Tekstualistička čitanja ekonomskih odnosa

Čitao sam, s kombinacijom ljutite frustracije i prosvjetljenja – ali, jao, s više ovoga prvog – raspravu o djelu Scattered Speculations on the Question of Value Gayatri Spivak koja se odvija na nekoliko blogova.

Ono što me najviše frustrira kada je riječ o većem dijelu rasprave jest naglasak na navodnoj složenosti ili nerazumljivosti Spivakove (ne izdvajam ni jedan od postova, samo bilježim opći dojam.) Stupanj te primjedbe čini mi se pretjeranim, izvan proporcija sa stvarnom izazovnošću njezina eseja i to je, dakle, vjerojatno simptomatično. Spivakova piše zgusnuto, odnosno, pretpostavlja mnoga prije stečena čitateljeva znanja – nešto što je neizbježno ako imamo na umu činjenicu da uopće ne možete iznijeti sofisticirani argument ako morate iznositi svoje referencije početničkim terminima svaki puta kada pokušate bilo što napisati. A sada priznajem, specifično pretpostavljeno znanje za čitanje Spivakina teksta ono je o čemu razmjerno dosta znam – to su određene napetosti u marksističkoj ekonomskoj teoriji te deridaovska dekonstrukcija i njezina opća filozofsko-povijesna pozadina. No, ne vidim da je Spivakova nekako svojstveno nepristupačna. Ako vam manjka neophodno postojeće znanje, imat ćete određenih poteškoća kakvih ja imam kod čitanja Badiouva djela Being and Event (jer mi manjka bilo kakvo poznavanje i razumijevanje teorije skupova) ili najnovije američke analitičke filozofije (jer mi manjka razumijevanje propozicionalne logike) ili, kad smo već kod toga, članaka koji raspravljaju o monetarnoj politici Federalne banke rezervi ili složenosti narativne teorije. Djelo Spivakove zapravo je mnogo poticajnije i zanimljivije od većine tih ostalih djela – zbog načina na koji stvara veze preko disciplinarnih granica i zajedno kontekstualizira pojave koje su obično ostavljene odijeljenima (poput književne kanonizacije s jedne strane i međunarodne podjele rada s druge) na načine kojima se ostali tekstovi koje sam naveo rijetko usuđuju koristiti. Ne mislim da je Spivakova mračnjakinja ili nepotrebno teška na bilo koji način na koji to nisu ostale vrste djela.

Materijalistička definicija subjekta

Ako po strani ostavimo utvaru “težine” čini mi se da je esej Scattered Speculations koristan upravo za ponovnu afirmaciju važnosti Marxovih spoznaja (ili teorijskih formulacija, ako vam se više sviđa) o izrabljivanju i višku vrijednosti za razumijevanje kulture i društva danas – uključujući, ali ne ograničavajući se samo na diskurse književnih studija i interdisciplinarne “teorije”. Među ključnim zaključcima koje donosi Spivakova (bez nastojanja da iznese cjelovito objašnjenje ili da postavi u stroži poredak ono za što nam je na samom početku rečeno da su “raspršena” – i privremena – “nagađanja”) su sljedeća: kulturalni studiji postaju komotni i previše ležerni kada je riječ o pitanjima dominacije i moći, a da ne razmatraju specifičnu važnost izrabljivanja. Marxova razmatranja o “radničkoj teoriji vrijednosti” a, slijedom toga, funkcioniranju izrabljivanja u specifično ekonomskom smislu, mora se braniti protiv staromodnih marksističkih fundamentalista koji bi čitali teoriju na esencijalistički ili “kontinuistički” način, i najnovijih i suvremenih teoretičara (uključujući mnoge takozvane dekonstrukcioniste) koji odbacuju teoriju otvoreno i potpuno na temelju toga što je (navodno) esencijalistička ili kontinuistička.

Protiveći se tome, Spivakova ističe “tekstualnu” neodređenost odnosa između (društveno neophodnog) rada utjelovljena u robi, razmjenske vrijednosti te  robe, novčanog oblika kapitalističke ekonomije i kapitala kao objekta kvantitativne akumulacije. Moć radne snage, robu koju radnici moraju prodavati kapitalistima da bi preživjeli, Spivakova definira kao materijalističko određenje subjekta (to je definicija onoga što sačinjava ljudski subjekt izražena u “materijalističkim” kategorijama nasuprot “idealističkoj” definiciji subjektivnosti u smislu svijesti ili intencionalnosti) koje se oslanja na temeljni ne-identitet, “nesvodivu mogućnost da subjekt bude više nego odgovarajući – super-odgovarajući – sebi”.

Upravo je taj ne-identitet osnova na kojoj je izrabljivanje (izvlačenje viška vrijednosti) moguće te pokazuje kako je vrijednost viška povezana s osnovnom nesumjerljivosti između identiteta (definiranog preko razmjenske vrijednosti) subjekta i produktivne radne snage koju je takav subjekt sposoban iznijeti. To posljednje je upotrebna vrijednost radnikove radne snage za kapitalističkoga poslodavca. Vidjeti tu nesumjerljivost znači također vidjeti da sama upotrebna vrijednost ne može biti definirana esencijalističkim pojmovima kao neka vrsta fiksne potrebe.

Ustrajavanje na temi nejednakosti

Tako se Spivakova koristi konceptom upotrebne vrijednosti kao “dekonstruktivnom polugom” da uzdrma bilo kakvu normalizaciju hijerarhija vrijednosti. To znači nastaviti ustrajavati na temi nejednakosti (po cijelom svijetu raširenog) izrabljivanja, kao procesu koji ostaje netematiziran u “radikalnim” kritikama koje samo razmatraju sustave dominacije. Spivakova kao primjere navodi i samomistificirajući jezik poslovnih škola i korporacija i nekritičko slavljenje (pretpostavljenog) osnaživanja preko novih računalnih i telekomunikacijskih tehnologija koji su bili i jesu toliko prevladavajući u nekim “postmodernim” krugovima. Dok se kritike poput ove Spivakove često čitaju kao “politički korektan” rukopis (ili kako Spivakova sama naziva stav “koji ‘nezainteresirana’ znanost odbacuje kao ‘pathos’”), Spivakova je oprezna u sricanju veza između ideologije osnaživanja koju postmodernisti i poslovni znanstvenici (jedni drugima nepoznati) dijele i “objektivnog” načina na koji te skupine imaju koristi od izrabljivanja preko međunarodne podjele rada.

Mogao bih i dalje o toj temi, što bi mi se činilo poput banalnog i očitog čitanja eseja Spivakove, kad tako mnogo čitatelja/komentatora ne bi njezin esej proglašavalo neprohodnim. Ostali aspekti tvrdnje Spivakove također su vrijedni spomena, uključujući način na koji su marksističko/ekonomske predodžbe o vrijednosti nužno isprepletene s drugim vrstama proglašavanja Vrijednosti (poput estetskog i moralnog određenja vrijednosti). Mnogi komentatori eseja u stvari su se odmaknuli od usredotočenosti na ekonomske vrijednosti i posvetili tim ostalim vrstama vrijednosti, a da nisu uočili da Spivakova otvoreno i izravno prigovara takvom usmjeravanju koje iz analize briše ekonomiju. No, manjka mi strpljenja da nastavim s tim pomnim čitanjem, pa ću završiti s nekoliko pitanja.

Čemu materijalistička određenja subjekta

Ako postoji područje na kojemu se (malo) ne slažem s tvrdnjama Spivakove, onda je to pitanje je li “tekstualističko” (ili dekonstrukcionističko) čitanje pristupa zaista najbolje za postavljanje onih pitanja koje Spivakova želi postaviti. Sklon sam sumnjati da je tome tako iz razloga koji nisu povezani s onima koje u svome postu postavlja Jodi Dean. Jodi pita: “što čini subjekt materijalističkim ili, da upotrijebim jezik Spivakove, zašto se koristimo materijalističkim određenjem subjekta ili zašto je materijalističko određenje subjekta nužno određenje povezano s radnom snagom?” Slijedeći Žižeka, ona predlaže drukčije određenje subjekta, možda u smislu manjka, nedostatka, pukotine ili nesvodivosti između idealističkih i materijalističkih premisa”. Dakle, nisam sklon slijediti Jodi u takvom pomaku; čini mi se da smještanje subjekta u smislu Manjka ili negativiteta jest upravo kretanje u pogrešnom smjeru, natrag prema “idealističkom” izričaju od kojega Spivakova želi i pobjeći ali i (kao dobra dekonstrukcionistkinja) priznaje da ga nikada ne možemo potpuno ukloniti. Mislim da je dekonstrukcionističko postavljanje idealističko/materijalističke alternative još više destabilizirajuće i istančanije nego žižekovski paralaktički pogled koji predlaže Jodi. Zato bih se želio vratiti vaćnom pitanju što ga postavlja Jodi, ali predložiti drukčiji odgovor na nj. Materijalistička premisa u smislu snage radništva važna je upravo zbog “super-adekvatnosti” koju povlači za sobom – i ta je vrsta formulacije bolja od one u kategorijama manjka. No, želio bih reći da ta premisa, iako nužna za definiranje subjekta, nije dovoljna.

Tu razliku preuzimam iz teze Isabelle Stengers o Whiteheadu u članku koji još nije objavljen, ali će biti uskoro. Stengersova pokazuje kako Whitehead prenosi tu prvobitno matematičku razliku u metafiziku i ontologiju. Sama “super-adekvacija” utjelovljuje takvu razliku - kao pojam, ona podrazumijeva nužno-ali-ne-i-dovoljno stanje i upravo se zato opire “kontinuističkom” ili reprezentavističkom kodiranju. No, slabost dekonstruktivističkog, tekstualističkog pristupa, po mome mišljenju, upravo je u tome što premješta jaz između nužnog i dovoljnog (jaz koji nije “negativnost” ili “manjak”, nego prostor otvoren drugim kretanjima, drugim iskazima) natrag u jezik, u sam super-adekvacijski pojam, umjesto da omogućava širenje i rast drugih (neprekinuto i dalje razdvajajuće ili neodgovarajućih) pojmova i entiteta. Dakle, slažem se s Jodi da (kako to ona kaže) “materijalizam, ispravno shvaćen, može naglasiti i ekonomsko određenje i otvorenost “, ali ne sasvim s načinom na koji ona predlaže da se to radi. I, slažem se sa Spivakovom u ustrajavanju na nemogućnosti nadilaženja ekonomskog područja i prepoznavanju “sudioništva između kulturalnih i ekonomskih vrijednosnih sustava”, ali ne pristajem nužno slijediti njezino tekstualističko usmjerenje.

Nesumnjivo je sve ovo što govorim jednako apstraktno-teorijski i žargonski  zgusnuto kao što kritičari Spivakove smatraju da je i njezin rad, ali bez njezine stilističke elegancije i filozofskog oštroumnosti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole