Televizijske opekline

Liposukcija duha

Današnja djeca, ha? Isisali su iz njih svu nevinost, kao da su bila na nekoj operaciji liposukcije duha. Znate da je to istina. Čuli ste ih u zadnjem dijelu autobusa kako razmjenjuju priče iz Kluba boraca i prljave anegdote zbog kojih bi bili izbačeni i s naftne platforme. Vidjeli ste ih kako se međusobno tuku na igralištima dok ne ostanu bez svijesti, veselo vitlajući nunčakama, grizući i udarajući kao uniformirani učesnici posebnog izdanja neke pucačke igre za patuljke. Izgledaju zastrašujuće.

Kad mi je bilo deset godina, sam spomen riječi “prdac” bio je dovoljan da se počnem cerekati dok mi mlijeko ne počne izlaziti na nos, čak i dok ga nisam pio; moderni se desetogodišnjak ne bi nasmijao osim ako tu riječ poklopcem stare limenke ne urezuju na čelo umirovljeniku. Jednom kada sam gledao King Konga u ponoć na televizoru toliko sam se bio prestrašio da sam veći dio noći probdio skriven pod poplunom, napola očekujući da će me napasti animirana gorila. Ovih dana prosječan osnovnoškolac može prosjediti uz trinaest uzastopnih sati životinjskog porna u 3D izdanju na bežičnom Internetu, a da pritom uopće ne trepne.

Okrivite televiziju. Samo naprijed. Nikada prije djeci nije bio predstavljen toliki niz glamuroznih prikaza koje ne mogu dostići. Kada s devet godina shvatite da ste preružni i prenormalni da biste pripadali grupi S Club 7, zaključite da je svejedno ako provedete ostatak života bacajući šmrklje na zidove, vičući “Glupost” svakih šest sekundi. I tko vas može kriviti?

Evo tračka nade. Grange Hill još se prikazuje. I još je jednako dobar kao što je i bio. Još i bolji, zapravo. Naravno, malo se promijenio. Ne brinite, nisu zamijenili poznatu “kobasicu nataknutu na viljušku” iz uvoda s odrezanim penisom nabodenim na iglu, iako su legendarna stripovska scena i prepoznatljiva zvrckava melodija davno nestale – zamijenjene neodređenim vizualnim kolažom i tematskom pjesmom koja je, osim ako imam krivo, plink-plonk obrada teme iz serije Cagney i Lacey.

Gledano mojim umornim očima, većina djece izgleda potpuno nalik jedna drugima, ali to vjerojatno ima više veze s mojim očima nego s njihovim licima, koja kao da se nakon deset minuta stope u jednu naplavinu mladoga mesa bez bora i vrećica pod očima. Ipak, neki se ističu, tradicionalni Grange Hillovski pralikovi: jedan zločesti (koji prodaje cigarete maloj djeci), nekoliko simpatičnih spletkara (koji ovaj tjedan iskušavaju sreću kao ulični zabalvljači), “čudno” dijete (čini se autistično), muški i ženski srcolomci (nikada ne prebolite svoje prvo Grange-Hillovsko zaljubljivanje), i djeca s problemima kod kuće (dječak kojem je tata u zatvoru, i dvije djevojčice čiji se roditelji razvode).

Neke druge tradicije čvrsto su zadržale svoja mjesta: učitelji koji su dovoljno šašavi da izgledaju ekscentrično a da nisu zlobni, a učenici završnih razreda i dalje su najnapornije, kreposne lutke iz izloga na svijetu.

Promijenjeni su tempo, koji se zamjetno ubrzao (puno je kratkih, brzih scena), i rad s kamerom, koji je stiliziraniji i energičniji nego ikad prije. Čini se da gotovo svaka scena završava vizualnom porukom: iznenadan skok na snimku odozgo, ili učenici poslagani tako simetrično da bi vam se moglo oprostiti ako ste pomislili kako ste naišli na neobjavljeni film Petera Greenawaya (iako mnogo manje zamoran i s bar 86 posto manje glazbe Philipa Glassa).

To funkcionira. Uvuče vas i zabavlja.

Lutke bez lica

Serija Shipwrecked 2 označava prekretnicu za reality televiziju: točku na kojoj čista dosada uguši bilo kakvu voajerističku privlačnost.

Evo pretpostavke: uzmite sedamnaestero mladih ljudi, ostavite ih na pustom otoku deset tjedana, i onda se odmaknite i gledajte što oni rade.

I evo što se događa: oni se svađaju i ljubakaju.

Gledatelj bi to trebao smatrati zadivljujućim. Zašto? U čemu je stvar? Ostavite sedamnaest mladih na autobusnoj postaji deset minuta i oni će jednako ljubakati i svađati se. Zašto ih treba odvesti preko pola zemaljske kugle – pogotovo kad su nezanimljivi poput prostirke u kupaonici?

Odgovor: zato što je to dobar izgovor da ih se snimi kako skakuću u kupaćim kostimima. Većina brodolomaca, čini se, izabrana je zbog izgleda, što cijelom zadatku daje dašak čudnog divljeg izdanja Hollyoaksa, premda s manjim brojem suosjećajnih likova – sve u svemu, dečki su najdosadniji: oni su mješavina balavih ja-sam-vođa tipova iz državnih škola i nepomirljivih dečki čija se zamisao civiliziranog poslijepodneva vjerojatno vrti oko črčkanja komičnih pimpeka na rubove časopisa Bum Hair Monthly (Dlake na guzici).

Ipak, oni su mladi; dopušteno im je biti glupima. Možda je to samo faza kroz koju prolaze. Emisija je možda iritantna, ali to nije njihova krivnja.

Pa u čemu je problem? Nije li zanimljivo vidjeti ih kako se nose s grubom stvarnošću preživljavanja? Nekako, ne. Pa, naravno da morate priznati da je nekako privlačno gledati kako se dinamika skupine ruši kako život na otoku postaje teži, zar ne? Još jednom, odgovor je ne: samo izgledaju kao skupina svadljivih idiota – i za to treba okriviti kreatore emisije. Namjerno je strukturirana kao tvornica svađa – situacija stvorenih da izazovu iritaciju i sukob. Dobili biste slične rezultate i kad biste zaključali brodolomce u skladište u Bristolu, tjerajući ih da nose vreće od jute i bacajući im rižu u uši. Možda bi to onemogućilo koketiranje, ali Bože, bilo bi nekih opakih svađa. A i bilo bi smješnije nego gledati nekoga u suknji od trave kako mljacka kokosov orah.

Pa zašto su uopće snimili Brodolomce 2? Zato što previše ljudi vjeruje da bilo što sa sukobima odmah znači “dobru televiziju”. I kako će svaka popkulturna budala potvrditi, “dobra je televizija” kada ostavite hrpu nadobudnih lajavaca usred ničega i gledate ih kako se svađaju i prepiru sve dok ne mislite da će vam uši eksplodirati od zvonjave njihova blebetanja. Ne treba vas navesti na razmišljanje, ne treba vam dignuti duh – samo vas treba zadržati dok buljite u kutiju u kutu sobe. Bilo kakvo sranje u kojem se događa neko neprijateljstvo bit će u redu, uz uvjet da je lijepo upakirano i bačeno pred vaše očne jabučice.

Stvar je u tome što je sasvim moguće napraviti reality show za mlade koji zabavlja više nego što vas ljuti, kao što dokazuje emisija Popstars, čija je prednost vješto uređivanje i pregršt simpatičnih sudionika, iako je, otkad je Darius ispao, bilo kakva želja za gledanjem minula.

Da, Darius. Prestanite prosvjedovati: njegova je slava sasvim zaslužena. On bi bio najsmješnije izmišljeno stvorenje koje se pojavilo u posljednjih nekoliko godina, da nije stvaran. Prošlotjedni intervju u kojem je opisao svoj plan da izravno zaroni u plitki svijet slave i materijalizma – “da vidim mogu li ga promijeniti (polagani treptaj, duga stanka), a ako ne uspijem... barem ću znati da sam pokušao” – teško će itko prestići u borbi za najsmješniji trenutak godine.

Gledate Doručak

Nikad ne vjerujte osobi koja je ujutro dobre volje. Svatko tko skoči iz kreveta s osmjehom na licu i lakim korakom, poremećen je. A jutarnja je televizija namijenjena tim luđacima. Mora da jest: tko drugi dovraga ima vremena gledati televiziju ujutro? Većina nas još je u krevetu, napipavamo tipku na satu sve dok nije prekasno i dalje otežemo dok ne moramo krenuti prema kupaonici na prvu i najmračniju igru dana.

Evo primjera idealne jutarnje tv-emisije koja bi savršeno funkcionirala na malom prijenosnom televizoru u dnu vašeg kreveta: apstraktan spoj umirujućih oblika i boja koji lelujaju u vremenu sve do nekog prigušenog ambijentalnog udaranja, koje iznenada prekine manijak sa sirenom za maglu, pola sata kasnije vrišteći iz sveg glasa “KASNITE NA POSAO”.

Ali to nije na programu, pa koje su vam opcije? Pa, BBC1 ima novu emisiju nazvanu Doručak. Ne Vijesti uz doručak ili Izviješće uz doručak, ili Izvješćivanje uz doručak: samo Doručak – što znači da voditelji ponekad kažu: “Dobro jutro, gledate Doručak”. Čudno.

Postaje još čudnije: Doručak se opisuje kao “opuštena” emisija o tekućim događajima – što znači da ste suočeni s čitateljima vijesti koji sjede na sofi. Čitateljima vijesti koji se smješkaju i žele biti vaši prijatelji. Smiješe se roditeljskim smiješkom dok upadate u sobu, još zbunjeni od zemlje snova, trepćući, zijevajući i češkajući se po kosi. Gledajte! Natočili su vam šalicu kave i raširili su dnevne novine po stolu. Gledaju vas mirnim strpljenjem pripadnika kulta.

“Haj. Nadam se da ste dobro spavali. Jeste? Hej, pa to je super!”

Primjećujete živahan raspored boja i sat na ekranu u uglu. Vaši domaćini zastanu i glasno zakašlju.

“Hm. Gle – ne želimo te zabrinjavati, ali dogodio se mali Armagedon dok si spavao.”

Armagedon? ARMAGEDON?

Ohrabrujući smiješak.

“Da! Nije li to uzbudljivo?”

Ne – Bože, ne! Nemoj dopustiti da se ovo dogodi. Ne želimo opuštene čitatelje vijesti koji se valjaju po sofama, i režu nam kvrgave kriške seoskog kruha. To nije u redu. Želimo tipove strogih lica koji sjede uspravno i gledaju ravno kroz naše lubanje, tutnjeći informacije poput usisavača apokalipse. Osim ako se ne događa nešto veliko, morate biti ludi da biste gledali Doručak svojevoljno. Jednostavno je previše prokleto jezivo.

Na ITV-u, emisija Good Morning Television izlijeva svoju standardnu vrstu zabave s poznatima, priče o ljudskim sudbinama i kričavu pozadinsku faunu; odmah iza sofe, vireći preko ramena voditelja, vreba ona vrsta cvjetnih aranžmana koji su obično nacrtani na kutijama Shake ‘n’ Vaca. Primjereno, jer da Good Morning Television ima miris, bila bi to lavanda – antiseptična, kemijska lavanda koja izlazi iz jeftinih plastičnih osvježivača zraka i blago podsjeća na bolnice i smrt. Dobro jutro, Britanijo!

U nedostatku tehnologije koja bi prenosila mirise moraju se snaći s nezahtjevnim intervjuima s poznatim gostima, koji općenito izgledaju kao da im je ugodno kao nekome tko pokušava rektalno progutati cijele vrtne grablje. I tko im može zamjeriti: probuđeni u zoru, posađeni na rub sofe na jarko osvijetljenom setu, očito napravljenom da oponaša predvorje hotela, odgovaraju na pitanja previše nezanimljiva da zadovolje čitatelja prospekata šoping centara – pola intervjuiranih ljudi doima se previše zbunjenima da bi znali što se događa.

Onda je tu Channel 4 i prepravljena emisija Veliki doručak, čija scenografija sliči mješavini svemirske stanice Hanna-Barberae i jednog od pomodnih londonskih barova koji izgledaju više kao dijagram nego otvor za navodnjavanje.

Novi voditelj Paul Tonkinson je dobar, jer je i smiješan i umirujuće ružan. Njegovo je lice većinu vremena mirno, ali povremeno preskoči na funkciju kreveljenja i izgleda kao da će skočiti s njegove glave i otići istući neke narcisoidne tipove; na vrhuncu grimase počinje sličiti jednome od onih nacista koji se tope na kraju filma Otimači izgubljenog kovčega.

Jedan upadljiv problem: emisija je učinjena gotovo negledljivom neumornim vikanjem ekipe izvan kadra, koja poprati svaku izgovorenu rečenicu majmunskim lajanjem i smijanjem tako umjetnim da su na to vjerojatno bili natjerani metlom. Začepite: zvučite kao glupi stari pijanci na konvenciji s megafonima na Planetu majmuna, a neki od nas pokušavaju slušati.

Eto vam: jutarnja televizija. Ja glasam da je svaki put prespavate. Slomite taj gumb na budilici: možda ćete postati nezaposleni, ali nikada više nećete vidjeti voditelje tih emisija.

Nedorasli i jadni

Postoji teorija da nas televizija sve deprimira. Gurajući stalno slike uspješnih, lijepih, duhovitih ljudi u vaše domove, tjera vas da usporedite svoje monotone živote s uzbudljivim životima zabavljača s ekrana, čak i onih izmišljenih. Kako se stvarni život ne može usporediti s zamišljenim, završite osjećajući se nedoraslima i jadnima – i što se osjećate nedoraslijima i jadnijima, to više gledate televiziju i život vam postaje sve dosadniji. Uz to inertni ste, pa se počinjete debljati. Prije nego postanete svjesni toga, prsti su vam predebeli da biste uspješno stisnuli tipku za gašenje na daljinskom upravljaču, i osuđeni ste provesti ostatak života klonuli ispred kutije kao napola ispuhan balon, i povremeno se oznojite pokušavajući otvoriti tridesetu kutiju griotta toga dana.

Ako je to slučaj, naša trenutačna opsesija zgodnim poznatim ljudima počinje izgledati upravo mazohistično. To također objašnjava zašto sam u protekle dvije godine postao a)nesklon gledati mršave, zgodne ljude, b) punašniji i c) bolestan od samog pogleda na griotte. To je obrambeni mehanizam.

Jedna neočekivana nuspojava jest to što sam se počeo zagrijavati za bilo koje čovjekoliko biće nekonvencionalnog izgleda koje uspije na televiziji. Kako se sve više voditelja izabire samo na osnovi njihova izgleda, priprostih je sve manje, i zato ih je lakše uočiti. Također možete jamčiti da će biti dobri u svome poslu; napokon, s takvim licem, morali bi biti.

Pogledajte Alana Titchmarsha; on možda izgleda kao nešto što se prijeteći uzdiže na brodskom prozoru u filmu o kapetanu Nemu, ali on izgleda prijateljski nastrojen, zanimljiv i poznaje svoje područje od A do Ž. Ali nećete vidjeti njegovu sliku na naslovnici časopisa Heat – djelomice zato što bi to zgrušalo mlijeko u čaju prodavača novina, a djelomice zato što bi ga kupci mogli zamijeniti za Hobitski mjesečnik, ali uglavnom zato što nije dovoljno mlad i privlačan. O, i zato što ne pišu o vrtlarstvu. To možda ima neke veze s tim. Ali skrećem s teme.

Kao što sam rekao, posljednjih nekoliko godina izbjegavao sam sve što je prepuno lijepih lica, pod izgovorom da bi me to moglo natjerati da isplačem svoje unutarnje organe. Jedna emisija koju sam posebno izbjegavao bila je Dawson’s Creek, ali nedavno sam se ulovio kako sam se “ufurao” u nju, čini se, procesom osmoze.

U početku se slučajno zatekla na televiziji u isto vrijeme kada sam ja bio u sobi. Netko drugi je gledao dok sam se ja smucao, mrzovoljno tražeći uređaj za trbušnjake, zastajući svako malo kako bih prezirno otpuhnuo kad bi netko rekao nešto osjećajno. Onda sam otkrio da sam slučajno naučio imena nekoliko glavnih likova. Zatim jednoga dana, nekako, prenuo sam se kada sam shvatio da sam odgledao cijelu epizodu od početka do kraja, bez ijednog ironičnog podsmijeha na licu. Sada mi je to skriveno zadovoljstvo. I znate što? Nije me briga. Naravno, još uvijek prezirem Dawsona, i to zbog sljedećih razloga:

Izgleda točno – ali točno – poput glavnog lika bez lica iz bilo kojeg bezbojnog Disneyjeva crtića koji bi vam mogao pasti na pamet. Zapravo, pomišljam da je on dio nevjerojatno napredne kompjutorske animacije, izmišljen da igra glavnu ulogu u Priči o igračkama 3. Vjerojatno ima skrivenu tipku za varanje, koju kad stisnete vrti mu se glava i bljuje vatru. Ipak, očito je da je on djelo u nastajanju; uz malo sreće kada završe beta-testiranje moći će oponašati izraze lica.

Njegov lik je dosadan. Tako dosadan, zapravo da bi ga mogli zamijeniti glupom rukavicom za pećnicu, i nazvati seriju Zaljev glupe rukavice, vjerojatno bi malo oživili stvari. Na sreću, čak su i drugi likovi primijetili kako je dosadan, i počeli su ga ostavljati zbog njegova najboljeg prijatelja.

I svi drugi koji gledaju Dawson’s Creek također ne vole Dawsona. Ja se samo pokušavam uklopiti, ok?

Ipak, mislim da mi serija pomaže nadići odbojnost prema bilo čemu popularnom gdje glume zgodni glumci.

Osmjelivši se, nedavno sam počeo ponovno procjenjivati Brodolomce, na koje sam bio navalio prije nekoliko tjedana.

Rekao sam “ponovno procjenjivati”. Što zapravo mislim jest “gledati bez ironije”. Da: i to me je uvuklo, također, i mogu samo podignuti ruke i ispričati se svima kojih se to tiče.

Sada ne samo da razvijam gledateljske navike tinejdžera nego sam povrh toga još i grozan licemjer. I to me deprimira. Ne možeš pobijediti. Gdje su griotte?

Uzbudljivo putovanje u nepoznato

Bacite li pogled na rasporede televizijskog programa mogli biste zamijeniti današnje producente s čoporom našmrkanih šakala koji će rado baciti bilo što na ekran sve dok im plaća stiže na vrijeme i dok još imaju izgleda kod one zgodne dvadesetdvogodišnje pomoćnice na koju su bacili oko prije šest tjedana.

Ne biste mogli imati više krivo. Zapravo, ljudi na televiziji previše se brinu o svojim djelima. Šize zbog najmanjih sitnica: Je li ta riječ predugačka? Je li ta tema previše suhoparna? Imamo li kvalitetniji krupni plan te krvi kako curi? Zašto mi je pomoćnica donijela običnu Colu umjesto dijetne Cole koju sam tražio? Kako je brzo mogu otpustiti? Hoće li i nakon toga još uvijek htjeti spavati sa mnom? Itd.

Zapravo, oni se toliko brinu o sitnicama sadržaja da često izgube iz vida cijelu sliku. Umjesto da se pitaju “Je li to novo?”, “Je li to revolucionarno’”, oni misle, “Je li to prikladno za našu gledateljsku populaciju?”, i zato kreativnost pada, a svjetska zaliha zabave curi u kanalizaciju.

Ali to ne mora biti tako. Još ima onih koji su voljni riskirati, kladiti se na show tako originalan, tako inovativan, da istodobno nadilazi razdoblje, pomiče granice, i najavljuje dolazak novoga doba. Dame i gospodo: Dodirni kamion uskoro je s nama i izmijenit će lice televizije zauvijek.

Napokon, netko je negdje shvatio da je apsolutno moguće prenositi jednostavno bilo što – apsolutno sve – i bum! dobili ste emisiju koja će ići u udarnom terminu. Po inerciji.

Zamisao ne bi mogla biti jednostavnija. Skupite dvadeset natjecatelja. Odvezite ih u Lakeside shopping centar u Thurrocku. Recite im neka se poredaju oko novog kamioneta vrijednog više od 30.000 funti. Onda ih zamolite da svaki stavi ruku na vozilo. Recite im da je posljednji natjecatelj koji makne ruku s kamioneta, njegov dobitnik.

Oh, nije im dopušteno spavati, naravno, pa će trećeg dana možda već plakati, padati u nesvijest ili halucinirati. Ali sve je to dio zabave. Sada bih želio prekinuti ovu rečenicu kako bih vas podsjetio da je ta emisija potpuno stvarna. I čekajte, postaje još i bolje: jedan od natjecatelja je četrdesetdvogodišnji beskućnik po imenu Jimmy, koji planira ostati budan “pjevajući Elvisove pjesme u svojoj glavi”. Ju-huu. Ostali natjecatelji uključuju ludog vikara, izbjeglicu s Kosova, tetoviranog šljakera i “lepršavu partijanericu”. Drugim riječima, svi predstavnici ljudske vrste su ovdje. I stoje oko kamioneta.

Show bi se trebao emitirati uživo tijekom šest dana. Svaku večer emitirat će se četrdesetominutni izvještaj, ili možete svjedočiti neaktivnosti kako se 24 sata na dan prikazuje na Internetu. Zašto ne biste stalno imali otvoren prozor na računalu? Nadamo se da će i zvuk emitirati uživo, pa ćete ih moći slušati kako tiho plaču u pozadini dok se igrate svojim Excelom.

Na žalost, ima nekoliko manjih ustupaka osnovnom ljudskom dostojanstvu, navodno uvedenih da se zadovolje Ujedinjeni narodi. Natjecateljima je dopuštena jedna desetominutna stanka za wc svaka dva sata (bit će nam veselo ako netko dobije proljev), i svakih šest sati imaju pravo na petnestominutnu stanku za jelo. Također imaju “kopilota”: prijatelja koji će im biti pri ruci da ih ohrabri i izmasira im leđa. Srećom, također im je dopušteno pokušati odvratiti jedni druge sarkastičnim primjedbama i općenito živciranjem, što ne bi trebalo biti teško, jer kroničan nedostatak sna obično ljude učini malo razdražljivima.

Naš domaćin je Dale Winton, koji, prema riječima producenta Glenna Bardena, “donosi notu vjerodostojnosti” događajima. Dale smatra da je Dotakni kamion “uzbudljivo putovanje u nepoznato”. On će razgovarati sa stručnjacima za spavanje i intervjuirati natjecatelje, koji bi prigodno trebali postati sve nesuvislijima dok se njihovi umovi budu pokušavali održati svjesnima, poput utopljenika koji se pokušavaju držati za komad naplavljenog drveta nakon pet dana u moru. Navodno, možemo očekivati da će sudionici početi sanjati dok su budni – što je osjećaj s kojim bi gledatelji trebali lako suosjećati dok se pokušavaju podsjetiti da je to što gledaju stvarno.

Tako vam je to. Ne znam za vas, ali ja sam trljao ruke u iščekivanju, tako jako da sam već izgulio kožu na dlanovima. Nakon emisije Dotakni kamion, britanska televizija može ići bilo kamo, raditi bilo što. Dale ima pravo. Ovo je uistinu jedno “uzbudljivo putovanje u nepoznato”. I trebali biste biti sretni što mu možete svjedočiti.

S engleskog prevela Margareta Matijević

Ulomci knjige Screen Burn, Faber and Faber, 2004.

Lude tv-kritike Charlieja Brookera

Novinske televizijske kritičare ocjenjujem prema zaista vrlo strogim mjerilima. Dovraga, zašto i ne bih? Ako ćemo iskreno, to je posao iz snova za svakog čovjeka. Sjedite i češete se po svojoj razmaženoj guzici dok buljite u svjetlucanje koje bi ionako bombardiralo vaše lice i još vas za to plaćaju. Isuse! Moraju biti prilično zabavni da bi ublažili mučni žalac zavisti koji me ubode svaki put kad čitam kritiku. Rijetko dostignu tu razinu.

Nekoliko godina Jim Shelley, također poznat kao Tapehead iz Guardianova tv-vodiča, uspijevao je udovoljavati zahtjevima. Bio je dovitljiv, oštar, većinom točan, i bljuvao je svoju metafizičku žuč na zadovoljavajuće pretjeran način. Kada je otišao 2000-te bio sam vrlo zabrinut (eto koji uzbudljiv život ja vodim!). Koji će pouzdani trendoid sada baciti svoj škiljavi pogled na aktualne događaje? Ali, hvala Bogu, nisu išli na sigurno, izabrali su Charlieja Brookera. I nakon njega Shelly je izgledao poput limunade.

Stavite na stranu bilo koji opravdani književni snobizam koji možda osjećate misleći kako zbirka tv-kritika ne može sačinjavati dobru knjigu. U 99 posto slučajeva imali biste pravo, ali ne i ovdje. Brookerova knjiga je veličanstvena, otrovna vizija koja kiselinom pali po modernom društvu, pritom se služeći televizijom kao uzletištem.

Brookerova književna persona je autoironična, neurotična, skromna, i povrh svega ozbiljno ljuta na sve to televizijsko sranje koje mu se nađe na putu. Pravi je genij za kratke, oštre opise koji ističu njegovu žrtvu jednako stručno kao što je i uništavaju.

Uglavnom, njegovi opsceni, snažni epigrami jednostavno govore sami za sebe. Rijetko tako mučno uvredljivi kao što je bila njegova stara internetska stranica zabranjena za mlađe od osamnaest godina TV Go Home, vjerojatno su učinkovitiji i smješniji zbog njihove razmjerne suptilnosti (vrlo razmjerne). Uzmite ove primjere:

O emisiji Generation game: “Jim skoči na pozornicu, žmirkajući i trzajući se poput čovjeka kojem je zapela udica za glavić, i odmah počinje komičnu pantomimu s tako čudnom, loše zamišljenom nespretnošću da se morate zapitati je li scenarij pisao čovjek s prijenosnim računalom ili pas s mobitelom.”

O Davini McCall: “Izgleda kao da joj je netko žlicom izvadio mozak i zamijenio ga rotirajućom disko-kuglom.”

O posebnoj televizijskoj emisiji grupe Steps: “Ho, ho, ho, svi jako volimo Stepse, zar ne? Ne. Oni nisu bezopasna zabava; oni su bezbrižno smeće. ‘H’ nije simpatični nestaško: on je ginjol praznog pogleda koji ima karizmu odbačenog reketa za stolni tenis, koji se polako okreće u koritu za svinje punom kišnice. To je prava ne-zabava u punom sjaju i rado će je prihvatiti svatko tko redovito sjedi ispred kutije s napunjenom sačmaricom u ustima, skupljajući hrabrost.”

I, još mračnije, o otkriću DVD-a sa svim epizodama Planeta majmuna, na čijem je omotu razočarani Charlton Heston ispred Kipa slobode: “Što slijedi? Posebno izdanje filma Sedam u komemorativnoj kutiji napravljenoj tako da sliči odrezanoj glavi Gwynneth Paltrow?.”

Djetinjasto? Da. Urnebesno smiješno? Pa, ja mislim da jest. I da se tu radilo samo o zamišljenom vađenju crijeva debilima opisano Brookerovim živopisnim jezikom, mogli bismo ga otpraviti kao konja za jednu utrku, čak i ako je ta utrka nevjerojatno zabavna. Ali tu se osjeća prava sposobnost; prodorne, iscrpljene oči proučavaju boschovski prizor pakla u kojem demonski našmrkani izvršitelji ulijevaju otrovnu kašu u usta strpljivih, slinavih lakrdijaša.

Pa ipak, uza svu očitu mizantropiju, tu je na djelu i altruizam, povrijeđen i stjeran u kut. Brooker je nedavno napisao scenarij za tv-seriju Nathan Barley s besmrtnim Chrisom Morrisom (najbolju stvar na televiziji bez obzira na to što bi gunđala mogla reći), i dok je potonji veći satirički i komedijski talent (ne samo od Brookera nego od svih), Brooker zapravo posjeduje određenu dozu humanosti koja, čini se, manjka našemu suvremenom Swiftu. Unatoč svim njegovim nasilnim prikazima, dugogodišnja osobina njegovih djela jest prijezir prema podrugljivim nihilistima koji gledaju pravu patnju iz čiste zabave. To se možda najbolje vidi u njegovoj analizi jednoga mlakog programa za dodjelu nagrada za najbolju komediju.

“Možda sam papak, ali mislim da je sramota zbog zabave maltretirati ljude slomljena srca. Očito da producent Dan Clapton vjeruje kako je ljudska patnja isto što i bučan smijeh, pa ako netko ima informacije iz prve ruke da mu je netko slomio srce, pošaljite mi sočne detalje i ja ću ih objaviti pa se možemo zajedno dobro nasmijati. Nakon svega, to je samo malo zabave, zar ne Dan? Zar ne?”

Naravno pomaže i to što se slažem s većinom onoga što Brooker kaže, čak i kada opisuje svoju sklonost prema Davidu Dickinsonu (bljak!), Vladaru Glena (gah!) i, najgore od svega, Prijateljima (arrrrgghhhhhh!) i dalje je smiješan. Usuđujem se reći da bi imao nekoliko riječi reći i o mojoj simpatiji prema Sucu Johnu Deedu također. Svima nam se ima pravo sviđati neko sranje. Zapravo je Brookerovo priznavanje te činjenice, istodobnog osjećaja opčinjenosti i odbojnosti koje osjeća prema emisijama kao što su Pop Idol i Big Brother, ono što ga odvaja od nekog općenitog intelektualnog pljuvanja televizije. To je čovjek koji voli mogućnosti koje televizija pruža, i uživa u uzalud potrošenim aspektima medija. Hulkovska ljutnja na većinu onoga što vidi slična je onoj odbačena ljubavnika. Kako ga se njegova velika ljubav usuđuje prevariti s takvim sranjem, ne s dobro napravljenim sranjem, nego sa stvarima kao što su emisija Igra generacija koja “naginje ka nižem kraju spektra gluposti, do stupnja na kojem ljudski mozak ne može protumačiti njezin signal?” (Ben Granger)