Tek korektni The Sisters of Mercy

The Sisters of Mercy održali su svoj drugi zagrebački koncert u Klaonici 20. lipnja (prvi je održan u Domu sportova 1990.). I dok mnogi polemiziraju jesu li Sisters predstavnici gothic rocka ili samo (kao što i sam frontman grupe Andrew Eldritch inzistira) rock’n’rolla, ili su razočarani Eldritchovim izgledom (više nije odjeven u crno, a kosa mu je kratka i plava; što se mene tiče bitno da ga glas nije izdao), ostaje pitanje kakav je bio koncert? Ako ne očekujete da će The Sisters of Mercy zvučati kao s ploče (u vrijeme njihove najveće popularnosti još su nosači zvuka bile ploče), i ako vam nije baš bitno da glavna zvijezda izgleda kao prije dvadesetak godina (dajte čovjeku pravo da ugodno stari i pritom se fizički mijenja – ruku na srce, nitko od nas ne izgleda kao prije dvadeset godina, a zašto i bi), što očekivati? Pa, za početak, barem da koncert počne uz neki pristojan vremenski odmak od najave.

Distanca i hladnoća

Najava početka bila je u 19 sati, uvijek se tu računa i predgrupa (u ovom slučaju bila je to prilično dobra riječka grupa Grad), pa zalazak sunca i spuštanje mraka, ali početi u 21.45 prilično je iscrpljujuće za sve one koji taj koncert čekaju, čak i one koji su uračunali sve što se uračunati treba, a kamoli ne za one nadobudne koji su se pojavili u najavljeno vrijeme. No, kad je koncert napokon i krenuo, svjetlosni efekti dali su naslutiti dobru atmosferu i mnogo energije, a i Eldritchov je glas i dalje zvučao snažno i duboko. To je doista ono što očekujem od svakog koncerta, ali, na žalost, upravo je to nedostajalo. S distancom i, moglo bi se reći, hladnoćom, The Sisers of Mercy korektno su odrađivali koncert (ne mogu reći da je bilo loše). U publici se tek s vremena na vrijeme podizala atmosfera, posebno kad su svirali jedan od svojih najvećih hitova Dominion/Mother Russia. I tako je to trajalo sat vremena. A onda su uslijedila dva vrlo kratka bisa s kratko odsviranim hitovima Lucretia my reflection i Temple of love. Tek se tada činilo da je koncert započeo, jer se konačno osjetilo strujanje energije i ona prava koncertna atmosfera. Dva bisa trajala su ukupno 20 minuta (u što je uračunat dolazak i odlazak benda s pozornice). To nipošto nije ono što očekujete.

Više vizualan nego auditivan doživljaj

No, ipak je na tom koncertu nešto bilo zanimljivo. Taj je koncert bio više vizualni nego auditivan doživljaj. Već spomenuti lightshow bio je sjajan i vrlo dojmljiv uz muzičku podlogu Sistersa. U okupljenom mnoštvu, u rasponu od predškolske dječice (koja su bila vrlo živahna i sretna što ih roditelji nisu imali kome ostaviti na čuvanje pa su ih poveli sa sobom) do finijih gospođa u srednjim godinama (oko četrdesetak) i preostarjelih rokera, najviše se ipak isticala (i najbolji dojam od svega ostavila) zagrebačka darkerska scena (i njima pridruženi pripadnici iste scene diljem Hrvatske). Bolje, zanimljivije i osebujnije kreacije teško da se mogu susresti u bilo kojoj postojećoj subkulturi (ovdje mislim na hrvatske prilike). U suženom (ovo spominjem bez ironije, samo činjenično, da me ne biste krivo razumjeli) rasponu boja (crna u velikim količinama, crvena, ljubičasta i malo bijele) pojedini su pripadnici ove scene pokazali iznimnu kreativnost i izgledali su ili, bolje rečeno, izgledale su fantastično. Njihovo okupljanje pred Klaonicom (inače odlično odabranim mjestom za koncert) i srdačni pozdravi trebali su biti uvod u jedan od značajnijih koncertnih događaja za darkersku scenu, ali… Dobro mjesto, dobro društvo, dobar lightshow, dobar Eldritchov glas i tek korektno odrađen koncert. Na žalost, više vizualnog nego auditivnog, a mogao je to biti izvanredan audiovizualan doživljaj. Cijelo je dobro društvo na kraju bolju zabavu potražilo na after partyju u Jabuci.