16.12.2004.

Tim Mitchell  

Teatar u strogom zatvoru

Kad stupite u zatvor, odmah primijetite očite ograde – zidove, vrata, zatvorske ćelije, regimentaciju redova i prebrojavanje zatvorenika. Ima tu i onih manje vidljivih, kao što su gubitak privatnosti zatvorenika i kontrola, izolacija od obitelji i prijatelja, te sve dulje trajanje kazni. Zatvori se međusobno razlikuju. Bešćutne nove ustanove imaju centralizirani nadzor i kontroliraju se s pomoću najnovije tehnologije, dok se ćelije zatvora u stilu starih plantaža zatvaraju ključevima na velikom prstenu; debeli betonski zidovi i zapečaćeni prozori obilježavaju granice najstrože čuvanih zatvora, dok istovremeno zidovi improviziranih gradova pod šatorima drhte na vjetru. No sve zatvore prožima gubitak čovječnosti. To najviše utječe na zatvorenike, ali nisu pošteđeni ni čuvari i njihove obitelji, niti administrativni službenici i zajednice u okviru kojih se nalaze te ustanove.

Očinstvo i obitelj

Osam godina radio sam u takvu okruženju u sklopu obrazovnih programa u kazalištu koja su sponzorirala dva sveučilišta, Georgetown i Cornell. Od 1992. do 1997. radio sam u najstrože čuvanim odjelima zatvora Lorton u Washingtonu DC (zatvor u Virginiji, sada pred zatvaranjem). Nedavno sam radio u prihvatnom centru za mladež Louis Gossett Jr. u New Yorku. Učio sam od ljudi koje sam tamo upoznao, a nadam se da su i oni učili od mene. Kroz proces otkrivanja u kojem smo svi zajednički sudjelovali, došli smo do nekakvih ključnih teoretskih i praktičnih uvida u kazalište i društvenu promjenu. No pred ljude u zatvoru, pred mene i studente dragovoljce koji su mi se pridružili uvijek se postavlja teško pitanje smisla naših nastojanja, onakvo kakvo je Patricia O’Connor, upraviteljica i osnivačica programa Prijatelji Lortona na Sveučilištu Georgetown postavila ljudima u zatvoru na jednom od mojih tečajeva drame za koji su zatvorenici dobivali bodove za dobro vladanje: “Kakvu vrstu promjene možete osjetiti na ovakvom mjestu?”. Želio bih opisati proces nastanka jedne promjene, koliko skromne toliko i monumentalne, koja je nastala s pomoću tehnika Boalova Forum teatra u Lortonu u ljeto 1997., i na taj način ukazati na neke provizorne zaključke o tome koliko se može očekivati od takve kazališne prakse.

Radili smo s Elvinom Johnsonom, bivšim zatvorenikom u Lortonu, koji je pomogao da se u suradnji sa Sveučilištem Georgetown osnuje viši obrazovni program u najstrože čuvanom odjelu tog zatvora. On nam je bio glavna veza sa zatvorenicima. Tog smo ljeta planirali istraživati temu očinstva i obitelji, pa smo na zadnju interaktivnu izvedbu Forum teatra doveli članove obitelji zatvorenika autobusom iz Washingtona. Na nesreću, zbog promjena u gradskoj upravi i novog upravitelja zatvora bili smo prisiljeni otkazati naš plan. Umjesto toga, svakom se sudioniku dopustilo da na zadnju izvedbu dovede goste iz tog dijela zatvora, a na izvedbi je bilo nazočno i nekoliko upravitelja zatvora. Slijedi opis jednog od scenarija, napravljenog na temelju doživljaja iz stvarnog života, koji smo izveli u Forumu: Muškarac se vraća iz zatvora supruzi i sinu koji ide u srednju školu. Žarko želi ponovo uspostaviti bliske odnose sa svojom obitelji i biti dobar muž i otac. Misli da bi dobar početak bio da napravi specijalnu obiteljsku večeru prvog vikenda kod kuće. Zamišlja kako će izgledati ta večera, kad sjedne na svoje mjesto za stolom koje je dugo bilo prazno i ponovo oko sebe vidi svoju obitelj. Kad se vrati kući, ispriča supruzi svoj plan i ona pristane pripremiti nešto posebno za jelo. Ali točno prije večere, dok on sjedi na kauču i gleda televiziju, u sobu uđe njegov sin i kaže da izlazi. “Kamo?” pita ga muškarac. “S prijateljima”, odgovara sin. Otac mu objasni da ne može ići van, jer su planirali specijalnu obiteljsku večeru. Mladić se počne svađati: “Otkad znam za sebe ti si u zatvoru i sad mi odjednom želiš naređivati? Ti mi ne možeš naređivati što da činim. Izlazim!”, a zatim istrči iz kuće da se nađe s prijateljima. Muškarac viče za njim, ali uzalud.               Očito je da niti jedan od roditelja ne zna tko su ti njegovi prijatelji, kamo ide, niti kad će se vratiti kući. Prema prvobitnoj zamisli, otac je taj koji ima problem. Kako možemo imati ikakav odnos sa sinom u ovakvim uvjetima? Bi li ova scena mogla završiti drukčije?

Otežavanje problema

Tijekom priprema te scene (ne na završnoj izvedbi), jedan je muškarac odmah odlučio zamijeniti oca. Njegova me je intervencija obeshrabrila, ali dobio je veliki pljesak i odobravanje ostalih zatvorenika. Čim je sin počeo prigovarati, opalio mu je žestoku pljusku preko čitavog lica. Mnogi od zatvorenika su mislili da je to sasvim obećavajuće rješenje. Kao što je jedan zatvorenik objasnio, sin je osporio autoritet i moć drugog muškarca. On je mladića vidio kao nekoga tko potiče sukob i prijeti ocu izražavanjem nepoštovanja. Kako nitko ništa nije htio reći protiv ovakva stava, iskušali smo nekoliko drugih intervencija, uvijek mijenjajući oca. Jedan od muškaraca pozvao je prijatelje svoga sina da uđu u kuću i pokušao ih uključiti u obiteljsku večeru, ali oni su se izvukli nekakvim jeftinim izgovorima i otišli van s njegovim sinom. Dok su izlazili, smijali su se na račun oca. Drugi je muškarac pokušao uključiti majku u to natezanje sa sinom, no majka je izjavila da “ne zna više kako da s njim izađe na kraj” i da je “ovako svaki put”, te ga je, nakon nekakva slabašnog pokušaja da ga zaustavi, pustila da ode. Nekoliko drugih muškaraca također je interveniralo, ali rasprava se stalno vraćala na prvu, nasilnu situaciju kao najbolji pristup. Jedna od uobičajenih kritika teatra potlačenih jest da se ono često oslanja na senzitivne i dobro uvježbane moderatore, osobito zato što jedan od velikih nedostataka i ograničenja Foruma leži u opasnosti da konkretizira, ali ne i promijeni mišljenja grupe. Ponekad Joker (moderator koji može igrati i kao živa karta) mora komplicirati način razmišljanja grupe da bi došao do srži problema. Možda je to razlog zašto Boal Jokera sada često naziva “otežavateljem”. Ja sam tom prilikom imao ulogu Jokera i naposljetku sam shvatio da moram otežati stvar. Protestirao sam zbog toga što je očeva agresija stavila sina u poziciju potlačenog protagonista. Smatrao sam da njegova ljutnja na oca i razlozi zašto želi izaći imaju neke osnove i da je prirodno da mladić njegove dobi dovodi u pitanje autoritet oca. (Dalje me brinulo, iako to nisam rekao, to što je ponuđeno rješenje vrlo nalikovalo na zlostavljanje djeteta). Složili smo se da ponovo odigramo scenu, ali da ovaj put mijenjamo sina. Isprva su intervencije učinile sina poslušnim i punim poštovanja. Ali to je bilo “čudo”. Čudo je izraz koji se koristi u teatru potlačenih, a odnosi se na rješenje problema s pomoću nevjerojatnih ili nerealnih sredstava. Na primjer, ako je problem siromaštvo, a rješenje dobitak premije na lutriji, onda je takvo rješenje čudo. Čudo je rješenje koje ne uključuje rješenje problema s kojim smo suočeni, u ovom slučaju, ljutnju i očekivanja mladića. Tako smo nastavili igrati scenu i došli do nekih nevjerojatnih rješenja. Nakon što je dječak dobio pljusku od oca, čovjek koji ga je glumio pokazao je stvarnu silinu njegove ljutnje i bola i rasprava je krenula u novom smjeru. Nekolicina muškaraca počela je govoriti kakva su iskustva sami imali kao sinovi i koje su posljedice trajnog prekida odnosa između oca i sina.

Prema empatiji

Na kraju, svi su se muškarci složili da bi rješenje i cijela situacija bili potpuno drukčiji da je u sceni bila riječ o kćeri. Iako nisu ulazili u pitanje seksizma i drugih pretpostavki koje su se nalazile iza ovog mišljenja s kojim su se svi jednoglasno složili, igranje uloge sina omogućilo im je da istraže kako netko istovremeno može biti i potlačeni i opresor. Za zatvorenike je nužno da prepoznaju ovakve dvostruke uloge. Iako ih se većina u zatvoru nalazi zbog nenasilnih zločina, gotovo da ne postoji zločin koji nema posljedice ili žrtve. Na satovima kazališta općenito izbjegavamo raditi na tako osobnim pitanjima, kao što je pomirenje sa žrtvom ili popravljanje učinjenog, jer naš zadatak nije da provodimo terapiju (a u ustanovama za maloljetnike, to je, štoviše, zabranjeno). Međutim, sposobnost da vide “drugog” u nekakvoj sceni i da razviju vještinu empatije ključno je za postizanje promjene.    Ponavljajući riječi Malcolma X-a, jedan sudionik na radionici u centru Gosset rekao mi je sljedeće: “Naučio sam da ponekad čovjek mora osuditi sam sebe da bi se mogao promijeniti.” Iz scene Foruma razvila se dugačka rasprava o tome kako iskustvo zatvora prati čovjeka i nakon što izađe i kako on to iskustvo donosi u svoju obitelj, te se naposljetku počelo raspravljati i o druga dva ključna foruma sa završne izvedbe. U sceni “Posjeta”, muškarca posjećuje njegova supruga i kaže mu da ima novog partnera, a njihov sin novog oca; ta dva muškarca zatim pregovaraju o svojim ulogama. U sceni “Roditeljski sastanak” muškarcu se uskraćuje pravo pristupa školi njegova sina na temelju zapovijedi njegove vlastite majke; on se konfrontira s njom i ravnateljem škole, tražeći novi način na koji bi se mogao vratiti u život svoga sina.

Vraćanje vlastitoj djeci

Nakon završne izvedbe Foruma očinstva i obitelji, jedan od sudionika, vođa grupe za podršku očeva Lortona, odveo me na stranu i rekao da su se on i još nekolicina iz grupe očeva pridružili našoj kazališnoj radionici, kad su čuli koju temu obrađujemo. Uživao je u raspravama o filmovima koje smo gledali i tekstovima koje smo čitali, ali ono što ga je posebno dirnulo bila je naša upotreba slika i Forum teatra da prikažemo očeve koji se suočavaju s problemima ponovnog uspostavljanja obiteljskih veza i odnosa prije, tijekom i nakon zatvora. Rekao mi je da je strašno uzbuđen i jedva čeka da se vrati u grupu za podršku očeva i da promijeni ono što rade. Objasnio mi je da su muškarci u grupi govorili o tome kako postaju protuuzori svojoj djeci. Kao zatvorenici, bili su primjer onoga što bi se moglo dogoditi i njihovoj djeci i htjeli su ih upozoriti da ne budu kao oni, da ne završe u zatvoru. Međutim, ovaj je muškarac doživio prosvjetljenje: želio je da se njegova grupa usredotoči na strategije pomoću kojih će muškarac ponovno ostvariti komunikaciju sa svojom djecom prije nego što ga puste iz zatvora, odnosno, još važnije, na strategije koje bi zatvorenicima mogle pomoći da prepoznaju i uspiju se nositi s većim društvenim i strukturalnim preprekama u obitelji. Želio je da članovi te grupe potpore očeva ponovo izgrade sebe od početka i da razmišljaju o onome o što smo mi načeli na našoj kazališnoj radionici.

Sposobnost djelovanja

To je bio značajan trenutak. Uvijek je teško procijeniti učinkovitost i korisnost tih projekata za zatvorenike, a nakon što program završi u pravilu izgubim kontakt sa sudionicima. Lorton se sada zatvara, a većina zatvorenika je premještena u druge zatvore. Čak ne znam točno ni tko je sve pušten. Želim vjerovati da su ti muškarci naučili na satovima kazališne radionice nešto korisno i ohrabruju me istraživanja koja su pokazala da odrasli zatvorenici koji sudjeluju u višim edukacijskim programima imaju zapanjujuće nisku stopu recidiva – iako te studije ne istražuju baš specifično program kazališta. Naravno da sam vidio scene Foruma koje se nisu mogle riješiti, jer su prikazivale situaciju u kojoj nikakva promjena nije bila moguća (suđenje zbog zločina koji se obvezatno kažnjava zatvorom) ili zato što se iz njih nije mogla roditi nikakva rasprava (na primjer, nazočnost zatvorskog psihologa koja djeluje kao tiha cenzura). No uglavnom sam vidio kako to kazalište donosi humanost u bešćutno okruženje, jer sudionicima pruža osjećaj suradnje i zajedničkog interesa. Omogućuje pojedincu da se izdvoji iz svoje situacije i razmotri alternative, a kao fizičku aktivnost dopušta muškarcima, koji se često u mainstream kulturi portretiraju kao opasni i nepopravljivi zločinci, da zastupaju sebe u svojim vlastitim tijelima. Kroz zajedničko iskustvo ljudi u kazališnom prostoru moguće je dekonstruirati samog sebe i promatrati se u problematičnoj situaciji iz različitih perspektiva, a zatim sve to ujediniti u sposobnost djelovanja.

S engleskoga prevela Aleksandra Mišak.

Tekst je objavljen u časopisu Theater: Theater and Social Change Issue, 31:3, 2001.