TEMA BROJA: Festival kratke priče

Ovo je peta godina Festivala europske kratke priče i rezultati su sljedeći.

Na FEKP-u je do danas gostovalo više od 70 pisaca iz 15 europskih zemalja. Festival je ugostilo šest hrvatskih gradova. U sklopu festivala objavljeno je i predstavljeno 15 antologija europske kratke priče, uz bar još toliko knjiga festivalskih gostiju. Festival je organizator i sedam prevoditeljskih radionica iz suvremenih europskih književnosti, čije pobjednike, u suradnji s međunarodnim partnerima, nagrađujemo studijskim boravcima u Poljskoj, Italiji, Irskoj, Švedskoj i Španjolskoj. Na FEKP-u su predstavljeni ugledni europski književni festivali, a po ugledu na njega književnica Olga Tokarczuk u Wroclawu je pokrenula sestrinski Međunarodni festival priče. Osim gostovanja stranih autora u Hrvatskoj, Festival je imao čast dogovoriti i više europskih gostovanja hrvatskih pisaca. Surađujemo s uglednim organizacijama, inicijativama i institucijama diljem Europe. U suradnji s Gradom Zadrom Festival je u tom gradu osnovao rezidenciju za pisce, u kojoj će svake godine boraviti po jedan sudionik FEKP-a. Partneri su nam jaka mjesta kulture, prostori i klubovi u kojima živi književnost Zagreba, Rijeke, Zadra, Osijeka... Podupiru nas Ministarstvo kulture, Ured za kulturu Grada Zagreba, Grad Rijeka, Grad Zadar, europski kulturni instituti sa sjedištem u Zagrebu, veleposlanstva Nizozemske, Švedske, Poljske, Španjolske, SAD-a... Naši su medijski pokrovitelji neki od najjačih domaćih medija. Na ovom festivalu čita se, raspravlja, kuha, predstavljaju se knjige, prikazuju filmovi, održavaju koncerti... Imamo najbolju publiku, najbolje volontere i najbolju ekipu koja brine.

Volimo to što radimo.

Ima li boljih razloga za slavlje?

Doskora, na Festivalu europske kratke priče!

ARNON GRUNBERG rođen je 1971. u Amsterdamu, živi u New Yorku, i danas je jedan od svjetski najčitanijih mladih europskih autora (preveden je na sve važnije zapadne i istočne jezike). Nakon što je izbačen iz gimnazije, radio je kao pomoćnik apotekara, perač tanjura i izdavač, te pisao kazališne komade za jednu amsterdamsku kazališnu skupinu. U dvadeset trećoj godini debitirao je međunarodno hvaljenim romanom Plavi ponedjeljci (1994.), koji ga je munjevitom brzinom lansirao u vrh mladih nizozemskih autora i bio okrunjen dvjema nagradama; za najbolji prvijenac i najbolje prodavani prvijenac. Provokativan i duhovit, ovaj Nizozemac istražuje svoje židovsko naslijeđe, počesto na urnebesan način izokrećući sve naše predodžbe o Židovima, Europi, seksu... Grunberg piše priče, romane, eseje, poeziju, drame i kolumne.

Lubenica

Moj doprinos roštiljadi bila je lubenica. Smatrao sam to odgovarajućim darom po ovoj vrućini. Odabrao sam najveću i najljepšu. Tek kada sam bio na ulici uvidio sam da ju nije bilo moguće podignuti. Taksi sam čekao dvadeset minuta, ali bio je petak poslijepodne i nije bilo moguće dobiti taksi. Neki su ljudi mislili da sam zbunjeni prodavač koji čeka nekoga tko će ga riješiti posljednje lubenice. – Uzet ću je za dva dolara – govorili su. Drugi su bez pitanja počeli štipati lubenicu. Kad sam im kazao: – Hoćete li, molim Vas, prekinuti s tim? – iznenađeno su podigli pogled prema meni. Neki su odlazili kimajući glavom kao da sam dosadan prodavač.

Napokon sam shvatio da postoji samo jedan način da na vrijeme stignem na roštiljadu. Morat ću kotrljati lubenicu. Pločnici u New Yorku su na sreću relativno prilagođeni ljudima u invalidskim kolicima. Pseći izmet ovdje se smjesta mora ukloniti, što je druga prednost. Jedino mrtvoga miša nisam mogao zaobići. Lubenicu sam još nekako uspijevao usmjeravati u desnu stranu, ali tada se otkotrljala preko cipele jedne starije dame. U posljednji sam trenutak primijetio kako se stara dama kišobranom sprema opaliti mene i lubenicu, te kako će i drugi iscrpljeni i žedni prolaznici izvući svoje kišobrane kako bi me izmlatili. U novinama je stajalo da vrućina izaziva veliku agresiju među Njujorčanima. Stoga sam se odlučio za miša.

Spuštali smo se niz brežuljak, a lubenica se povremeno kretala brže od mene. Većina ljudi koja je išla na posao ili s posla lubenicu je izbjegavala s izrazom lica koje je odavalo psihičku iscrpljenost. Padali su – po ovoj vrućini, u ovome gradu i uz sva beznadna zbivanja koja ondje vrebaju. Neznatan broj ljudi nije ju pokušavao izbjeći, pa ju je nabijao nogama. Jedna jedina osoba pritom je čak imala fanatičan izraz lica.

Bilo je prosjaka koji su se za nekoliko dolara nudili da mi pomognu gurati. Plašio sam se da će to samo izazvati dodatne probleme.

Na roštiljadu su trebali doći važni ljudi. Želio sam ostaviti dojam da znam kako se treba ponašati u društvu važnih ljudi, da, možda čak i da sam ja jedan od njih.

Kad sam napokon stigao u četvrt gdje se trebala održati fešta, ispostavilo se da broj kuće u ulici u koju sam trebao doći ne postoji. Bio sam mokar do kože i imao sam osjećaj da ne samo lubenica nego i ja zaudaram na mrtvoga miša.

Ušao sam u jedan bar u potrazi za telefonskim imenikom. Bijaše to imućna, mirna četvrt. Smatrao sam da lubenicu mogu nekoliko sekundi ostaviti na pločniku ispred bara. Vlasnica je bila postarija dama s naočalama za čitanje. Ja sam bio jedini gost. Kad sam je upitao mogu li nakratko upotrijebiti WC i telefonski imenik, odgovorila je: – Nije uputno. Odlučio sam to shvatiti kao ohrabrenje. Tek kada sam izašao iz WC-a u tamnom sam ćošku bara ugledao jednog starog Kineza kako spava položivši glavu na ubrus.

– Ovdje je ugodno hladno – rekoh to samo zato da na odlasku nešto kažem, ali vlasnica mi nije odvratila. Vani su si dva gospodina srednje dobi prisvojila moju lubenicu. Malim su je kamenom pokušavali razlomiti. Iz nje je već bilo iscurilo mnogo tekućine. Nisu se čak ni potrudili da pobjegnu s njom.

Rekoh: – Sigurno je riječ o zabuni! To je moja lubenica. Kotrljao sam je cijelim putem od četrnaeste ulice prema dolje.

Nisu držali vrijednim niti da mi upute pogled. Nastavili su kamenom lupati po lubenici, dok se napokon prepolovila. Navalili su na nju kao da su ižednjeli. Neobično mi je bilo što je jedan od dvojice muškaraca imao kravatu, a i inače nisu izgledali kao da su u stanju učiniti takvo što.

– Sigurno je riječ o zabuni! – povikah još jednom. Čovjek s kravatom otkinuo je komadić i pružio ga uvis. U tom se trenutku otvoriše vrata bara, a iz njega izađe Kinez. Vidjevši način na koji je izašao iz kafića, učinilo mi se da ga je netko možda izgurao napolje. Kinez pogleda prema gospodi koja su se na tlu upravo hranila mojom lubenicom, a zatim uputi pogled prema meni. Nato se okrene te uđe natrag u kafić.

Tri sekunde kasnije iznova je stajao na ulici. Nosio je slamnati šešir kojemu je netko odgrizao komad.

Kad su utažila žeđ, gospoda me ostaviše samog s ostacima lubenice. Sjeo sam na pločnik. Nakon otprilike četvrt sata, vani je izašla vlasnica bara.

Zurila je u ostatke moje lubenice i ukočila se. Ponovo je ušla unutra i vratila se s kantom vode. U posljednji sam trenutak skočio u stranu. Marljivo je ribala pločnik. Sažalio sam se nad njom, s obzirom na to da je morala ribati po ovoj vrućini, ali zaključio sam da je prisiljena voljeti čišćenje.

– To je bila nezgoda – rekoh.

– Nije uputno – odvrati ona. U daljini zapazih Kinezov slamnati šešir.

Prevela s nizozemskog Gioia-Ana Ulrich

ÉRIC FAYE rođen je 1963. u Limogesu. Živi i zaposlen je u Parizu, kao novinar u agenciji Reuters. Objavljuje romane, kratku prozu i eseje. U opusu se ističu zbirke priča Je suis le Gardien du Phare (1997. nagrada Deux-Magots), Le Myst?re des Trois Fronti?res (1998.) i Lumi?res fossiles (2000.) te romani Le Général Solitude (1995.) i Parij (1996.); u ovom posljednjem, francuska metropola je nakon Drugog svjetskog rata dio Istočnog bloka. Poznat također kao predstavljač djela Ismaila Kadarea i urednik zbornika studija o Kafki. Proza mu je fantastičkog i oniričkog usmjerenja, često u znaku apsurda, bliska Buzzatijevoj. Nadasve ga zaokupljaju odnosi pojedinca i zajednice, slobode i samoće.

Sudnji dan

Éric Faye

Sudnjega dana ljudi su ustali nešto ranije nego obično, jer su pred sobom imali pretrpan dan, znajući da im je to posljednji. Posebno trgovci. Već od sedam sati, prije otvaranja, oglasili su preko cijelih izloga: “Monstruozno sniženje” ili “Sve mora nestati”. Nedugo zatim, kao svakoga dana, stigli su prvi kupci i to iskoristili kako bi si ponešto priuštili. Toga dana sve je počelo vrlo usporeno, kao što to obično biva usred ljeta. Jednoličnim tonom meteorolozi su pokazali fini optimizam u pogledu tog dana, sunčano na čitavom području, bez poteškoća u prometu, predvečer pokoja oluja, vrućina zajamčena.

Sudnjega dana, novine su se pojavile s uobičajenim rubrikama, samo uzgred bilježeći da neće biti sutrašnjeg izdanja; ali umetci za pretplatu i dalje su bili u njima, za šest mjeseci, godinu dana, cijena za tuzemstvo, cijena za inozemstvo. Na ulicama je vladala uobičajena živost. Vrlo rano, povrtlari i trgovci na veliko dostavili su robu mesarima, trgovcima mješovitom robom i prodavačima voća i povrća. Dozivalo se, vrijeđalo se. Uredski službenici započeli su dan prepričavajući prethodnu večer, utakmicu prikazanu u udarnom terminu. Otišli su do aparata za kavu, raspravljajući s kolegama o ovome i onome prije bacanja na posao. Zatim su, oko podneva, u posve malenim grupama izašli ručati na terasu, tako lijep dan, to se nije smjelo propustiti.

Sudnjega dana, kafići se nisu ispraznili. Pio se rosé, kava; u miru se pušilo cigarete. Zatim se svatko vratio u ured, u trgovinu, raspravljajući o svemu i svačemu, o nečijem uganuću, o razvodu kolege XY, o djetetovim zaušnjacima, o jučerašnjoj utakmici. Bliski prijatelji su se rastajali i tada, na trenutak, kada bi si stisnuli ruke ili se zagrlili prije rastanka, izbezumljenost bi im preletjela pogledom, znoj se zarosio na čelu.

Oko četrnaest sati i trideset minuta, sunce je počelo opadati. Neprimjetno, svjetlost je postala manje oštrom, ali vrućina se nije olako predala. Naprotiv, zapuhao je vruć vjetar i pomeo napuštene bulevare. Možda se u tom trenu tog neobičnog dana najviše pogledavalo na sat. Svatko je, upalivši ventilator, nastavio s radom, riješio najhitnije poslove, doveo u red ladice i police, kao pred odlazak na praznike.

Tog poslijepodneva uglavnom je vladala tišina. Vrijeme izlaska bilo je pomaknuto na šesnaest sati. Nešto ranije, netko je nazvao Daleki istok. Otipkao je nekoliko brojeva, ali nitko se nije javio. Zacijelo je ondje prošla ponoć. Blijed, poklopio je slušalicu rekavši: “Ne javljaju se u Japanu. Nigdje”. Ali nitko ga nije slušao. Činilo se da noć, ta posljednja noć koja je nagrizala najzapadnije meridijane globusa, ovaj put ne pristiže sama. Zacijelo je u svojem pohodu bila potpomognuta golemim pandžama ili nečim sličnim, i ta je pojava zasigurno iskapčala, razdirala, kosila u prolazu. Za posljednju bitku, bit će da su Džingis-kanovi ratnici ustali iz grobova i ponovno krenuli… Nešto kasnije, nešto dalje u uredu, začuo se drugi glas: “Manila ne odgovara. Čudno”.

Tada je jedna mlada žena ustala i uobičajenim tonom prozborila riječi kojih su se bojali. “Dobro. Moram juriti. Klinci me čekaju u jaslicama.” Svi su je pozdravili. Zgrabila je torbicu, prebacila ručku preko desnog ramena i stavila sunčane naočale. Potom je pozdravila, drhteći mahnula najdražoj kolegici, i otišla. Vrata su se zalupila za njom. Nedugo zatim još je jedan zaposlenik objavio: “Idem. Ne mogu više izdržati tu vrućinu”.

Sudnjega dana, od sredine poslijepodneva bila je makljaža u javnom prijevozu. Tuklo se za taksi, vrijeđalo u podzemnoj željeznici. Svi su žurili. Svatko je imao razne stvari za obaviti – vratiti knjige u knjižnicu, srediti račune, da ne zaboravimo pospremanje kuće, zalijevanje vrta, prašinu na namještaju. Hodnici podzemne željeznice bili su krcati, ubacili su se i kontrolori, njušeći povratak švercanja. Njihova mjestimična prisutnost povećavala je nervozu: vrijeme je prolazilo. Mnogi su željeli, prije zatvaranja trgovina, obaviti kupnju za večernji obrok.  

Te večeri, dok su se terase kafića brzo praznile, izašla su posebna izdanja novina, koja nitko nije imao vremena pročitati. Naslovi su im bili otprilike isti. Posljednje vijesti! Posljednje! Te večeri, predsjednik Republike pojavio se na televizijskim ekranima. Održao je kratak govor kako bi zahvalio onima koji su mu ukazali povjerenje i omogućili mu da provede hrabre, nužne reforme. Zatim se začula državna himna; programi su nastavili uobičajenim tokom. Ali uvečer sudnjega dana tek su rijetki upalili televizor. Vrlo rano stvorili su se čepovi na obilaznici, dok su se na trgovima izduživale sjene. Umnažali su se repovi pred benzinskim crpkama. Uskoro su svi glavni pravci oko gradova bili samo beskrajna povorka hitnih pomoći, osobnih vozila. Uvečer sudnjega dana vidjeli su se nizovi mrtvačkih kola koja je pratila povorka obiteljskih automobila. Tisuće. Pokapalo se one koji su preduhitrili termin. Oni su, pospremivši stan, zatvorili kućna vrata, povjerili ključeve, te čuvanje psa i biljke susjedima kojima je bilo stalo da ostanu do kraja; žarko su željeli biti pokopani u skladu s običajima, uz prisutnost svojih, bez žurbe. Susjedi pak kojima je bilo stalo da ostanu do kraja, kada su otkucala dvadeset dva sata, ustanovili su da voda više ne curi iz slavina. Uzalud su ih ranije upozorili, to im je bio težak udarac. Te večeri, smeće su odvozili ranije nego obično. Smetlarski su se kamioni, jedva si prokrčivši put između mrtvačkih kola, zacijelo vratili na odlagališta u dvadeset tri sata.

Sredinom večeri, strastveni su slušatelji kratkih valova ustanovili da više ne hvataju ni Radio Teheran, ni Radio Moskvu, niti ijednu drugu postaju s tih zemljopisnih dužina. Džibuti se više nije javljao na telefon; Jeruzalem je upravo utonuo u tišinu.

Susjedi su ostali bez struje oko dvadeset tri sata. Lokalne su radiopostaje još neko vrijeme puštale laganu glazbu ili jazz. Televizijski su programi, kao svakoga dana, završili nešto prije ponoći; uslijedio je snijeg na ekranu. Tada, u posljednjim minutama sudnjega dana, nekoliko se samotnjaka nalaktilo na balkone, promatrajući beživotne vruće ulice kojima su sumanutom brzinom prolazila mrtvačka kola, koja su se prazna vraćala s groblja, kako bi i ona na vrijeme stigla na odlagalište.

ljeto 1997.

Prevela s francuskog Vedrana Berlengi

ÉRIC CHEVILLARD rođen je 1964. u mjestu La Roche-sur-Yon. Nakon što ga je kritika zapazila već nakon prvog romana Mourir m’enrhume (1987.), prekida studij novinarstva. Do danas ih je objavio trinaest, od kojih je najšire prihvaćen Le vaillant petit tailleur (2003.), te zbirku kratkih proza Scalps (2004.). Iako ga ne svrstavaju među tiražne autore, kritika visoko vrednuje njegov jedinstveni rukopis obilježen jezičnim i metanarativnim igrama te humorom u nizu nijansi, od ležernog do sarkastičnog. Od koherencije i vjerodostojnosti daleko mu je važnija sloboda invencije.

Krtice

Éric Chevillard

Dok je bio dječak, posjed njegovih roditelja nalazio se tik do posjeda Samuela Becketta u Ussyju. Beskrajno se zabavljao bacajući krtice preko zida u piščev vrt. Slušajući ga, mogli biste pomisliti da mu je to bila glavna zabava. Možda čak i jedina. Danas je vrlo ponosan na to nekadašnje susjedstvo i hvali se svojim dječjim igrama. Samo se njega čuje.

Kad sam bio mali, živjeli smo pokraj Samuela Becketta u Ussyju. Zabavljalo me bacati mu krtice u vrt.

Uopće nam nije teško povjerovati. To priča muškarac koji vas gleda iskosa, a zubi su mu pokvareni. Profesor je elektrotehnike u gimnaziji Désiré Nisard. Voli svoj posao. Tvrdi da ima dobar odnos s učenicima. No u oči nadasve upada njegova kožna bolest, crvene mrlje po licu i rukama, prhutanje, kraste.

Kronični osip. Složen i rijedak oblik. Mažem se kremama.

Nismo ga ništa o tome pitali. Više nas zanima Beckett. Ovaj je čovjek ipak živio u Beckettovu susjedstvu. Što mu je u sjećanju ostalo od njega?

Kao dijete, bacao sam mu krtice u vrt.

Pred nama je, dakle, osoba koja je nekoliko godina živjela u Beckettovu susjedstvu i ne zna nam ništa bolje od toga ispričati. Bacao mu je krtice u vrt, preko zida, za zabavu.

Dimio sam im tunele. Izlazile su iz zemlje ošamućene, teturave, zaslijepljene. Krtica na suncu – glupa li prizora! Udarao sam ih plosnatom stranom lopate, ne ubijajući ih.

Zatim ih je bacao preko zida u Beckettov vrt – to znamo. Ukratko, taj mali kreten nastojao je razdražiti jednog od najvećih genija svojega stoljeća. No očito ga ni danas zbog toga nije sram. Možda je baš to najčudnije. Jer, prema njegovu pričanju, Beckettov je vrt zasipao krticama. A krtice su uništavale Beckettov vrt. I Beckett se zbog toga sigurno žalostio.

U društvu smo čovjeka koji je Beckettu namjerno činio nažao, i još se danas time hvali. Priča nam to jer zna da volimo Beckettovu književnost. Želi li nas ganuti svojom pričom? Izazvati ljubomoru ili možda divljenje? Kao netko tko se hvali da je s Beckettom na poseban način bio povezan.

Dobro sam poznavao Becketta. Čak sam mu bacao krtice u vrt.

Jedini je koji to može reći. Tko još može? Nitko. Ni Beckettovi najbliži s njim nisu imali takav odnos.

Samo ja.

Ili možda sad na nas usmjerava pakost koja je prije bila upućena Beckettu? Želi li danas možda nas pogoditi istim onim krticama kojima je nekoć gađao Becketta? Znajući da volimo književnost i Becketta, želi li nas svojom pričom povrijediti? Je li sad na nas podmuklo naciljao svoj top koji bljuje krtice?

Istina je da nas pomalo boli kad zamišljamo kako izbačene krtice prelijeću poput granata preko Beckettova zida. Patnju nam nanosi taj prizor krtica koje padaju na Beckettovu tratinu, među Beckettove gredice, i odmah počinju kopati rupe. Vrt pun zelenila u kojem je Beckett nalazio žuđeni spokoj sad je razrovan. Razoren je mir Beckettova vrta. Kaos je ponovno zavladao ovim tlom. Pružena mu je svesrdna pomoć. Zemaljska kugla cijela je isprevrtana u Beckettovu vrtu. Podsjeća na kukavno bojno polje. Trava ondje više ne raste. Zemaljska kugla puna je grba u Beckettovu vrtu. A pred nama je taj pokvareni klinac, kreten kojemu je to još uvijek zabavno. Smiješak mu otkriva zube, svi su truli osim tri ili četiri kojih nema.

Zaslijepljene krtice uhvatio bih za kožu na šiji i hop! bacao ih na drugu stranu zida, u vrt pisca Samuela Becketta.

Možda mu uopće nije namjera da nas povrijedi. Možda jednostavno izlaže svoju glupost. A koliko je ima! Još nikad nismo vidjeli toliko gluposti odjednom.

S jedne strane zida Beckett, u trudovima svojega pomamnog i golemog djela. S druge strane zida pokvareni klinac lovi krtice, odlučan u nakani da mu naškodi. I još se danas time hvali.

Bile su to male, smeđe, gotovo crne krtice, glatke dlake, sitnih ružičastih šapica. Koje su fijukale preko zida poput granata. I hitro se ukapale u Beckettove gredice, pod njegovu tratinu, i činile veliku štetu. Katkad bi provirivale sićušnom, izbezumljenom glavicom na vrhu jednog od krtičnjaka, kao Winnie u drami O, divni dani.

Bili su to zaista lijepi dani. Bio sam razigrano, nestašno dijete, uvijek spremno na nepodopštine. Pravi vražićak, govorila je moja majka.

Pravi mali kreten. Koji traži šamarčinu. I nogom u tur. Još i danas. Čovjek bi rado sakrio kremu koja mu umiruje svrbež. Tubu hitnuo preko tog zida.

Živio je u Beckettovu susjedstvu i nije znao ništa bolje nego da mu baca krtice u vrt. Umjesto da mu donosi kupine, gljive i lješnjake. Umjesto da mu trči na kiosk po cigarete. Hvatao je krtice da mu ih baca u vrt. Umjesto da mu bude mali paž, štitonoša. Umjesto da mu skuplja uvelo lišće po tratini. Umjesto da mu pere auto.

Hvatao sam krtice i bacao mu ih u vrt, preko zida.

Danas nam to prepričava kao svoj najveći pothvat. Ne bi bio ponosniji ni da je ugrizao Gandhija. S vremena na vrijeme, sveudilj govoreći, noktom s obraza ili čela otkine ljusku mrtve kože.

Nekoliko koraka od njegova doma Beckett je pisao neke od najsnažnijih stranica književnosti svojega vremena. Bio je to velik posao i velika patnja. Nije to dolazilo samo od sebe. Tjeskoba ništa ne pušta iz stiska. Treba joj iščupati svaku riječ. Beckett piše, povijen nad svojim stolom. Katkad pridigne glavu. Kroz prozor ugleda krticu u letu. Zatim i drugu, koja baš kao i prva teško bubne među gredice. Ili ne. Beckett je već nekoliko sati posve zaokupljen pisanjem. Vani, dan je na izmaku. Beckett pridiže glavu da promotri tratinu koju suton boji u plavo. Taj ga prizor smiruje svake večeri nakon pisanja. No pred njim se sada unedogled prostire razrovano zemljište, grobni humci, svi umrli toga dana pokopani u njegovu vrtu.

Dobro sam poznavao Becketta. Katkad sam čak uspijevao baciti u njegov vrt i do dvanaest krtica uzastopce.

Umjesto da mu se stavi u službu. Da bdije nad tišinom u susjedstvu. Da mu struže blato s cipela nakon dugih šetnji. Da mu lašti štap za hodanje.

Predočujete si Becketta, lijepo Beckettovo lice, koščato, oporo, nesposobno za zlobne ili vulgarne izražaje, mlitave ili odbojne. Vidite visoku i uznositu Beckettovu pojavu, oštar sjaj vječno mlada oka. Poznajete njegove knjige. A sad je tu tip koji vam priča kako se tijekom čitavog djetinjstva trudio da mu zatruje život.

Dimio bih krtičnjake. Hvatao bih krtice čim bi unezvjerene izašle iz zemlje. Katkad bih ih udarao plosnatom stranom lopate, ne ubijajući ih, a katkad hvatao očevom mrežom za ptice. Zatim bih ih sigurnim pokretom bacao u Beckettov vrt, preko zajedničkoga zida.

S jedne strane Beckett, uhvaćen u zamku misli, istražuje. A s druge strane zida, ovaj kretenski klinac. Beckett u najmanju ruku želi razumjeti zamku misli i kako nas njezine čeljusti grabe. To ga razmišljanje goni bez milosti i predaha, katkad i uspješno. I taj uspjeh ne zadržava za sebe – zadržat će samo ranu, opeklinu, a nudi lijek i osvetu. Zatim diže glavu i kroz prozor vidi opustošeni vrt. Krtice su sve uništile svojim ružičastim šapicama. Tuga pregolema! I vulkani se više brinu o svome okolišu.

To sam bio ja! Ja sam bio oružje te sile. Ja sam bacao sve te krtice preko zida koji je naš vrt dijelio od Beckettova.

On se time hvali. Još je i danas sav oduševljen. Zatim noktom otkine crnu krastu sa sljepoočnice. Napasno zuri u tijela svojih kolegica iz gimnazije Désiré Nisard. Jezik mu je preblijede ružičaste boje; njime stalno prelazi preko suhih, raspucanih usnica. Pušta nokte – znamo za što ih koristi, premda bi nam bilo draže da nismo doznali. Poznavao je Samuela Becketta. Malčice se objesio o njegovu sudbinu.

Ako je Beckett u ruke uzeo lopatu i motiku da popravi štetu koju su napravile krtice, bilo je to upravo zahvaljujući njemu. Ili, bolje rečeno, njegovom krivnjom. Mnogo je puta njegovom krivnjom Beckett morao prekinuti pisanje. Odgurnuo je stranicu na kojoj se počeo oblikovati način da se časno izađe iz zamke misli, te da je se razvali, ili još bolje, upotrijebi u našu korist. Beckett je izašao u vrt. Ožalošćeno je tumarao među krtičnjacima. Možda je ugledao još jednu krticu kako pada s neba u travu i nije ju ubio. S druge strane zida, susjedov je sin prodorno kričao.

To sam bio ja!

A tko drugi? I danas je jednako blesav, jednako zao i zadovoljan sobom. Diskretno se raspitujemo gdje stanuje. Slijedimo ga. Kujemo osvetu.

Voljeli bismo da smo imali priliku živjeti u Beckettovu susjedstvu. Pazili bismo da ne dišemo preglasno. Prije bismo umrli nego zakašljali. Naše trešnje pružale bi najljepše grane preko zajedničkoga zida. S Beckettom bismo radije održavali takve odnose. U našim odnosima s njime ne bi bilo ni govora o krticama. Bili bismo se skućili pokraj Becketta upravo da budemo tihi susjedi o kakvima pisci sanjaju. Mogao bi pomisliti da nas nema.

Pričam vam o krticama, ali stvarao sam i puno buke. A u Beckettov vrt nisam bacao samo krtice, nego i puževe golaće, krastače, češere, kamenje. Sve je bilo projektil. Sve je letjelo preko zida. Jednom čak i crknuta mačka. Trebalo ju je naći!

Tako on govori i govori, i vrhom nokta otkida kraste, ljuske kože. Neka guba odnese i ostalo!

Prevela s francuskog Petra Matić

ETGAR KERET rođen je u Tel Avivu 1967. Keret je najpopularniji mladi izraelski književnik danas. Osim što su bestselleri u Izraelu, njegove knjige osvojile su najuglednija međunarodna priznanja i prevedene su na 16 jezika, uključujući korejski i kineski. Knjiga Missing Kissinger proglašena je jednom od 50 najvažnijih izraelskih knjiga svih vremena. U Francuskoj, Kneller`s Happy Campers ušao je u Fnacovih 200 knjiga desetljeća, a The Nimrod Flip-Out objavljen je u magazinu Francisa Forda Coppole Zoetrope (2004). Prema Keretovim pričama snimljeno je više od 40 kratkih filmova, od kojih je jedan dobio nagradu američkog MTV-a (1998.), a prema jednoj od priča Goran Dukić nedavno je snimio film s Tomom Waitsom u jednoj od uloga. Keret je više puta osvojio Book Publishers` Association`s Platinum Prize, Prime Minister`s Prize, i Filmsku nagradu Ministarstva kulture Izraela. Njegov film Skin Deep osvojio je prve nagrade na više međunarodnih filmskih festivala i dobio Izraelskog Oscara. Keret je predavač na odsjeku za TV i film sveučilišta u Tel Avivu.

Debeljko

Etgar Keret

Iznenađen? Sigurno da sam bio iznenađen. Izlaziš s djevojkom. Prvi spoj, drugi spoj, malo u restoran, malo u kino, uvijek samo matineje. Počinjete spavati zajedno, ševa je bomba, uskoro dolaze i osjećaji. I onda jednog dana, ona dolazi k tebi sva uplakana i ti je zagrliš i kažeš da se smiri, da je sve u redu, a ona odgovara da ona to više ne može izdržati, da ima tu tajnu, ne tek običnu tajnu, nego nešto mračno, prokleto, nešto što ti je čitavo vrijeme htjela otkriti, ali nije imala petlje. Ta stvar gnječi je kao dvije tone cigli i ona ti je jednostavno mora reći, jednostavno mora, ali zna da u istom trenutku kada to napravi – ostavit ćeš je i bit ćeš potpuno u pravu. I odmah nakon toga opet počinje plakati kao ljuta godina.

“Neću te ostaviti”, kažeš joj. “Ne ja. Ja te volim”. Možda izgledaš malo uzbuđen, ali nisi. A ako ipak jesi, to je zbog njenog plača, a ne radi tajne. Do sada si već naučio da je kod takvih tajni, zbog kojih se žene raspadaju u komadiće, u većini slučajeva riječ o seksualnom odnosu sa životinjom, ili s rođakom, ili s nekim tko joj je za to platio. “Ja sam kurva”, na kraju uvijek kažu. A ti ih zagrliš i kažeš “nisi ti, nisi”, ili “šššš…” ako se ne mogu zaustaviti.

“To je doista nešto grozno”, inzistira ona, kao da je primijetila ravnodušnost, koju si tako nastojao prikriti. “U tvojoj glavi to možda zvuči strašno”, kažeš joj, “ali to je radi akustike. Istog trena kada to izbaciš iz sebe, neće izgledati ni približno tako loše – vidjet ćeš”.

I ona skoro povjeruje. Malo oklijeva i onda pita: “A što ako ti kažem da se preko noći pretvaram u debelog, dlakavog muškarca, bez vrata i sa zlatnim prstenom na malom prstu? Bi li me i onda volio?” A ti joj kažeš naravno da bih, jer što ćeš joj drugo reći, možda da ne bi? Ona te samo pokušava testirati, ispitati da li je bezuvjetno voliš – a ti si uvijek bio dobar na ispitima. I doista, čim joj to kažeš ona se topi, i vi se jebete, baš tamo u salonu. Nakon toga ostajete ležati čvrsto zagrljeni, i ona plače, jer joj je laknulo, a plačeš i ti. Pa sad ti shvati zašto! I za razliku od svih prethodnih puta, ona ne ustaje i ne odlazi. Ostaje s tobom i spava. A ti ležiš budan u krevetu, gledaš njeno predivno tijelo, gledaš zalazak sunca, mjesec koji se odjednom pojavljuje kao niotkuda, srebrnkasto svjetlo koje dodiruje njeno tijelo, milujući joj kosu na leđima.

I za manje od pet minuta, nalaziš se u krevetu pokraj tog tipa – tog niskog debelog muškarca. I taj muškarac ustaje, i smješka ti se, i odijeva se pomalo sramežljivo. Izlazi iz sobe, a ti ideš za njim, hipnotiziran. Sada je već u dnevnoj sobi, svojim debeljuškastim prstima pritišće dugmad na daljinskom upravljaču, prebacuje na sportski program. Nogomet lige prvaka. Kod promašaja psuje, a kod golova ustaje i pleše svoj mali pobjednički ples.

Nakon utakmice, kaže ti da su mu usta suha i da mu kruli u želucu. Dobro bi mu došlo piće i dobar komad mesa, po mogućnosti piletina, ali zadovoljio bi se i s govedinom. I tako s njim ulaziš u auto i voziš u neki restoran, po njegovoj preporuci. Ova nova situacija te brine, jako te brine, ali ti baš nemaš pojma što napraviti. Tvoji centri za odlučivanje su paralizirani. Poput robota, ruka ti mijenja brzine dok silazite na cestu Ayalon, a on na sjedalu pored tebe kucka po zlatnom prstenu na svom malom prstu. Kod semafora na raskršću Beit Dagon, spušta prozor na električni pogon, namiguje ti i dobacuje nekoj vojnikinji koja pokušava autostopirati: „Hej, srce, želiš li se igrati koze muzare na stražnjem sjedalu?“

Nakon toga, vas dvojica toliko se nakrkate mesa da vam se želudac umalo ne raspukne, a on uživa u svakom zalogaju i smije se poput djeteta. Čitavo to vrijeme ponavljaš si da je sve to samo san – čudan san, istina, ali takav iz kojeg ćeš se uskoro probuditi.

Na povratku, pitaš ga gdje želi izaći, a on se pravi da ne čuje, ali izgleda vrlo jadno. I onda se uloviš da se zajedno vraćate k tebi kući. Već su skoro tri sata. “Ja sad idem u krpe”, kažeš mu, a on ti mahne za pozdrav i nastavlja gledati program o modi. Ujutro se budiš umoran, s lakšim bolovima u trbuhu. Tu je i ona, još uvijek drijema u salonu. Ali dok se ti otuširaš, već je ustala. Grli te, puna osjećaja krivnje, a ti si previše zbunjen da išta kažeš.

Vrijeme prolazi, a vi ste još zajedno. Ševa postaje sve bolja i bolja. Ona više nije tako mlada, a nisi ni ti, i odjednom se uloviš da razgovarate o djetetu. A preko noći, ti i debeljko odlazite u grad i s njim se provodiš kao nikada u životu. Debeljko te vodi u restorane i klubove za koje nisi ni znao da postoje i vi zajedno plešete na stolovima, i razbijate tanjure kao da ne postoji sutra. Vrlo je drag, taj debeljko, malo sirov, naročito sa ženama, i ponekad dobacuje stvari zbog kojih bi najradije propao u zemlju. Ali osim toga, zaista je divno biti s njim.

Kada ste se upoznali, nogomet ti je bio zadnja rupa na svirali, a sada već poznaješ sve ekipe. Svaki put kada ekipa za koju navijaš pobjedi, osjećaš kao da ti se ispunila želja. A to je tako rijedak osjećaj, naročito za nekoga poput tebe, tko većinu vremena uopće ne zna što želi. I tako to ide: svake noći zaspiš pored debeljka, umoran, trudeći se budan dočekati utakmice argentinske lige, a ujutro tamo je ona, predivna, praštajuća žena, koju također voliš do boli.

Prevela s hebrejskog Sonja Makek Bar Sela

VITALIANO TREVISAN, rođen je 1960. u Sandrigu, živi u Vicenzi. Autor je kratkih te vrlo kratkih priča, romana i dramskih tekstova. Na filmu se pojavljuje kao koscenarist i glumac. Objavio je nekoliko pripovjednih zbirki (Trio senza pianoforte/oscillazioni, Standards vol.I, 2002., Shorts, 2004.), dva romana (Un mondo meraviglioso, 1997., I quindicimila passi, 2002.;) te dramsku trilogiju Wordstar(s), trilogia della memoria. Kao glavni muški glumac i koscenarist pojavljuje se u filmu Primo amore (2003., r. Matteo Garrone) i Still Life (2005., r. Filippo Cipriano). Pozivajući se na Becketta i Bernharda, Trevisan rekonstruira njihove atmosfere i pripovjedne ritmove u prostorima talijanske hiper-industrijalizirane sjeveroistočne provincije, prikazujući je kao dehumanizirani krajolik u kojemu tankoćutni protagonisti bivaju svjedocima apsurdnih i začudnih događaja. Izrazito ritmične, kratke proze iz zbirke Shorts, dopuštaju ipak poneku svijetlu perspektivu, prvenstveno u znaku ljubavi. Dobitnik je književnih nagrada Premio Chiara i Lo Straniero.

Vuk

Vitaliano Trevisan

Vuka se oduvijek bojao. Majka mu je, kad je bio mali, uvijek govorila da će jednoga dana doći vuk i pojesti ga, jer je bio baš zločest, ponekad. Vuk jede zločestu djecu. On je vuka zamišljao crnog, ogromnog, blještavo bijelih zuba, slinave njuške i sitnih zlih očiju. Iako ga nikad nije vidio, bio je uvjeren da se skriva na točno određenome mjestu, premda se ono mijenjalo, dakle, da budemo precizniji, na više točno određenih mjesta: u spremištu pod stubištem, bočno od hodnika kojim je uvijek prolazio trčeći, kad god bi morao sam otići u kupaonicu, i na odmorištu, u onome mračnom kutku koji nikada nije bio osvijetljen, čak ni kad bi se upalilo svjetlo.

U cijelom svom djetinjstvu nikada, ni na trenutak nije posumnjao u vukovo postojanje. To što ga nikada nije ugledao, značilo je da se vuk umije dobro skrivati: skrivao se na mračnim mjestima jer je i sam bio mračan; nije ga nikada čuo da reži ili zavija, jer nije zavijao niti režao, baš zato da ga ne čuju. Ukratko, sve je govorilo u prilog njegovu postojanju.

U pubertetu je prvi put posumnjao, ali je u zahod i dalje odlazio trkom, a jednako je tako i silazio stepenicama. Prije no što bi zatvorio vrata svoje sobe, provjerio bi odmorište, nekoliko puta paleći i gaseći svjetlo.

Kad je porastao, otišao je od kuće i tako se riješio vuka. Oženio se i otišao stanovati u drugi grad. Roditelji su mu umrli, ali se nije vratio živjeti u kuću svojega djetinjstva, jer njegov se život već uhodao na drugome mjestu.

Prođoše godine. Supruga se spremala roditi mu dijete. Neki ga je poriv, snažan koliko i neobjašnjiv, natjerao da posjeti kuću svoje mladosti. Možda je vrijeme da je prodam, mislio je. Vratio se u svoj grad, zamalo ga nije prepoznao, i odmah uputio u posjet kući.

Uspinjući se stepenicama do svoje sobe, dobro provjeri odmorište, učini to isto prije no što će ući u sobu i isto tako kad odluči iz nje izaći. Još jednom prođe hodnikom da bi otišao u zahod, kadli ga najednom obuze veliki strah.

Pogleda vrata spremišta pod stubištem i pomisli kako je vrijeme da prestane s time, kako je besmisleno u njegovoj dobi i dalje imati takve strahove. Kako sam glup, pomisli, još se bojim vuka. Duboko udahnu i odlučno otvori vrata spremišta.

Nekoliko dana kasnije, žena je, duboko zabrinuta, prijavila njegov nestanak policiji. Još nikada nije tako dugo izbivao a da se nije javio telefonom, rekla je policiji. Otišao je prije tri dana i odonda ne zna ništa o njemu. Da, nastavi, rekao mi je da želi posjetiti svoju staru kuću.

Policija je pronašla njegovo tijelo u spremištu pod stubištem, razderana grla. Krv, sad već sasušena, ocrtavala je na podu veliku crnu mrlju neodređena oblika.

Prevela s talijanskog Tatjana Peruško

ANNE ENRIGHT rođena je u Dublinu. Priče su joj objavljivane u najuglednijim svjetskim književnim časopisima (The New Yorker, The Paris Review, Granta...) i u najcjenjenijim antologijama suvremene irske književnosti. Njena prva knjiga priča The Portable Virgin osvojila je najugledniju irsku književnu nagradu Rooney (1991.), a književni ugled potvrdili su joj romani The Wig My Father Wore i  What Are You Like? kojim je osvojila nagradu Encore i bila u najužem izboru za nagradu Whitbread, kao i The Pleasure of Eliza Lynch. Eseje je objavljivala u publikacijama The London Review of Books, The Guardian, The Dublin Review i Harpers (USA). Njezina knjiga eseja o majčinstvu, Making Babies, objavljena je u paperback izdanju Vintagea.

Blijede ruke koje sam voljela pored rijeke Shalimar

Anne Enright

Spavala sam s nekim dečkom jedne subotnje predbožićne noći i dala mu svoj broj i nešto je na njemu govorilo, trebala sam znati, da će on biti onaj tip koji nazove. Jednom u životu bila sam skoro zahvalna da se javio Fintan. Mogla sam ga čuti kroz pomična vrata.

– Da, tu je. U kuhinji je, jede mrtve stvari. – Zatim: – Ne, ja nisam vegetarijanac. – Zatim: – Mislim mrtve kao mrtve. Mislim ljude poput tebe.

Rekla sam: – Daj mi taj telefon, Fintan.

Nakon što je poziv završio, bacila sam ostatak večere, došla u dnevnu sobu i sjela. Fintan je gledao dokumentarac o zračnim lukama, za koji se ispostavilo da je dosta zabavan. Kad je završio, ustala sam kako bih otišla u krevet, a on me pogledao i rekao: – Ne idi nježno – i ja sam rekla: – Laku noć, Fintan. Laku noć, dragi. Laku noć.

Zamalo sam počela izlaziti s Fintanom, prije negoli mu je uspostavljena dijagnoza. Sad živimo zajedno i ljudi mi kažu: – Zar to nije malo opasno? – ali on je najnježniji muškarac kojeg poznajem. Pepeljare su bile najveći problem; njihova prljavština. Napokon sam mu to rekla jednog dana dok sam prala suđe i on je nestao na tjedan dana. Onda se jedne večeri vratio, sjeo na kauč s limenom kutijom u ruci. Imala je najopakiji mogući poklopac na iskakanje. Rekla sam: Gdje si to nabavio, u Indiji? – i on me pogledao. Sada ste ga mogli čuti kako škljoca i odapinje po cijeloj kući. To je kao da netko puši u mišolovku, no to me svejedno nasmijava.

Inače nemam pritužbi. Tjerala bih ga da češće pere rublje, ali mislim da je sretniji s tim mirisom, pa sam tako i ja. To me podsjeća na vrijeme kad sam ga skoro voljela, na fakultetu kad je kišilo cijelo vrijeme i nitko nije imao grijanje, i prva stvar koju bih učinila s muškarcem bila je zabiti svoju surlu u njegovu vestu i udisati.

Ovih dana, on je mršaviji i ruke mu se tresu. U kući na sebi ostavlja kaput i provodi dosta vremena nasred sobe zureći u zrak – ne u plafon ili zidove, već u sam zrak.

Ne može se vjerovati u takvo što. Ja bih bila posljednja koja bih u to povjerovala. Osobno, ne mislim da je shizofren, ali svejedno provjeravam njegove lijekove kad ga nema. Pa ipak – bilo je točno što je rekao: kad je zazvonio telefon, te noći, ja sam jela mrtve stvari. Sjedila sam u kuhinji s kondenziranom parom što je curila niz crna prozorska okna, bodući po carbonari kao da su to svi muškarci koji su mi nedostajali ili koje sam izneredila. Svi muškarci koji su mi nedostajali ili koje sam izneredila. Da je bila pjesma, mogli ste je zapjevati. Da je bila pjesma, mogli ste je zasvirati, Sam.

Izašla sam i uzela mu slušalicu i rekla: – Halo? – i piljila u Fintana dok nije napustio hodnik. – Oprosti.

– Jesi li to ti? – reče tip na drugom kraju. – Jesi li to ti?

Tako, predstavio se – što je čudno, ako ste već s nekim spavali. Zatim, pozvao me vani na “spoj”. Nisam znala što da kažem. Toga nije bilo kad sam počinjala izlaziti. Jednostavno bih nabasala na nekoga. Ostala bih na još jednom piću i onda slučajno do zatvaranja, i onda čudom, nekom greškom, nečim skliskim i nesmotrenim, cijelu noć. (Ali to je bila ozbiljna stvar, ta slučajnost, kažem vam. Bilo je to ozbiljno kao automobilska nesreća.) To je bilo djelomice ono o čemu sam razmišljala u kuhinji, dok je tjestenina klizila kroz jaja i vrhnje. – Kako to sada napraviti? Kako razbiti prokleti auto?

– Onda, kako bi bilo u petak navečer? – reče on.

– Oprosti?

– Ili srijedu?

Pa sam tako provjeravala zamišljeni dnevnik u tami hodnika i neko vrijeme slušala signal za poziv, nakon što je on već bio spustio slušalicu.

Nisam bila sigurna je li mi se sviđao. To je bilo sve.

Večera je bila urnebesno smiješna. Trebala bih prestati oplakivati svoj život, ali sjedila sam u restoranu s crvenim baršunastim zavjesama i bijelim lanenim stolnjacima i skupim, nacerenim konobarima i pitala se, dok sam se igrala nožem za ribu, čemu sve to. Vratili smo se u njegov stan i mogla sam osjetiti kako mi kroz seks nadolazi migrena. Trebalo je biti lijepo – nemam ništa protiv seksa – ali s migrenom koja je počinjala, osjećala sam kao da je on daleko od mene i svaki njegov pokret činio je da mi mozak sijevne sve dok nisam postala vrlo malena i skvrčena, nekako, na dnu svoga osobnog bunara.

Naravno da je on bio vrlo brižan i ustrajao je na tome da me odveze kući. Muškarci kažu kako oni žele usputni seks, ali uviđam da kad im kažeš puno hvala-doviđenja, oni se poprilično uvrijede. Tako mi je dodirnuo obraz i upitao može li me ponovno vidjeti, kad sam ja rekla da, on je otključao središnju bravu s piskom i muklim zveketom i pustio me da odem.

U kuhinji sam popila četiri šalice nemilo jake crne kave i otišla u krevet. I čekala.

U neko doba sljedećeg dana, Fintan je došao i zatvorio zavjese nad malim plamenom svjetla koje je ulazilo u sobu. Bila sam tako sretna što je nestalo svjetla da sam počela plakati. Ima nešto nevjerojatno kad je migrena u pitanju. Ležiš i ne možeš vjerovati. Ležiš, ukočen nevjericom, kao ateist u paklu.

Fintan se smjestio na stolicu pored kreveta i počeo mi čitati. Nije mi smetalo. Mogla sam sve čuti i razumjeti, ali riječi su mi izmicale. On je držao moju Alicu u zemlji čudesa iz djetinjstva, a ja sam se pitala jesu li boje bile tako jarke kad sam bila mala; Alicina kosa kričavo žuta, ružičasto ofureni flamingo u njezinim rukama.

Stigao je do dijela o tri sestre koje su živjele u zdencu šećernog sirupa – Elsie, Lacie i Tillie. A od čega su živjele? Od šećernog sirupa.

– One to nisu mogle učiniti, znaš – reče Alica – one su bile bolesne.

 – I jesu – reče Pospanac. – VRLO bolesne.

Nasmijala sam se, preplavljena samosažaljenjem. I odjednom mi je došao – kristalno jasan – miris šećernog sirupa, poput neke šale. Soba ga je bila puna. Slatko i zagoreno. Bilo je to širenje zraka: bio je to oblutak bačen u bazen mog mozga, i, do vremena kad je nestao posljednji val, bol je već bila nestala ili je mislila otići. Bol je ponovno postala podnošljiva.

– Oh – rekla sam.

– Što? – rekao je Fintan.

Pogledao me u polumraku. Dolje, počeo je zvoniti telefon. Htjela sam ustati iz kreveta, ali me Fintan zaustavio, jednostavno načinom na koji je sjedio u stolcu pored mene.

Nekoliko tjedana kasnije svađala sam se s njim lupajući njegovim prljavim tanjurima u kuhinji. Moguće je da Fintan ima problem s vodom. Moguće je da svi muškarci imaju problem s vodom. Jednog će se dana otkriti da imaju gen za to, ali u međuvremenu, ja hoću bolji život.

Ali naravno, Fintan nikad ne odgovara, tako da je svađa uvijek o nečem drugom – nečem u što ne možete baš uperiti prstom. Svađa je o svemu.

Da, htjela sam reći, moj novi je oženjen. Ali on je razveden – uredno i zakonski razveden – od žene koja je uvijek bolesna; kćeri koja je bistra, ali neće da jede; druge kćeri koja je njegov ponos i radost. Sviđao mi se: trudio se. Svaki put kad bi se sreli, donio bi neki poklon: obično ne po mom ukusu, ali svejedno “ukusan”; malen i skup, kao u nekoj sceni iz filma iz pedesetih. I postojala je neka čudesna tama u krevetu. To se mora reći. Dok se dizao s mene, osjećala sam kako ne misli ni o čemu, kako u njegovoj glavi nema nikakvih riječi. Zakolutao bi očima i tama koja se prostirala bila mu je blaženstvo. Bilo je to kao gledati čovjeka kako umire. Bilo je to kao seksati se sa životinjom.

Ništa od toga nisam spomenula dok sam o stalak za cijeđenje lupila zdjelom za umak u kojoj je Fintan ispekao kajganu. Nisam spomenula ni prebistru kćer, ni bivšu ženu koja se raspadala. Ono što jesam rekla bilo je to da Fintan mora naći neko mjesto za božićne praznike, jer nisam htjela brinuti o njemu samom u kući.

– Božić nije važan – rekao je.

– Baš.

Naravno da nije. Za Božić sam otišla obitelji. Ono što jest bilo važno bila je Nova godina, jer kad kucne ponoć bit ću u hotelu i piti dobar šampanjac pored zastora s kičastim ukrasima. Bit ću u krevetu sa svojim novim žarom, svojim velikim starim, dlakavim starim gospodinom Taticom.

I. I. I.

– I ne smeta mi tvoje suđe, Fintan, ali kajganu stvarno ne mogu podnijeti.

Nastala je tišina.

– Pržena?

– Pržena su u redu.

Imao je pravo. Fintana nije bilo briga za šampanjac pa čak ni za zastore. Pretpostavljam da mu nije bilo stalo ni do seksa. Njemu je bilo stalo do nečeg drugog. Do plamička oko kojeg je stavio ruke, ali ga nije mogao dotaknuti.

On je najnježnji muškarac kojeg poznajem.

Ali nježno je bilo i ono što sam ja osjećala. Htjela sam mu to reći, nekako – da taj muškarac ima previše novca i nimalo ukusa, ali da me jako želi. Htjela sam reći koliko bespomoćnim ga to čini; koliko nasilan i zahvalan sam osjećala da jest. Htjela sam reći da je imao plosnate, umišljene oči, ali da je stražnji dio njegova vrata mirisao na kosu bebe.

Te večeri, dok sam otvarala prednja vrata, začula sam zvuk glasovira koji je počeo svirati u kući iza mene. Bio je sumrak. Preko ceste, učitelj alkoholičar postavio je božićna svjetla; različiti oblik u svakom od prozora. Dolje je bio kvadrat i krug, gore trokut i ono što smo znali zvati romboid, a sve to u pokretu, bljeskavo, zlatno i bijelo. Preko, pored poštanskog sandučića, neki je predmet izletio iz skupine dječaka i završio na cesti. Bio je to skateboard. Stajala sam tamo s rukama na hladnoj, niskoj kvaki vrata i slušala prve tonove Pathetique.

Ti sviraš samo kad ja ne gledam, pomislila sam. Svaki put kad pogledam, prestaneš.

Stajala sam na autobusnoj postaji, ali čim se autobus pojavio zagrnula sam se kaputom i odšetala natrag u kuću. Jer, čim je ponovo svirao, ruke su mu prestale drhtati. A ako je nestalo drhtanja onda više nije pio tablete i mogao je nastati pakao – aerodromska policija, Fintan koji trči gol kroz Dublin ili, ako ima sreće, Pariz; Fintan koji hoda po ogradama zgrada ili mostova s džepovima punim kamenja.

Nikad ga nisam vidjela u punom sjaju. Bila sam odsutna kad je to počelo, ljeto nakon naših završnih ispita – na kojima je on, naravno, ostvario bezobrazno dobar uspjeh. Sve njegove bilješke, otkrilo se kasnije, bile su napisane u različitim bojama, a neke su bile i u šiframa. U kupaonici je bila lokvica plave tinte koja se sušila, prljajući emajl. Još je bila tamo kad sam se vratila kući – strašno tužna. Plavilo njegovih misli, krv njegova mozga, pomislila sam, dok sam je bezuspješno pokušavala oribati ili sjedila u punoj kadi promatrajući je.

I tako, kad je nakon šest mjeseci izašao iz bolnice, njegova je soba još bila tamo, kao što je i trebala biti. Nitko nije mislio iznevjeriti Fintana. Naš drugi sustanar (i moj bivši), Pat, sređivao si je nešto u Njemačkoj, uvijek je bio tamo i otišao je ponovno. Ja sam našla posao. Tijekom godina, četvrt se proširila. A tada smo bili samo Fintan i ja.

Sad sam tu bila samo ja, zaplakana na putu kući s autobusne postaje, vučena zvukom njegove svirke duž terase od oblutaka, obojene plavo i sivo i tamnozeleno. Žena koju smo zvali Bubbles slušala je na prednjim vratima u kućnom ogrtaču boje breskve. Vidjela me kako pušem nos i ja sam joj se nasmiješila i mahnula joj da ode. Nisam znala zašto plačem. Zbog glazbe. Zbog mladića kojeg sam poznavala na fakultetu, možda, dječačkog tijela u kraljevsko plavom džemperu. I činjenice, mislim, da su njegove ruke bile prve koje sam ikad voljela, njihovu bjelinu.

Svirka je utihnula kad sam stavila ključ u vrata. Kad sam stigla u dnevnu sobu, on je sjedio na kauču, kao da ga nikad nije napustio. Uvukla sam ga u nespretan, lagani zagrljaj i tako smo sjedili, Fintan skvrčen uz mene, lica pritisnuta uz moje grudi dok mi majica nije bila vlažna od njegovih opuštenih usana. Dugo smo sjedili. Napravili smo tu našu sliku. To je bila ta naša piet?. Kad sam zatvorila oči, mogla sam nas vidjeti kako tamo sjedimo, iako ga, iz nekog razloga, nisam mogla osjetiti u svom naručju.

Dok smo u kuhinji pili čaj, počeo je zvoniti telefon. Izišla sam javiti se i onda se vratila i sjela.

– Nekoć sam bila pametna, Fintane – rekla sam. – Ali sad mi to nije ni od kakve koristi.

– Znam – rekao je.

Tad sam mu trebala dati njegove tablete. Trebala sam mu na silu staviti jednu u ruku, u usta, ili u grlo, ali mi smo uvijek bili prenježni jedno s drugim, čak i riječima, i tako smo si samo rekli laku noć i otišli u krevet.

Na Božić, moja je majka najavila da je onaj puding od šljiva postao prevelik posao i pripremila jedan od onih kupovnih sladoleda. Moj je brat donio nekoliko boca dobrog vina, a ja sam nabavila papirnate kape. Nakon objave o pudingu, imali smo veliku svađu oko maslaca s brandyjem i ja sam briznula u plač. Majka me samo pogledala.

Na Silvestrovo, telefonirala sam kući, ali nitko se nije javio. A kad sam stigla kući trećeg siječnja, Fintana nije bilo.

Četrnaestog veljače za Valentinovo dobila sam preporučenom poštom čestitku i dvanaest debelih, tamnih ruža isporučenih na moj pisaći stol na poslu. Primila sam također poziv od Fintanova povremenog brata u Castleknocku koji je rekao da su ga napokon pronašli, da znaju gdje je.

Uzela sam slobodno poslijepodne i kupila discman i nekoliko CD-a, zatim uzela taksi do Grangegormana. Nikad prije nisam bila tamo: bio je to vic od umobolnice, prijeteća i viktorijanska zgrada, ljudi buncaju i plaču po golim odjelima, svuda miris bjelila i sperme, poput našega vlastita ludila, ne njihova. Kad sam ga pronašla, Fintan je ležao u krevetu tako mirno da ste mu mogli vidjeti svaku izbočinu i udubinu, od zglobova prstiju do ispupčene, nježne linije penisa pod tankim bijelim pokrivačem. Otvorio je oči i ponovno ih zatvorio. Onda ih je otvorio i pogledao me na nekoliko trenutaka i okrenuo glavu. Drogiran do ušiju.

Utaknula sam mu slušalice u uši i stavila CD u discman. Grčio se i ja sam stišala ton. Onda se okrenuo da me pogleda, dok je glazba svirala. Uzeo mi je ruku i stavio je na svoje lice, preko usta i nosa, i poljubio mi dlan. Pogledao me s velikom ljubavlju. Ne znam što su njegove oči govorile dok su me gledale, preko moje ruke koja mu je lagano pritiskala usta. Ne znam što su vidjele. Vidjele su nešto lijepo, nešto zbilja lijepo. Ali nisam bila sigurna da su vidjele mene.

Vjenčanje je bilo u studenom, do kada se Fintan vratio natrag u svijet, pomalo iscrpljen. Svaki put kad se to dogodi, pomislila sam, on će postajati sve odsutniji; sve teže vidljiv. Osjećala sam puno toga – uglavnom krivicu – ali zdravstveni ga je radnik htio staviti u zabačeni hostel, a osim toga, ja sam odlazila. Kako god pogledaš stvar, dom je za nas bio gotov. Neće više biti škljocanja pepeljarama i odlazaka u praonicu, neće više biti večera na kauču, ili čavrljanja s Bubbles na Kapetanovoj cesti.

Ali nijednom nisam pomislila da mu kažem zbogom. Ja sam se samo udavala. Čak sam ga povela sa sobom na djevojačku večer – kao nekakvu maskotu, pretpostavljam.

Večer je polako počinjala. Moje odrasle prijateljice razmjenjivale su brojeve i posjetnice – ja osobno morala sam početi s tekilama. Dva sata kasnije bile smo spremne za izlazak – završni Tresak, naša posljednja noć. Mutno se prisjećam para kočija s konjima. Također se sjećam penjanja preko stražnjeg zida svoje nove, da tako kažem, kuće svog budućeg muža. Nije nam palo na pamet – nikome od nas – da se poslužimo mojim ključem pa čak ni da pokucamo na prednja vrata. U kuhinji je gorjelo svjetlo: toga se sjećam. Zgulili smo bršljan sa zida od crvene cigle i nosili ga u kosi. Izgubila sam gaćice zbog nekakva obreda u cvjetnim gredicama. Moja najstarija prijateljica Cara napravila je fotografije, tako i znam sve to – dvije od djevojaka pokušavaju mi skinuti majicu, Breda čupa dalije (govoreći, očito: Dosadno cvijeće. Dosadno cvijeće) i netko, izgleda kao Jackie, pritišće Fintana uz stablo. Na slici, vidi mu se samo vrat. Glava mu je nakrivljena za poljubac, tako da mu bljeskalica hvata Adamovu jabučicu i plavo-bijelu potkožicu vrata.

I sama sam ga jedanput poljubila. Bilo je to na mojoj drugoj godini fakulteta, prije nego što je poludio ili ma što to bilo. Sjeli smo na dasku od prozora na zabavi i povukli zavjese oko sebe i malo pričali s glavama naslonjenim prema hladnom prozorskom oknu. Sjećam se tišine vani, zastora koji počivaju uz nas, a iza njih pljesnivog zadaha i brbljanja sobe. U jednom trenutku, poljubila sam ga. I to je bilo sve. Koža njegovih usta bila je strahovito tanka. Čak i tada, Fintan je postupao po trenutačnom nahođenju. Kao da se kretao kroz tekućinu dok je ostatak nas živio od zraka.

I tako, udana sam, ma što to značilo. Mislim da to znači da sada znam.

Sad živim u toj kući s dosadnim cvijećem i zidovima prekrivenim bršljanom, znam da nisam “skoro” voljela Fintana – voljela sam ga, točka. I nema ništa što u vezi s tim mogu učiniti – u vezi s činjenicom da sam ga voljela godinama, a to nisam znala. Baš ništa.

Dosta lako spavam pokraj svog muža, svog pohlepnog starca. Jer on je na neki način u pravu – Fintan je uvijek u pravu, na neki način. Toliko mnogo muškaraca koje sretnete su mrtvi. Neki od njih su mrtvi na lijep način, neki od njih su samo mrtvi. To ih čini lako zavodljivima. To ih čini opasnima za zavođenje. Oni vam daju svoju bijelu sljepoću.

Tako da je lako, pod plahtama, ležati pored njega i misliti ni o čemu posebno. Moje dlakavo staro drago. Koje bi za mene učinilo bilo što. Na mene troši novac, čini se da mu to pruža zadovoljstvo – čak više zadovoljstva od onoga što kupuje na kraju dana, jer mrtvaci ne poznaju razliku između stvari koje su žive (mene, na primjer, ili čak moje pičke) i stvari koje su mrtve, naime, njegova novca, koji je samo masa isušenih govana i nije vrijedan da se zbog njega živi u kući mrtvaca. I tako nastavljam govoriti i on nastavlja umirati, dajući mi stvari koje su već raspadnute (“divan” svileni šal, automobil koji ću možda poželjeti nekamo voziti, dvije knjige koje su dosta slične pravim knjigama koje bih možda željela pročitati). Zavjera mrtvih svud je oko nas i glavni konobari još se cere, kao što to glavni konobari čine, dok se hrana na stolu jebe na ohrabrujući način.

Sad sam bolesna. Ovaj mi život ne odgovara. Njegova stara žena ima probleme s cistom, nešto strašno u vezi s leđima, neko raspadanje. Čujem njezinu tišinu na drugoj strani telefona. Vidim čekovnu knjižicu s njezinim imenom na njoj, otisnutim ispod njegova. Sad sam mršavija. Moja je odjeća skuplja. Vikendima on posjećuje svoje kćeri – uvijek malo bolje u matematici, njihovi osmijesi uvijek malo slađi, njihove vrpce malo napetije, njihove kosti obraza sad počinju probijati kroz kožu njihovih lica, prerano, predivno i zastrašujuće.

Fintana srećem popodnevima i imamo seks sladak poput kišnice. Treba mi sunce više nego išta i svlačimo se na svjetlu. Otvaram zastore i gledam prema moru. On je sad luđi no što je ikad bio. Mislim da je dosta lud. On jedva da je tu. Iza mojih leđa čujem zvuk niti koje pucaju. Okrećem mu se, skvrčenom na plahti u popodnevnom svjetlu, linija kosti nazupčana niz njegova leđa, tetive koje se svijaju iza koljena i, njegove ruke koje drhte na jastuku, nasumce razbacane, najdivnije na svijetu.

Kažem mu: – Kad bih barem imala ime poput tvoga. Kad ti se obraćam, ti si uvijek “Fintan”. Uvijek je “Fintan ovo”, “Fintan ono”. Ali ti nikad ne kažeš moje ime. Znaš? Ponekad mislim da ga zapravo ne znaš – da ga nitko ne zna. Osim možda on. Ja osluškujem tražeći ga, znaš?

Prevela s engleskog Irena Herenda

CARLOS A. AGUILERA (Havana, 1970.). Pripovjedač, pjesnik i esejist. Dobitnik je nagrade David za poeziju i nagrade Calendario. U Havani do 2002. radi kao urednik književno-političkog časopisa Diáspora(s), a kada kubanske vlasti zabranjuju ovo glasilo, Aguilera napušta Kubu. Djela su mu prevođena na više jezika. Kao stipendist Sächsische Kulturstiftunga i Dresdner Bank živi i djeluje u Dresdenu. Objavio: Retrato de A. Hooper y su esposa (poezija, 1996.), Das Kapital (eseji, 1997.) i Die Chinamaschine (pripovijetke, 2004.). Godine 2002. uredio je antologiju suvremenog kubanskog pjesništva Memorias de la clase muerta. Antología de poesía cubana 1988.-2001.; 2004. broj austrijskog časopisa Lichtungen posvećen kubanskoj književnosti, a 2005. Die leere Utopie. Intellektuellen und Staat in Kuba (Leykam verlag, Austria). Urednik je antologije kubanske kratke priče „Pobuna bolesnih“, objavljene na hrvatskom jeziku 2005.

Bečanka / iznova ispričana priča

Carlos A. Aguilera

Bečanka je bila punašna, bijela; studirala je solfeđo na Institutu u gradu F. i radila kao biologinja na gradskom Centralnom Sveučilištu.

Kako je izvor njenih frustracija bila upravo glazba (svojim glasom postići što-je moguće-višu razinu-pathosa ), Bečanka je pjevala u konzervatorijskom zboru Phillipeus, ili kad su je pozivali na raznorazne hommage koje je u tom kraju država priređivala svake godine.

Pa ipak, ono što ju je uistinu učinilo javnom osobom bili su njeni eksperimenti. Imala je uzgajalište štakora: bijelih, sivih, crnih… koje je držala zatvorene u staklenim kavezima s krovom, kako bi izbjegla da se međusobno izgrizu ili pobjegnu.

Zanimljivo je da su ovi štakori tvorili cjelinu. Bečanka je zamjenjivala dijelove njihovih tijela (jetra jednog u tijelo drugog, rep ovog drugog u tijelo onog prvog), amputirala dijelove onih najmlađih te promatrala njihovo ponašanje poslije svakog zahvata.

Ali najčudniji slučaj bio je onaj kojeg je neki novinar nazvao perverznim i obezglavljenim monstrumom.

Riječ je bila o običnom crnom štakoru kojemu je biologinja odsjekla “prednji dio” i na mjestu gdje je nekad završavao vrat, vidljiv prije svega po gljivi koja se širila od vrata do ušiju, stavila ono što sudski vještaci nazivaju glava kineske lutke.

Glava koja je Josefinu, kako ju je zvala vlasnica, pretvarala u predmet iščuđavanja ili u jednu od onih životinjica što skaču s jednog mjesta na drugo, a na sajmovima¹ ih se može kupiti za sitan novac.

Začudo, Josefina je poživjela nekoliko mjeseci nakon operacije i njen probavni sustav, sad izmijenjen čitavim nizom aparata (cijevi, kompresora, izolatora…), održao se u funkciji cijelo to vrijeme ne prouzročivši nikakvih problema, čak niti ne odbacivši mehanizam koji je biologinja osmislila.

Ako bi poslije ručka Josefina i bauljala kao muha bez glave ili bi bezbrižno otišla krvariti u kutu kaveza, prava se predstava odvijala kad bi Bečanka pjevala: prestajala bi se kretati u svim pravcima i ostajala bi mirna, na stražnjim nogama i mahala repom, trljala leđa o zid, “gledala”…

Nasuprot tome, ako Bečanka ne bi pjevala klasične melodije (Aida, Madame Butterfly, Rigoletto…), skakala bi u mjestu i kostriješila se sve dok pjevanje ne bi prestalo.

Ponekad bi se čak prednjim nožicama pokušala otresti lutkine glave koju joj je biologinja bila prišila.

U kontekstu svega navedenog, bilo je gotovo smiješno kad je Josefina vršila veliku nuždu. Malo po malo bi se smotala i ispustila poveći brabonjak kojeg bi, ovisno o boji i obliku, biologinja protumačila kao ravnodušnost, nostalgiju, sreću…

Nije potrebno isticati da je Josefina postala štakor broj jedan u cijeloj županiji. Djeca su plaćala dva, tri puta da je vide pa kad ne bi pokazivala znakove života tražili su od vlasnice da joj ubrizga kakav stimulans, da vide kako se češka ili “smije”.

To je trajalo dok se inspektori Zavoda za zdravstvo nisu pojavili u kući Bečanke: tri ćelava čovječuljka unjkava glasa, riđa brka. Sve su pomno p