7.10.2004.

Toma Bačić  

Tehnologija i umjetnost

Kako se čini da je renesansni tip sveobuhvatnog umjetnika nepovratna prošlost, kad je riječ o umjetnosti koja se bavi proučavanjem relacija između tehnologije, znanosti i umjetničkog djelovanja, kvaliteta umjetnika-izumitelja je još živa kategorija. Pravi povijesni kontinuitet između današnje umjetnosti u Hrvatskoj povezane s tehnologijom i one nekadašnje ne postoji; no, već su se u vrijeme Novih tendencija dvojica umjetnika bavila istraživanjem veza između tehnike i umjetničkog izraza – Aleksandar Srnec i ?ladimir Bonačić. Srnec je izrađivao visokoestetizirane kinetičko-svjetlosne objekte pokretane elektromotorom, a Bonačić svjetlosne programirane strukture koje su realizirane u formi urbanih intervencija na pročeljima Name na Kvaternikovu trgu, odnosno u Ilici. Iako su Nove tendencije otvorile put promišljanjima o sprezi umjetnosti i tehnike/tehnologije, razvoj takve umjetnosti ponovo je pokrenut devedesetih, u vrijeme kada su kompjutori postali svakodnevni alat. Umjetnici obično isprepleću tehnologiju i um?etnost iz dva razloga: prvi je nova kreativnost i novi vizualni dojmovi (kinetička i optička umjetnost), a drugi je prikaz etičkih problema, s tehnologijom kao metaforom. Kustoski tim Kontejner (Olga Majcen i Sunčica Ostoić) u suradnji sa Sandrom Sajović iz galerije Kapelica u Ljubljani je, istražujući postoje li u Hrvatskoj uopće umjetnici koji kreativno promišljaju tehnologiju, raspisao natječaj za izložbu Device art. Iako je, riječima kustosica, odaziv bio relativno slab (tj. javljali su se ili inovatori koji su slali radove bez nužnog umjetničkog naboja i ludičkog elementa, ili umjetnici s nejasnom vizijom kakvi bi radovi mogli odgovoriti na temu). Rezultat natječaja je zanimljiva izložba koja predstavlja radove koji inače relativno teško nalaze put do gledatelja. Nužno je reći da su izloženi i radovi slovenskih umjetnika, i da je situacija u Sloveniji bitno različita od hrvatske. Naime, u Ljubljani i Mariboru posto?e dvije jake institucije (galerije Kapelica i Kibla) koje podržavaju umjetnike sa sličnim ambicijama i koje su već u devedesetima stvorili platformu za mašinsku umjetnost kakva je promovirana na Device artu.

Stroj kao automatski umjetnik

Prvu skupinu izložaka čine radovi koji reinterpretiraju svakodnevne predmete (poput poznatog Jonesovog rada An Invisible Force – stola za proročanstva, izloženog na Ars Electronici 2002); a drugu robotički radovi. Davide Grassi u radu duhovitog imena machinaZOIS – vaš elektromehanički pokrovitelj reprogramira te zvučno i vizualno redizajnira fliper koji postaje sprava s novom funkcijom. U aparat treba ubaciti kovanicu da bi igra započela, čime umjetnik tematizira financiranje institucija umjetnosti (ili, bolje rečeno, njegovu nedostatnost). Profit je naravno namijenjen isključivo pobjedniku! Izložak Silvija Vujičića svakako je jedan od najduhovitijih na izložbi. Njegov Privatni-javni striptiz je kombinacija tehničke naprave i cyber odjevnog predmeta u kojem aktivno sudjeluje i autor. Autor nije ničim odvojen od posjetitelja na izložbi koji mogu ubacivanjem kovanica u kutijicu (koja se nalazi na zidu galerije) spustiti autorove hlače pokretane elektromotorima. Na suptilan i duhovit način gledatelji su uvedeni u prostor djela, no svakome tko nije dovoljno pažljiv veza između ubacivanja kovanica u kutijicu i autorovih hlača može lako promaknuti. U djelo je naravno uključena i novčana interakcija – hlače pokreće isključivo novac ubačen ? škrabicu!

Slovenski umjetnik Sašo Sedlaček (rođen 1974.) u radu Autonomous system 1 Biotope condition realizirao je složenu simulaciju biotopnog sustava koji ne konkurira postojećem. Taj djelomično autonomni sustav reagira na digitalne podražaje pokrećući se svojim robotičkim nogama, a posjetitelj je izravno uključen u hranidbeni proces. Roboti Branka Zupana (nazvani Biba, Cvrčak, Big Foot…) nisu interaktivni nego predstavljaju krajnje simplificirana tehnološka bića čija je jedina namjena kretanje prostorom koji skeniraju pomoću senzora. Rad tematizira osnovne sustava života – percepcija okoline (senzori) i pokret (mehanika i motor). Ti benigni simpatični roboti ispituju potrebu za izradom robota uopće... Ispitivanjem moguće mehanizacije umjetnosti i umjetničkog rada bave se djela Dubravka Kuhte zvanog Tesla i Line Kovačević. Tesla je bez ikakva nacrta, spretnošću vještog maketara, realizir?o stroj Runograf koji crta kompozicije na bazi kružnice. Stroj svakako podsjeća na Tinguelyjevu mašinu za crtanje koja je vjerojatno najraniji primjer automatskog umjetnika. Lina Kovačević je izvela Raymonda – robota dizajnera koji iako nije svjestan svijeta oko sebe ipak reagira na vanjske utjecaje. Svoj odnos prema okolini Raymond pokazuje izražavajući se temeljnim grafičkim elementima koji se iscrtavaju na ekranu kompjutora ili su izravno iscrtani flomasterom na papiru. Raymond je jednostavan primjer utjecaja inputa na output.

Manipulacija umjetničkim radom

U izložbu je uvrštena i Instant ASCII kamera slovenskog umjetnika Vuka Ćosića. Slične kamere mogu se vidjeti na željezničkim kolodvorima, no Ćosićeva kamera portrete realizira u ASCII kodu. Korisnik mora stati ispred objektiva i pritisnuti zeleni gumb, i za nekoliko trenutaka dobiva svoju ASCII fotografiju, besplatno, na papiriću koji podsjeća na račun iz samoposluživanja. ASCII kamera je realizirana u Ljudmili (Ljubljanskom digitalnom laboratoriju), uz pomoć programera Luke Freliha i Borje Jeliča. Marijan Vejvoda izlaže duhoviti objekt Autolopata magritovskih i duchampovskih osobina, dakle s ironijskim primjesama dade i nadrealizma; to je kombinacija mehanizama i alata – za gubljenje vremena i stimulaciju lijenosti, priključenih na lopatu, simbol rada. Tehnološkim tretmanom zvuka se pozabavio Borut Savski u radu Okrugli stol. Rad je zapravo razvijeniji, tj. unaprijeđen gramofon, na kojemu se istodobno rotiraju tri singlice čijom vrtnjom (a time i zvukovima koje proizvode) posjetitelj može manipulirati uz pomoć senzora ili izravnim dodirivanjem ploča. Rad Savskog je zapravo osjetljivi muzički instrument kojim se može aktivno sudjelovati u reprodukciji glazbe.

U sklopu projekta Device art predstavljen je i rad Ivana Marušića Klifa Synchronicity; u prostoru Gliptoteke HAZU-a u Zagrebu. U tom se radu Klif pozabavio odnosima prostora i zvuka – iz zatvorenog prostora je prenosio vizualni i zvučni materijal (djelomično izveden uživo) na platna i zvučnike u dvorištu Gliptoteke u omjeru 1:1. S obzirom na odnos vanjskog i unutrašnjeg prostora, mali pomak u jednom postajao je velik pomak u drugom.

Borbe robota

Otvorenje izložbe je bilo zabavno, uz aktivnu konzumaciju radova koji često na otvorenju bivaju usputnim sadržajem. Već na trgu ispred Galerije Galženica posjetitelje je čekao spektakularni rad Tomaža Pippa Oblik je fatalan. Djelo su zapravo vatrene orgulje metalnih cijevi koje proizvode zvukove dok kroz njih prolazi plin, a kao nusprodukt se javlja vatra. Zanimljivo je reći da su orgulje instrument koji je i Europi vrlo popularan za interveniranje – najpoznatiji primjer su Danteove orgulje Nizozemca Erika Hobijna. Nakon performansa s orguljama organizirane su borbe robota, a autor-koreograf borbi Vedran Relja tehnički je osmislio i nekolicinu drugih radova na izložbi. Borbe robota vizualiziraju destruktivnu namjenu tehnologije, suprotno konstruktivnoj kakvom je prikazuje većina ostalih izložaka.

Izložba Device art je pokazala da produkcija umjetnosti povezane s tehnologijom nije mala, kao što bi i upućeniji pratitelj umjetničke scene u Hrvatskoj mogao pomisliti. Kontekstualizacijom radova umjetnika koji kreativno promišljaju tehnologiju, autorice su izložbu medija uključile u širi umjetnički, ali i društveni sustav.