23.9.2004.

Temple of the Psychic TV  

Televizijska magija

tema

Temple of the Psychic TV

Je li deifikacija i obožavanje tehnologije opravdana reakcija na automatizaciju ljudske percepcije? Tijekom Harmonijske Konvergencije, jedna sljedbenica New Agea ponijela je na vrh Mount Shaste svoje televizor i zaprepastila prisutne obznanivši da joj se na ekranu prikazao anđeo. Drugog je dana, uz svekoliku prisutnost medija, serviser televizora reaktivirao fenomen te ga objasnio kao običan mehanički kvar. Tisak i skeptici s radošću su sažvakali priču, no pravi je smisao ostao promašen. Koga je briga je li tu video-viziju uzrokovalo biće iz nekog drugog svijeta, nesvjesna snaga grupne volje ili kratki spoj! Nije li ljudska neurostruktura, preko čijih osjetila primamo podatke, složen sustav žica i osnovnih automatiziranih procesa? Spontane vizualne halucinacije nekad su smatrane isključivo ljudskim obilježjem.

Nužno je da će u budućnosti svrha televizije biti prenošenje duhovnih iskustava. Naše ukupno okruženje, koje je nekad bilo Priroda, postalo je tehnologija. Prije pojave judeo-kršćanstva, sve zapadne religije zasnivale su se na okruženju, što je prilično razumljivo. Danas kad smo prerasli manjkavi duhovni okvir koji se udaljio od načela fizičkog iskustva, zašto se ne bismo izravnije posvetili religiji i bili u dodiru s ljudskim stanjem? Zar zbog toga što se danas naša okolina stvara sama od sebe? Ah, ali to je samo udica za ovu svjetsku vjeru. Evolucija nam je podarila moć Stvaranja i Razaranja koju smo nekoć običavali pridavati našim bogovima; ili je možda tek počinjemo primjenjivati, latentnu u našim dušama, tu uzburkanu energiju odgovornu za rađanje svih naših duhovnih misli… I tako medij doista jest poruka.

Video-tarot

Putem tih informacijskih i komunikacijskih tehnologija čovječanstvo je svoje najsubjektivnije unutarnje doživljaje iznijelo, umnožene, u masovni bazen perceptivnih podražaja. Time smo re-kreirali nadosobni gestalt za prihvaćanje bilo duhovne ideje krajnjeg Jedinstva bilo mreže kvantne energije moderne fizike. Živimo onkraj vremenskih dojmova; pripadamo jedinstvenoj Mreži postojanja. Drugim riječima, nesvjesno, ali vjerno, ispunili smo naše unutarnje stvaralačko načelo utjelovljujući njegovu bit i razvijajući je. Moglo bi se reći da su televizori i hi-fi uređaji u samo nekoliko godina postigli ono čemu organizirana religija teži već tisućama godina.

Zamislite video-tarot – izvediv čim nam postane dostupna tehnologija “miješanja” pojedinačnih sekvencija. Koliko će nam samo više korespondencijskih očitavanja i mogućnosti subjektivnih impresija trenutno ponuditi kratki ulomak s video-efektima, nego što to može mali snop karata? Zamislite tv-ritual (virtualnu stvarnost?). Smisao ceremonija sa stajališta duhovnih tradicija, egzo i ezoteričnih, jest pokretanje unutarnjeg doživljaja s pomoću vanjskih osjetila. Potencijal današnjih vizualnih medija da obnove tu drevnu transformativnu umjetnost, njihov tehnološki napredak koji omogućuje stvaranje gotovo svake slike, te njezinu opću dostupnost, očit je. A tehnologija će, naravno, i dalje napredovati i otkrivati nam nove putove.

Istina je da su ti komunikacijski sustavi danas većinom upravno oprečni prosvjetljenju. No oni nam pružaju neke rijetke mogućnosti. Televizija pruža nevjerojatne mogućnosti. Većina ljudi gleda je vrlo često. S evolucijskog stajališta to se može promatrati kao “uhodavanje” u neki važniji projekt. Danas se soba za dnevni boravak pretvorila u sobu za gledanje televizije, o čemu svjedoči to što se sjedeća garnitura te ostali namještaj prilagođava položaju televizora: objektivni promatrač vjerojatno bi pretpostavio da ta naprava već ima religijsku funkciju. Ideja televizora kao oltara nije nova, ali ponovo postaje važna. Pobožno se odnosimo prema našim video-uređajima kao što smo se nekad odnosili prema slikama bogova…

Dakle, možda se Kanal koji moramo naći nalazi u katodnoj zraci. Možda je to prava Mreža u koju se moramo uključiti, daljinski upravljač beskonačnosti; i dok promatramo iluzornu pasiju što se odigrava na ravni statičke radijacije, pitamo se – jesmo li i mi samo slika na ekranu?

Televizijski snijeg

Ovdje se iznosi uporaba televizora kao vrste nesvjesnog zrcala za proricanje. Takvo korištenje televizora i njegova uporaba u cut-up-postupcima, bile su dvije osnovne ideje koje su razmatrane tijekom ovog projekta. A još mnogo toga ostaje za istraživanje…

Važan zadatak suvremena magije je ponovno definiranje uloge duhovne primjene postojećih struktura. Naoko napuštene pojave, poput tv-snijega, magičar može ponovo iskoristiti. To je zona parapsiholoških grafita.

Dojam koji stječem promatrajući slike tv-snijega je da one tvore konzistentan jezik sa specifičnim slikovnim vokabularom, zahvaljujući ograničenim parametrima televizora (za razliku od strukture snova) i ponavljanju slika. Jesu li te slike zajedničke svim ljudima u posve različitim okolnostima?

U biti, namjestim televizor na kanal koji ništa ne emitira i buljim u “snijeg” pokušavajući se usredotočiti na jednu točku koja se obično nalazi blizu središta ekrana. Nakon nekog vremena, u snijegu se počinju javljati pokretni obrasci nalik na vrteće mandale ili goleme kolonije crnih mrava koji kružeći plešu prema svom mravinjaku..., na kraju počinjem uočavati nekoliko različitih slojeva stvari koje se događaju iza toga. Mogu se usredotočiti na bilo koji sloj, ali ne na dulje vrijeme. Previše je informacija, to je kao da gledaš pet ili šest filmova koji se prikazuju jedan iznad drugog (u slojevima) i pritom se pokušavaš usredotočiti na jedan od njih. Mogu vidjeti topografske pejzaže koji se vrlo brzo izmjenjuju, čini se kao da letim iznad kontinenta. Čini se da prevladavaju pustinje i oskudna vegetacija. Također vidim prizore iz svakodnevnog života: kuće, ljude, automobile i tako dalje.

Ambijentalna televizija

Ako televizija ima jedinstvenu mogućnost prodiranja u našu podsvijest, kako osoba može steći kontrolu nad njom? Jedno od rješenja je smatrati je trivijalnom. Stvari se najlakše mogu učiniti trivijalnim tako što ih se dovoljno često ponavlja. Televizor koji je stalno upaljen postaje namještajem, ne oblikom zabave. Hrpa televizora namještenih na različite programe čini usredotočavanje na jedan program nemogućim; oči lutaju od ekrana do ekrana. To se događa već u situaciji kada imate upaljena samo tri televizora.

Televizijski cut up

Ako imate kabelsku ili satelitsku televiziju, pokušajte brzo mijenjati programe. Montaža rezova koja nastane činit će se kao da slijedi vaš tijek misli, kao da nastoji pratiti vaš korak uzvraćajući simbolima: slijed asocijacija stvara most između vaših misli i protoka slika. Tijekom tog postupka gledanje televizije često postaje vrlo nabijeno emocijama. (Slušanje samo zvuka televizora, ne gledajući sliku, također može pružiti korisne uvide u kamuflažu televizijske kontrole.)

Počinjemo snimati određene reklame i dijelove programa koji, na ovaj ili onaj način, mogu biti parapsihološki poticajni. Video-rekorder pomaže u premotavanju vrpce te u montaži. Ako možete, nabavite nekoliko ekrana i pustite na svakome najizopačenije, najotkačenije slike koje možete naći na videokasetama te ih pustite da vam preplave sva čula. Što čudnije, to bolje. Dodavanje jednako čudne glazbe samo će pojačati doživljaj.

Televizija i video idealni su za metodu cut-upa (izrezivanja i nasumičnog spajanja, nap. ur.), s obzirom na to da uključuju i zvuk i sliku. Zanimljivo je međusobno zamjenjivati zvukovne i vizualne dijelove dvaju ili više programa te promatrati proturječne poruke koje tada dobivamo. Kojem ćete čulu pridati veću važnost?

I cut-up-montaže video-zapisa imaju veliku ritualnu vrijednost. Ako za nečime žudite, možete snimati različite televizijske slike te stvari. Kad “nahvatate” dovoljno takvih neobrađenih slika, nastavite ih rezati, povezujući ih nasumce s izvornim ili nasumce odabranim tonskim zapisom neke druge neobrađene građe ili, pak, s posebnim zapisom koji ste sami priredili. U to se može nasumce umontirati snimka ispunjenja vaše žudnje. Meni osobno važno je uključiti slike na kojima sam ja sâm jer videozapis tako postaje osobniji, a latentnu moć tehnologije oduzima velikim korporacijama i posvećuje je Meni.

Kad brzo izmjenjujete programe nastaje dojam sinkroniciteta (smislenog podudaranja naizgled slučajnih događaja, nap. ur.), odnosno osjećaj da su audio-signali koji se primaju na neki način povezani s našim djelovanjem i/ili osjećajima u Stvarnom Vremenu. Taj se osjećaj još više pojačava uporabom većeg broja televizora, kad slika dolazi iz jednoga, a ton iz drugog televizora – kad se slika zatamni i prebaci na drugi kanal.

Subjektivno prisvajanje televizije

Većina ljudi koristi se svojim televizorom na krut, pravocrtan način – uključi određeni program i pasivno gleda. No, ako televizor počnete promatrati poput zrcala koje se koristi u svrhu proricanja budućnosti i vračanja, vidjet ćete da veliki dio “loših vibracija” koje povezujemo s televizijom nestaje ili se čak pretvara u moćnog šamanskog saveznika. Cut-up-televizija je televizija kojoj je oduzeta moć kontrole, to je veliki biznis kojemu su odsječeni njegovi modeli kontrole, modeli putem kojih se manipulira nama promatračima/potrošačima. Uništavanjem tih modela možemo osloboditi valove njihove inherentne objektivnosti i prisvojiti ih kao subjektivan odraz naših vlastitih misli.

Jedan od najvećih prigovora današnjoj televiziji je to da ne omogućava sudjelovanje gledatelja: da je uspavljujuća jer gledatelju ne nudi nikakve izazove ili nejasnoće. Čak i složene situacije poput one na Srednjem istoku svode se na jednominutne priče. Metoda cut-upa pruža djetinje jednostavno sredstvo za uvođenje apstrakcije, subjektivnosti i dubine u medij koji je zloglasan upravo zbog nedostatka tih svojstava.

S engleskoga prevela Sunčana Tuksar.

Objavljeno u knjizi Stuart Home, ur., Mind Invaders, Serpent’s Tail, 1998.