim ranim dramskim prijedlozima dovedeni u pitanje. Mislimo ovdje na razdoblje prije Gavelline Golgote, godine 1922, koja se do pozornice (generalke!) ipak bila probila, ali je onda “otkazana” višom naredbom.

Prije te 1922. godine hrvatsko je kazalište, zastupano po ondašnjim intendantima, redom odbijalo Krležu, pa otud država još nije imala što reći: intendanti su, kao i danas, bili dovoljni. Neki su istraživači u tom kontekstu postavili ovo pitanje: Zašto Krleža nije u tom trenutku barem pokušao zasnovati svoje kazalište, kao umjetnički i politički projekt koji bi sobom samim doveo u pitanje ustajali kazališni red i poredak? Sigurno, bilo je i u tom trenutku još “odbijenih” autora: mogao je to biti svojevrsni kazališni Salon odbijenih! U Evropi to bi bio čest slučaj; i mnogo je češći slučaj i dan-danas u Evropi nego kod nas. Kod nas se kazališta zasnivaju rijetko.

Je li to zato što bi apsorpciona moć kazališta i njihovih uprava bila veća nego u Evropi? Na to možemo samo odmahnuti rukom. Ili ima neki drugi razlog?

Kako odgovoriti na pitanje koje je tako očito kad se uzmu u pamet parametri trenutne kazališne situacije, da ne kažem duboke organizacijske, kadrovske i svake druge krize u hrvatskom, ponajprije zagrebačkom kazalištu: Kako nadići trenutni ogroman nerazmjer između naraslih “proizvodnih snaga” i nametnutih, konzerviranih i potpuno zastarjelih, u najgorem smislu “socijalističkih”, “proizvodnih odnosa”?

Otvorenost prijeporu

U Zagrebu, od “kolonizacije” kina Helios od strane Gavelle i istomišljenika (uzgred, znatno mlađih od Gavelle), te od Teatra&td, koji je virtuozno koristio slabosti tadašnjih institucija, u Zagrebu nije osnovano nijedno novo kazalište. Ovo ne znači da nije bilo predstava, tu i tamo, koje bi upućivale na te energije proizvodnih sila koje se ne znaju i ne mogu čestito okućiti – a možda i ne trebaju. No držimo da bi ipak trebalo težiti na nekom organizacijskom minimumu, nekoj jezgri, možda uz neku postojeću instituciju koja bi osigurala logistiku i adminstrativni servis, a koji bi minimum, kao udruga umjetnika, pisaca, intelektualaca, računao s tim naraslim silama produkcije, te se radovao činjenici da bi i te sile računale s njima.

Riječju, vrijeme je da se u Zagrebu osnuje novo kazalište, ali…

– Ako se pod tim ne misli na neki novi mastodont u nastajanju koji bi, tijekom vremena, i nakon prvih rezultata, narastao u “socijalističku” monstr-instituciju koja se pjenuša od silne prividne zaposlenosti, a u stvari pati od fantastičke količine obilno dotiranog nerada

– Ako se pod tim ne misli na još jednu tradicionalnu instituciju u kojoj bi jedan broj glumaca bio “uhljebljen” za cijeli svoj radni vijek, kao da je “osuđen na doživotno”.

– Ako se pod tim ne misli na jedan puki zahvat u razdiobu ionako oskudnih “sredstava za kulturu”, kako bi se umnožile “egzistencijalne” šanse, u vidu dodatnih beriva glumaca i drugog osoblja, koji bi svoja “osnovna prava” ostvarivala drugdje, u nekoj od postojećih institucija, dok bi se umjetnički realizirali, i to veoma rado, negdje drugdje (što je, uza sve poštovanje, bio princip Teatra &TD).

– Nego ako se pod time podrazumijeva osnivanje jednog novog kazališnog emporija kod kojega bi krležijanska otvorenost prema bitnim pitanjima vremena određivale i otvorenost njegove organizacijske formule; i obratno.

Kazalište kao preduvjet Grada

TMK (te-em-ka), prirodno, između drugih radikalnih evropskih kazališnih ponuda i koncepata, uvijek će se vraćati opusu čovjeka koji je postavio kriterije, standarde književnog djelovanja, napose u teatru i putem teatra. Bit krležijanstva u rasvjeti današnjeg doba – već je to program za sebe. Ali TMK nikako ne kani biti mauzolej u kojem bismo dobro osvijetlili tek jednu mumiju. Krleža će više živjeti u nekom suvremenom obliku “prihvaćanja svijeta”, čak i kad je riječ o najrazornijoj kritici, nego u nekakvoj apologetici krležijanstva, kakvih je bilo, i koje su sve odreda tu bit krležijanstva ispromašivale. Moguća je i sezona uopće bez Krleže, a da ona bude Krleži najbliža. TMK stoji za taj veliki program od kojega se ne stidimo uzajmljivati, dobro znajući da ništa u našem bližem kontekstu nije evropskije, te istodobno, ništa zavičajnije, od tog krležijanskog programa. Mi dobro shvaćamo da se publika TMK-a, pretpostavljamo sada u spavaonicama Novog Zagreba, neće sastojati od “samih krležijanaca”, niti bi to bilo dobro. TMK kani početi na “bijelim područjima” grada Zagreba, gdje neke osobite kulture, osim eventualno bazena, tržnice i propalog kina, nije ni bilo. Ovo znači da bi se TMK radovao rasti zajedno sa svojom publikom. Uzgred, to je valjda jedan od važnih načina da od inače uzajamno ravnodušnog konglomerata stanovništva, rođenih, doseljenih, priseljenih, izbjeglih, nastane grad.

Grad kao preduvjet Teatra

TMK bi, što se ansambla tiče, koristio mogućnosti, da ne kažem prisilu staro-novog Zakona o kazalištu, koji propisuje ugovore s glumcima na kraće vrijeme, po projektu, ili recimo dvogodišnje. TMK nije zamišljen kao “generacijska zavjera”, s obzirom da kao kazališni profesionalci dobro znamo da bi takva zavjera, odlična za sportske kolektive, u teatru bila promašena. No u ogromnoj glumačkoj ponudi u Zagrebu, koja iz godine u godinu raste, ima divnih mladih ljudi koji su dospjeli i završili ADU mimo društvenih veza i utjecaja (i to je moguće!), kao što ima mnogo “srednjaka” koji su duboko nesretni svojim tavorenjem u kazališnim institucijama starog modela koji umrtvljuje i ono što k njima dolazi kao još razmjerno živo.

TMK bio bi tako, prvo nakon gavellijanske secesije koja je dovela do emporija u Frankopanskoj, u Zagrebu osnovano kazalište. Mislimo da je sama ova pomisao – pa još na najprirodniji način povezana s najevropskijim hrvatskim umjetničkim programom, krležijanstvom – uzbudljiva i da vrijedi dalje je domišljati.