Tekst sačinjen samo od fusnota

Bilo to dobro (koji izazov!) ili loše (k vragu?), oblik koji preuzima knjiga The Body pokreće niz pitanja o samome sebi prije nego što se pročita i jedna riječ. U ovoj, svojoj prvoj knjizi Jenny Boully je iznašla tekst s detaljnim fusnotama o odsutnosti ljubavi, ontologije i identiteta – ali bez samoga teksta kojemu bilješke pripadaju. Tako je većina svake stranice prazna; nedostaje tijelo. Suočen s takvom zagonetkom, pametan će se čitatelj početi pitati: kako trebam čitati tu knjigu? Hoće li ona narušiti moje poimanje knjige? Što će još učiniti osim narušavanja tog poimanja? Što će učiniti osim što će komentirati narušavanje tog poimanja? I naposljetku, jesu li fusnote dovoljne?

Odgovorimo prvo na posljednje pitanje – da i ne; prikladno nejasan odgovor, za nejasan ali pohvalno ambiciozan projekt. Fusnote isprva frustriraju, djelomice zato što si čovjek ne može predočiti kako bi “tijelo” nevidljive knjige izgledalo – pokušaj popunjavanja praznina uzaludna je vježba, s obzirom na to da su fusnote po stilu i značenju u rasponu od scenskih uputa, preko izvadaka iz dnevnika, do bilješki poput br. 148: “Ibid., zaključak.”

Lažno ime same sebe

Kada je djelo već toliko fragmentirano i zauzeto bilježenjem stvari koje su odsutne, ne čini se previše tražiti da netko u cijelosti zamisli tekst kojem bi te bilješke odgovarale, ali čak je i žanr “prave knjige” nejasan. Zanimljivo, možda, ali kako su te bilješke same po sebi složene i raznolike, uporišni osjećaj sredine, temelja, bio bi od velike pomoći. Iako u knjizi The Body očito nije riječ o osjećaju solidnosti; nepostojanje prisutnosti – makar izbrisane prisutnosti – na kraju daje dojam šlampavosti, a ne tajnovitosti.

Same fusnote na sličan su način raspršene: neke su pisane nemarnim stilom urednika (br. 34: “Ovo je u drugom izdanju ispravio urednik. U izvorniku je napisala: ‘Molitva je samo nadobudan oblik apostrofa’.”), neke su u prvom licu autora (br. 33: “Svejedno, kako je čudno i tužno da sam ja, Jenny Boully, znak označivača ...”), druge pak glasom sveznajućeg komentatora koji nekako poznaje unutarnji život svakog lika u toj drami (br. 68: “Zapravo, ono što je najviše željela je netko tko bi dobro obratio pažnju na detalje ...”). Koja bi knjiga imala fusnote iz takvih disparatnih izvora? Opet, to može biti dio zabave, dio eksperimenta, ali pomalo je zbunjujuće i daje knjizi dojam krparije.

Što ne znači da je The Body bez fokusa. Riječ je o kontinuiranom, zakučastom projektu koji se bavi dubokim pitanjima, a protkan je finim draguljima jezika i shvaćanja. Boully je sposobna suptilno povući fascinantne veze između vrsta nepostojećih tijela, od bivših ljubavnika do mitskih i osobnih junaka, te je istkala knjigu od zapanjujućih zamisli o ostalim odsutnostima, od privida filma, kazališta i snova do laži ironije. The Body zahtijeva od nas da promislimo o implikacijama evokacije: što se događa kad nešto stoji na mjestu nečeg drugog, bilo da je ta stvar mentor, spomenik ili pismo? Cijela je knjiga lažno ime same sebe. Fusnota br. 156: “Bit onog iza zastora, tj. pozornice, sastoji se od želje da se odredi što će se vidjeti a što će ostati nevidljivo. To se treba podrazumijevati pod definicijom ‘postavljanja na scenu’”.

Grlice guguću svoje jebi-se

Neki od najboljih trenutaka knjige su meta-manifestacije teksta koji nedostaje, kao u mnogim fusnotama koje se čitaju poput neke vrste nesporazuma između nepoznatih partnera, poput fusnote br. 62: “Na to je određeno pitanje ona uvijek odgovarala, ‘Bez komentara’.” Ta poruka postaje još čudesnije prazna u fusnoti 79:

“Pisala je upravo o ovoj razglednici u svom dnevniku:

‘... Zašto bih ja trebala biti ta koja je zadužena za objašnjenja? [nečitko] me optužio da govorim u kriptičnim šiframa i rastućoj poetici. Ali zašto bih trošila riječi koje nikad nisu učinile [nečitko] i meni ništa dobra? Zašto da trošim riječi kad jedna rečenica govori sve što se treba reći, kaže gdje sam bila, koga sam vidjela, što radim, tko mi nedostaje, i za koga bih željela da je ovdje?...’ “

To mnoštvo slojeva je zabavno, napuhano tijesto izmijenjenog značenja. Na drugim mjestima, međutim, djelo se doima zaglavljenim u akademsku retoriku, previše obvezano semiotikom i filmskom znanosti, te nakićeno referencama na Joycea, Dantea i Derridu. Postoje i jedna prazna stranica bez ikakvih bilješki ili teksta te jedna prazna fusnota – čini se da su ti potezi više rekviziti nego što su potrebni i mirišu na trik, kao i ova fusnota, br. 102: “Ako je prozor otvoren, točno. Ako se vrata naglo zatvore, netočno. Ako je zločinka bila plava, dodajte pet bodova svom odgovoru. Ako je pila suhi martini, oduzmite 60 bodova za strah. Ako ste zaboravili njeno ime, vani ste jednu rundu. Ako je ljubav, pikov as: za sve ostalo ponovno promiješajte i podijelite.”

Budući da ni jedna druga fusnota ne spominje ikakve igre tog tipa ili pravila, čini se da je ovaj odlomak forsiran.

To su pogreške mlade spisateljice koja je očarana vlastitim eksperimentom. Ironično je da iako se Boully često izruguje kontroverzi emocionalne iskrenosti u poeziji, i njen se vlastiti rad uzdigne kada riskira ranjivost te potpuno i živopisno istražuje taj trenutak, kao u fusnoti br. 29:

“Nakon što smo moja sestra i ja buljile u časopis bojale smo se, obje, raširiti noge čak i da bismo piškile. Mjesecima smo bile nerazdvojne u WC-u ali tada smo se ohrabrile i odlučile potražiti svoje rupe, a ako pauk uistinu izađe mi ćemo ga ubiti.”

Ili u ovom isječku iz ljubavnog pisma iz fusnote br. 42:

“Da je ovo crtić ti bi bio žirafa a ja bih bila miš i živjeli bismo u kući u obliku lista platane i stalno bismo se svađali, mislim, kada bi me mogao čuti budući da ti je glava tako visoko gore, tako daleko; ja bih spavala u tvojoj maloj budilici, pjevala jutarnju pjesmu za tebe, pravila rupe u tvojim omiljenim čarapama, skrivala svoju najbolju slamu i komadiće konca u tvome džepu na prsima, dopuštala ti da se koristiš mojim repom za označavanje mjesta gdje si stao u knjigama…”

Ili u ovoj fantastično nadrealnoj primjedbi na fusnotu br. 100: “Ujutro su grlice gugutale svoje jebi-se. I ona je otišla, uzevši pogrešnu prtljagu, silazeći niz pogrešne stepenice. Preko protupožarnih ljestvi, haljina je lepršala na pogrešno usmjerenom vjetru. Zato što nije rekao ni riječ, djelići i komadići nje: ruž i ružine latice, žličice za šećer i ružičaste omotnice, završile su u pogrešnim džepovima. I nek-sve-ide-k-vragu ako netko nije preko noći iščupao i premjestio putokaze na svim najfrekventnijim ali pogrešnim raskrižjima. U katedrali krstionica nikad nije bila tako požudna, a ipak je voljela to umakanje prstiju uvijek iznova, a svijeće su bile tako kurvinske u svom bacanju plamena.”

Takvi odlomci daju ovoj knjizi šarm i sprječavaju dojam da je riječ o vježbi – oni djelu daju njegovu čovječnost.

Snovi su fusnote

I tako, kako je najbolje čitati ovu knjigu. Ključ se možda nalazi u primjedbi z fusnoti br. 143, koja se pojavljuje samo nekoliko stranica prije kraja: u toj se fusnoti citira lik zvan Del Vecchio koji za, pretpostavlja se, Boully govori: “I onda je počela pričati i pričati o tom tipu Robertu Kellyju [z],” a primjedba [z] glasi:

“Sljedeći izvadak iz Kellyjeve pjesme ‘Edmund Wilson o Alfredu de Mussetu: San’ bio je zalijepljen iznad raznih autoričinih kreveta na raznim mjestima na kojima je živjela: ‘Snovi su sami po sebi fusnote. Ali ne fusnote života. Oni cijelu noć daju primjedbe na neke druge transakcije’.”

Narušava li The Body poimanje knjige? Svakako, poput nedavnog debija Thalie Field Point and Line (i Field i Kelly pišu blurb na ovojnici The Body), ona pruža osvježavajuće nov pristup ideji teksta, fikcije, eseja, zbirke poezije. Ali čini li ona i više nego što narušava to poimanje? Da. Boullyna knjiga je, u najboljem smislu, neprekidan trud, neobičan i prepun bogatih zanimljivosti, te ukazuje na hrabar i obziran novi glas u književnosti.

S engleskoga prevela Ksenija Švarc.

Objavljeno u Jacket Magazineu, October 2002., http://jacketmagazine.com/19/gre2.html