Petnaesti studijski album kultnoga post punk sastava još je jedna kockica u zvučnoj slici postindustrijskog rasapa
Prošlo je 35 godina od debija Pere Ubu, Modern Dance, no i nakon toliko godina i bezbrojnih promjena postava, frontman David Thomas i dalje ostaje neuhvatljiva pojava koja na sebi svojstven način utjelovljuje industrijsku pustoš Clevelanda s kraja sedamdesetih. Lady From Shangai petnaesti je Pere Ubu album i zapravo ne donosi ništa novo, no paranoidni okoliš koji je opisan u ranim singlovima poput 30 Seconds Over Tokyo i Heart of Darkness i dalje je tu u formi uvrnutog industrijskog popa. Thomas je uvijek bio više duh pjevača negoli pjevač, stoga i u šezdesetoj godini zvuči kao da neprestano mrmlja sebi u bradu. Thanks otvara album s posuđenom vokalnom linijom iz starog disco hita Anite Ward Ring My Bell, no čak i takvu izravnu melodiju Thomas pretvara u paranoidno grintanje.
Malo kasnije Pere Ubu zdušno transformiraju Mandy iz načelne power balade u polaganu odu raspadu. Kao i velika većina Pere Ubu opusa, Lady From Shangai je kolekcija jednostavnih, gotovo banalnih pop-rock pjesama, koje su u procesu nastajanja otete iz idealnog pop svijeta sredine šezdesetih i bačene u ne toliko surovu koliko sivu stvarnost. Kad pri kraju albuma Thomas u 414 Seconds zavapi: What part of the dream is true? What part of the truth is a dream?, postaje jasna neraskidiva veza između sivila postindustrijskog okoliša kojeg Pere Ubu skoro četrdeset godina opisuju i nadrealnog svijeta kojeg u konačnici njihova glazba nastanjuje. Drugim riječima, priča Pere Ubu uvijek je bila na razini svojevrsne tehnološke bajke, u kojoj zbunjeni, možda i posve slučajni junaci udišu zrak bogat stvarnim i metaforičkim otrovima, Lady From Shangai u tom svijetu nije nikakva iznimka, nego samo još jedan, premda dobrodošao dodatak.